Na kraju polufinalnog meča Lige prvaka, dok je 80.000 raspamećenih Interovih navijača slavilo 3-1 pobjedu protiv Barce, uvrijeđeni Mario Balotelli je s grimasom čovjeka koji je baš ugazio u pseću kakicu bacio dres na teren i odmaglio u svlačionicu. Tamo su ga Materazzi, Lucio i društvo kasnije s pjenom na ustima zamalo raščetvorili, siti toga da im 19-godišnjak s izbrušenim smislom za skandal već mjesecima pomiče granice strpljenja. Samo nekoliko dana ranije Balotelli im se popeo na vrh glave pristavši da se nakon jednog TV showa fotografira u dresu gradskog rivala Milana.
Generalni je stav nogometnih znalaca da je Balotelli najtalentiraniji, ali i najproblematičniji talijanski igrač u posljednjih desetak godina. Uz mrvicu ironije, reklo bi se - kompletan paket, atrakcija na terenu i priča izvan njega. Balotelli je medijski isplivao kao lakmus za rasizam na talijanskim stadionima, iako se navijači diljem “čizme” zaklinju da ih zapravo živcira njegova obješenjačka, indisponirana pojava i drskost koju pokazuje na terenu, a ne boja njegove kože.
‘Bio je narodno veselje’
Jednom kad se dočepao reflektora, dječak iz Gane odrastao na ulicama Brescije nastavio je puniti novine sukobima s trenerom, razmjenom uvreda s navijačima i do danas je navikao publiku na otprilike jedan iščašeni nastup tjedno. Nije zakazao ni u kup-utakmici s Romom kada se našao u klinču s Francescom Tottijem, koji ga je dvaput naočigled udario i zaslužio crveni karton. Balotelli kaže da “shvaća njegovu nervozu jer Totti je nekad bio najbolji, a danas sam to ja”...
Hoće li se ego napumpan poput cepelina ikada spustiti na zemlju i dopustiti Balotelliju da postane svjetska klasa, to ćemo tek vidjeti, ali ostaje činjenica da je Interov igrač osvježio uspavanu scenu. Nakon umirovljenja Gazze, Stoičkova i Cantone, nakon povlačenja Asprille ili Di Canija, nogometni svijet je siromašniji za neke velike igrače i istodobno subverzivne likove.
Kada se ova tema nađe na dnevnom redu bilo koje bolje šank-linije, nostalgičari s dužim pamćenjem uvijek će se sjetiti Garrinche. Brazilski as s kraja pedesetih i početka šezdesetih u grob je ispraćen epitafom “bio je narodno veselje”, premda su suparnici u njemu zbog urođene deformacije (jedna noga duža 6 centimetara) ponekad prepoznavali čudovište. Dotad drugorazrednu momčad Garrincha je ucrtao na globalnu mapu kao velesilu sa dva uzastopna naslova svjetskog prvaka (1958. i 1962.), u zaslugu mu pripisuju što se “ole” iz koride preselio na stadione jer je do iznemoglosti driblao jednog te istog braniča i pritom mu pomagao da ustane sa zemlje. Unatoč planetarnoj slavi umro je kao napušten i siromašan alkoholičar, sa 49 godina od ciroze jetre.
Brak kao boksački ring
Garrincha je živio raskalašeno i divlje. Prvu suprugu i osmero djece ostavio je zbog pjevačice sambe koja ga je poslije napustila jer se brak pretvorio u boksački ring. Na putu prema životnom dnu stigao je nanizati i seriju automobilskih nesreća, u najbizarnijima od njih pregazio je vlastita oca, a zatim ubio i punicu nakon frontalnog sudara s kamionom. Narod ga je svejedno zapamtio kao čovjeka koji je širio radost oko sebe...
Premda su ga kroz karijeru nebrojeno puta provlačili kroz usporedne testove s Peleom, legendarni George Best zapravo je bio mnogo sličniji Garrinchi. Obojica su bili spontani na terenu, u naponu snage nezaustavljivi, ali i autodestruktivni karakteri. Svoj status seks-simbola Best je, prema vlastitu priznanju, koristio kad god je mogao i nikada mu nije prisjelo.
- Seks je kao nogometna utakmica. Ako igrate dobro, želite da nikad ne završi. Ako ste loši, radujete se sljedećoj utakmici - rekao je jednom lucidni “beatle”.
