Čujem da namjeravate pisati knjigu o svom premijerskom mandatu...
- Otkuda znate? To je još tajna.
Više nije.
- Da, namjeravam napisati knjigu. To neće biti memoari, ali bit će korisno zabilježiti te dvije i pol godine moje ‘vladavine’. Imam razloga. To je bilo najgore vrijeme, bilo je gore negoli za vrijeme rata. Politički događaji u Hrvatskoj i u mojoj stranci bili su vrlo intenzivni. Želim pisati o tome kako funkcionira politika - kod nas. Sama ću pisati.
Za godinu dana, na vaš rođendan, 1. srpnja, Hrvatska postaje članica Unije...
- Ništa nije slučajno, mislim ja. A na rođendan mog sina potpisala sam pristupni ugovor. Devetog prosinca. Ima tu simbolike.
Prorok Barroso
Kako procjenjujete svoje zasluge za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju?
- Bez moje upornosti ne bismo završili pregovore i ne bismo dobili taj datum ulaska. U travnju prošle godine razgovarala sam s Barrosom u Zagrebu, i s Füleom, uvjeravajući ih da mi znamo i možemo ispuniti na vrijeme sve tražene uvjete za ulazak. Moji najbliži suradnici su mi tada u proljeće 2011. govorili: odustani! Nagovarali su me da raspišem već u travnju izbore. Govorili su mi: nećete, predsjednice, završiti pregovore, idemo na izbore. Najbliži suradnici su mi to sugerirali!
Iz Vlade ili iz stranke?
- Iz Vlade i iz stranke. Nisam to prihvatila. Vjerovala sam da možemo završiti pregovore.
Zbog čega Barroso i Füle nisu vjerovali, tada?
- Bili su skeptični ponajviše zbog Poglavlja 23.
Pravosuđe?
- Da, pravosuđe, ali i Poglavlje 8, koje je bilo vezano uz brodogradilišta. Ključno je bilo Poglavlje 23, pravosuđe, borba protiv korupcije, kriminala, zatim suđenja za ratne zločine... Krajem lipnja 2011., kad je Europska komisija obznanila da smo završili pregovore, bili smo tamo Barroso, van Rompuy, Orban i ja, meni je ujutro, pred odlazak u Europsko vijeće, Pahor poslao veliki buket cvijeća s pismom u kojem je bila poruka: ‘Ogroman uspjeh! Nikad do kraja nećeš biti svjesna koliki je tvoj doprinos svemu tome’.
S Pahorom ste imali zanimljiv odnos koji je nadilazio politiku. Simpatija?
- Da. Maknuli smo najvažniji kamen spoticanja. Hrvatska je bila beznadežno blokirana kad sam ja došla na čelo Vlade. Granični problem sa Slovenijom bio je neriješen 18 godina. U suradnju Pahora i mene je, također, malo tko vjerovao. Prvo, Pahor je dobio mene kao partnericu nakon loših iskustava u pregovorima sa Sanaderom. Drugo, uvjeravali su ga da sam ja osoba koja ništa ne zna o vanjskoj politici. A tako je mislila i hrvatska javnost. Politička javnost. Treće, činjenica je da su naši prvi susreti bili opterećeni dodatnom nepotrebnom analizom samo zbog toga što je on muškarac, a ja sam žena.
Pa, stavljalo se to u drugačiji kontekst...
- Da, što je meni išlo na živce. No, pristala sam na to, da je to takav kontekst i da trebam - trpjeti. I još je nešto važno, Pahor i ja smo pripadali različitim političkim obiteljima. Barroso mi je, u prvom susretu, rekao: možda će se među vama stvoriti neka pozitivna kemija. Nije mislio na muško-žensku kemiju, nego na onu ljudsku. Ubrzo smo Pahor i ja konstatirali da jedno u drugo možemo imati povjerenje. O našim tęte-ŕ-tęte razgovorima, dogovorili smo da ne govorimo nikome. Održali smo to oboje. Tako smo stvorili obostrano povjerenje.
Iskreno s Pahorom
To znači da su razgovori tete-a-tete bili iskreni?
- Jesu. Bili su jako konstruktivni, odmah smo otvoreno krenuli na suštinu stvari: što tko dobiva, što tko gubi. Znali smo da nećemo imati potporu oporbe. Pahor je iz ‘obitelji’ socijalista, a ja sam iz desnog centra. Niti jedna niti druga oporba nisu nam dale potporu. Njemu nije davao potporu Janša, meni je nije davao Milanović. Dapače. I jedan i drugi su nastojali uništiti dogovore. Također smo oboje konstatirali da nećemo imati potporu naših predsjednika država. I tako je zaista bilo, ali iz različitih razloga. Kako se zna, predsjednik Josipović je, kao zastupnik, glasao protiv arbitražnog soprazuma. Poslije toga je postao predsjednik države.
Kako ste, dakle, funkcionirali?
- Temelj je bila naša iskrenost. Skinuli smo sa sebe sve ‘kapute’ osobnih taština. Išli smo beskompromisno u pokušaj dogovora bez obzira na to što će se kome od nas, u našim zemljama, događati. Mene je napadala ljevica, pa i neke crkvene strukture: Iustitia et pax me proglasila veleizdajnicom. No, sve je to utihnulo kad je Sveti Otac na novogodišnjem primanju za veleposlanike u siječnju 2010. javno pohvalio “hrvatsku premijerku i slovenskog premijera” za dobro odrađeni posao, što je primjer svima drugima kako treba rješavati probleme među državama. Tada su stali svi udarci. U proljeće 2010. imala sam audijenciju kod Pape, zahvalila sam mu i rekla, ‘Sveti Oče, Vi ste me spasili’. Nasmijao se... zadovoljan.
Kakav ste, zapravo, imali odnos s predsjednikom Josipovićem?
- Bilo je uspona i padova. Kako on kaže tako i ja: ‘pamtim samo lijepe dane’. Imali smo puno bolju osobnu komunikaciju negoli onu političku, službenu. On i ja bismo se, kao osobe, jako dobro razumjeli, ali na političkoj sceni je znalo biti i ‘iskrenja’.
Dali ste nekoliko intervjua nakon što ste ‘sišli s prijestolja’. U jednom od njih ste predsjednika Josipovića nazvali ‘hladnim’. Kako to?
- Nisam predsjednika proglasila hladnim, nego sam to spomenula u vezi s potpisivanjem pristupnog ugovora 9. prosinca 2011. u Bruxellesu. To je bila skromna, ali prekrasna svečanost u Bruxellesu. Svi smo svoje izgovorili i onda smo nas dvoje to potpisali. Ja sam tada očekivala da će taj trenutak biti topliji između nas dvoje...
Očekivali ste da će vam se predsjednik baciti u zagrljaj?
- Tako nešto: rukovanje, poljubac. No, kad je ceremonija završila, predsjednik je krenuo prema izlazu, ja sam ga zazvala i pružili smo si ruke. Meni je sada žao što ja nisam, spontano, predsjednika povukla i zagrlila ga, poljubila. Situacija je bila i vrlo emotivna, meni. Bili su tamo svi predsjednici ili premijeri država članica EU. Pokazivanje emocija tamo i tada ne bi škodilo. Naprotiv. Bile su naše obitelji, Predsjednik je poveo suprugu, ja sam povela svoga sina.
Kako su reagirali svi ti predsjednici i premijeri?
- Sjajno. Svi su čestitali predsjedniku i meni. Gđa Merkel me prijateljski zagrlila i rekla mi ‘ovo je tvoj uspjeh’. Danska predsjednica vlade imala je pune oči suza... rekla mi je da netko tko s toliko emocija govori o svojoj zemlji, zaslužuje poštovanje. Pahor me, naravno, zagrlio i izljubio.
Znači, zbog toga ste rekli da je predsjednik Josipović ‘hladan’?
- Ne, nisam govorila o predsjedniku nego o trenutku između nas dvoje.
Predsjednik je vrlo mirna, odmjerena i pristojna osoba.
- Je. Ali falilo mi je to, u tom trenutku.