Bestov životni stil rock-zvijezde počeo je ubrzo opterećivati njegova trenera Busbyja koji mu je savjetovao da se smiri i situira. Mladić iz Belfasta je pokušao surađivati, ali opet na originalan način. Zaručio se s djevojkom nakon samo dva tjedna poznanstva. “Sir Matt je poludio, pitao me je kako se mogu zaručiti nakon dva tjedna veze. Odgovorio sam mu: pa jednostavno, vi ste mi to kazali”, objašnjavao je igrač koji će ovisnost o alkoholu priznati tek u poznim životnim godinama. Spas je privremeno pronašao u transplantaciji jetre, no ipak nije dočekao 60. rođendan.
Filmska karijera kralja Erica
Prema anketama provedenim na prijelazu stoljeća, Best je “tek” drugi najbolji nogometaš u povijesti Manchester Uniteda. Prijestolje je rezervirano za “kralja Erica”, još jednog iz serije neponovljivih igrača/karaktera koji se u memoriju urezao što golovima i driblinzima, što divljim temperamentom, podignutim ovratnikom ili kick-boxing udarcem isporučenim nekom navijaču Crystal Palacea. Cantona je bio pobjednik koji je karijeru zaključio u 32. godini “jer više nije osjećao strast”. Kroz karijeru nije zazirao od ekscesa, ali je zato itekako bježao od glancanja svojeg imidža u javnosti. “Ako želim udariti navijača, učinit ću baš to. Nisam nikakav superiorni učitelj niti uzor koji će vam govoriti kako se trebate ponašati. Što više gledate, to vam je jasnije da je život veliki cirkus”, uz malo metafizike za početnike objašnjavao je svijet nakon famoznog nasrtaja na navijača. Slijedeći instinkte, Cantona je propustio finale Lige prvaka 1999. (u mirovini od 1997.), ali je i izgradio zavidnu filmsku i kazališnu karijeru.
Pijanke u društvu prijatelja
Paul Gascoigne je živuća personifikacija čovjeka kojeg je nogomet proslavio da bi ga zatim uvaljao u blato. U rijetkim trijeznim trenucima Gazza voli pogledati u retrovizor i slavodobitno zaključiti da je imao sjajnu i uspješnu karijeru. Njegov transfer iz Newcastlea u Tottenham srušio je dotadašnji britanski rekord (2,2 mil funta), otišao je u Lazio za najveći iznos ikad plaćen za britanskog igrača izvan granica kraljevstva, u Rangers je sletio u rekordnom klupskom transferu. Odlično je odigrao nekoliko velikih turnira u dresu nacionalne momčadi, ali rejting popularnosti eksplodirao je kad god bi Gazza priredio neku spačku za naslovnicu tabloida. Bez obzira na to bila riječ o pijanci u društvu prijatelja Jimmyja “pet trbuha” ili o kupovini Lotusova auta koji mu je klupski suigrač uvalio za veliki novac - bez motora.
Oštrim koktelom nogometne vještine i ludosti izvan stadiona svoj su put ne tako davno krčili i Hristo Stoičkov, Paolo Di Canio ili Faustino Asprilla kojeg maksimirska publika pamti iz Dinamovih utakmica devedesetih godina. Kolumbijski napadač je za svojih dana u Čileu usred treninga znao prijetiti suigračima filmskim pištoljem pred očima zapanjenih novinara. I dok je volio fingirati opasnosti, prave drame znao je zaobići u širokom luku. “Moj suigrač Escobar mi je 1994. nakon ispadanja Kolumbije sa SP-a rekao da ne izlazim u grad jer je opasno po život. Poslušao sam ga i ostao kod kuće, on je izašao i izgubio život”, prisjetio se poslije Asprilla.
Garrincha
Brazilac Manuel Francisco dos Santos, poznatiji kao Garrincha (ptičica), postao je uspješan igrač unatoč deformaciji stopala. Iako planetarno slavan, umro je kao usamljeni alkoholičar. Imao je i niz bizarnih automobilskih nesreća, u jednoj je ubio svog oca, u drugoj punicu.
George Best
Slavno krilo iz Belfasta u 15. godini ugledao je skaut Manchester Uniteda. ‘Mislim da sam otkrio genija’, pisao je Bob Bishop klubu. No genij je živio kao rock zvijezda, pio enormne količine alkohola i na kraju skončao život u 59. godini uništivši si i presađenu jetru.
Eric Cantona
Bivši francuski nogometaš koji je izgradio i glumačku karijeru. Navijači su ga 2001. izabrali za igrača stoljeća i dali mu nadimak ‘Kralj Eric’. ‘Ako želim udariti navijača, učinit ću baš to’, govorio je Eric, poznat po bahatu ponašanju, i opalio nogom u glavu navijača Crystal Palacea.
Paul Gascoigne
Nekad sjajan nogometaš, bivši engleski reprezentativac poznat po nadimku Gazza, danas je problematični alkoholičar sklon suicidu. Nedavno je otkriveno i da je spiskao 16 milijuna eura te da je službeno postao beskućnik koji nema gdje živjeti.
Mario Balotelli
Narcisoidni 19-godišnjak, Talijan ganskih korijena, ima gadnu narav. Baca dres na travnjak, pokazuje navijačima na tribinama srednji prst, napušta treninge, vrijeđa Joséa Mourinha (on mu pak odvraća da je kurvin sin). Zadnji incident nastao je zbog sukoba Balotellija i Francesca Tottija u finalu talijanskog kupa. Balotelli tvrdi da ga je Totti nazvao ‘crnčugom’, a Totti pak kaže da mu je ovaj rekao da je ‘djedica’. Totti je zbog udaranja Balotellija zaradio crveni karton i još je kažnjen s četiri utakmice neigranja. Prije dva mjeseca Balotelli se u televizijskoj emisiji slikao u dresu Interova rivala i najljućeg suparnika Milana i zaradio suspenziju.
Faustino Asprilla
Najpoznatiji kolumbijski nogometni ‘revolveraš’ znao je suigračima prijetiti filmskim pištoljem, no policija je bivšeg napadača Parme i Newcastle Uniteda nekoliko puta i uhitila nakon što su ga zatekli s pravim oružjem. Popularna ‘hobotnica’ napuštala je reprezentaciju i tijekom prvenstva.
Hristo Stoičkov
Najbolji bugarski igrač, koji je igrao za Barcelonu i Parmu, kasnije je postao trener. Oštar na jeziku, trenera Louisa van Gaala nazvao je ‘totalnim idiotom s velikom glavom’, a njegovo natucanje engleskog jezika poslužilo je DJ-u Vannu da dijelove njegova intervjua stavi kao ‘sampleove’ u pjesme.
Paolo Di Canio
Nogometaš rimskog Lazija i bivši centarfor West Hama i Celtica na sebe je navukao bijes javnosti zbog fašističkog pozdrava navijačima s uzdignutom rukom. Nikada nije krio oduševljenje fašističkim vođom Mussolinijem. ‘Neću više, obećao je i dodao: ‘Ali nastavit ću svoju borbu za slobodu ponašanja.’
Od Štefa Lamze i Blaža Sliškovića do ‘đilkoša’ Marija Mandžukića
I Hrvatska ima svoje neukrotive igrače
Štef Lamza je u antologije zaveden kao nogometni umjetnik i jedan od ključnih igrača u Dinamovu pohodu prema jedinom europskom naslovu 1967. godine, ali suvremenici ga pamte i kao bonvivana koji je u liberalnim šezdesetima volio, hm..., sve što vole mladi. Lamzinu preranom kraju karijere kumovao je pad s balkona Vile Rebar, a u toj se karanteni prema usmenoj predaji baš i nije živjelo kao u samostanu.
Tradiciju veličanstvenih nogometaša s izraženom averzijom prema sportskom režimu života kasnije je nastavio Blaž Slišković. Baka je za svojih dana u Hajduku bio slavan po golovima iz kornera, ali i notoran zbog bjegova iz karantene i sklonosti prema slatkom životu što ga je na kraju koštalo i veće karijere. Optužbe za sklonost kocki nisu se stišale ni tijekom Sliškovićevih trenerskih dana u Hajduku, Zrinjskom i za kormilom BiH reprezentacije.
Mario Mandžukić prepoznat je u javnosti kao najnoviji hrvatski izdanak ove loze neukrotivih igrača. Dinamov napadač, doduše, bježi od imidža bad boya koji ga prati još otkako mu je Ćiro Blažević zakvačio etiketu “đilkoša”, ali na tom putu nema osobitog uspjeha. Nedavno je, kažu svjedoci, dječaku koji je došao po autogram rekao “nisam ti ja Mandžukić, eno ti ga tamo...”