U krizna vremena cijelo se društvo razboli. Čak i naoko stabilni pojedinci, koji štoviše nisu direktno egzistencijalno ugroženi, pucaju pod pritiskom i traže izlaz. Danas birači ne samo da ne vjeruju političarima, nego od njih niti ne očekuju spas. A kako i bi, kad se sami službeni političari ograđuju od službene politike samo da bi ostali političari.
Evo, ne razumijem zašto je Mirela Holly istupila iz SDP-a. Da osnuje vlastitu stranku? Bila je ministrica zaštite okoliša, imala je sve na dlanu, pa je zabrljala, smijeniše je, i sad - hop! - nova stranka i krećemo od nule. Ovdje se odvajkada neprestano kreće iz nule. Kao da se nitko trajno ne može održati niti na dovoljnom. Zamisli ti to, glavna ekologinja među političarkama i političarima napušta vladajuću stranku i osniva vlastitu pa joj nadjene ime Orah. Apsolutno svaki seljak na kontinentu zna da je orah toksično drvce. Ispod oraha doslovno trava ne raste.
Štoviše, njegovo je lišće toliko toksično za druge biljke da se ne smije odlagati ni u kompost. Orah naime izlučuje tvar jaglon. Jaglon pak učinkovito otruje svaku osjetljiviju biljku. Uništava ju kao što korupcija uništava društvo.
Lako za labilnije političare, ali pucaju i stabilni, ugledni građani. Evo, na primjer, što se to prelomilo u uglednom liječniku Nikici Gabriću da osnuje političku stranku. Odakle tome uspješnom oftamologu u najboljim godinama pomisao da će upravo on promijeniti sudbinu Hrvatske. Naime, već je na prvoj svojoj presici izjavio da za svoj Nacionalni forum očekuje 15 posto glasova već na izborima za Europski parlament 2014. Nema veze što stranka još formalno nije utemeljena i što nema program, čak ni na papiru.
I sad dakle taj stručnjak što je svojim rukama poduzeo više od 30 tisuća operacija prednjeg očnog segmenta, odjednom kaže: “Bavit ćemo se egzistencijalnim problemima, a ne svjetonazorima. Liberali i konzervativci ne mogu natjerati jedni druge da gledaju svijet njihovim očima…” Nema toga kirurga koji bi te oči mogao operirati, čemu dakle trud?
Dr. Gabrić jest, među ostalim, solidan i ugledan privatni poduzetnik, pa se ne mogu načuditi kako mu je pošlo za rukom da izabere najimbecilniji mogući slogan: “Može se! Možemo!”. Pa zar ne vidi koliko je komično neuvjerljiv?
No, dobro, možda je dr. Gabrić sam jedan u nizu naših liječnika što ih, reklo bi se endemski, od 1990. guta politika.
Od Golema, Hebranka i Kostovića preko Pašalića i Granića, sve do Ostojića, Mrsića ili Jovanovića, neprestano nad nama operiraju doktori, pa što ne bi još jedan.
Ako je dr. Gabrić samo kap u moru, Hamed Bangoura pak je kap bez mora. I on je, poput dr. Gabrića uspješan građanin iz ugledne obitelji (njegov je otac, inženjer, konzul Republike Gvineje), privatni poduzetnik, ali iz svijeta zabavljaštva. Odatle u politiku je možda mogao Škoro, ali nitko poslije njega. Bangourin je zapravo jedini adut to što je afrohrvat, iz zapravo najuglednije afrohrvatske obitelji u Zagrebu, i zbilja zvuči uvjerljivo kad poziva na revoluciju. Čak će i prosječan rasist uskliknuti: “Ako se i ovaj pobunio, možete tek misliti kako je nama ostalima..”. Kao da se rasisti ružno s njim poigravaju, svoju je udrugu nazvao Pahulje. Pahulja znači svaki građanin. Pahulje traže da ama baš svi političari koji su ikad obnašali ili obnašaju ikakvu vlast ili mandat odstupe i zauvijek nestanu iz politike.
Baš svi, od općinskih vijećnika do saborskih zastupnika, od šefova mjesnih zajednica do predsjednika vlade. Da je stvar ozbiljna, shvatio sam ugledavši letak Bangourine udruge neekološki pribijen uza stablo. Bangourin proglas upućuje da će potom vlast preuzeti pošteni i savjesni građani. Sad je potrebno još jedino da organizira oružano krilo svoje udruge. Milom to što je zamislio neće ići. Ali mogao bi za tri dana već eto biti terorist izvan zakona a ako bude inatljiv možda na koncu postane i prvi hrvatski Nelson Mandela ili čak prvi hrvatski Barack Obama.
U vrijeme dok je vlast obnašala poštena, umišljena i nesnalažljiva Jadranka Kosor, ulicom se valjala tzv. Facebook revolucija. Još tad su kao nekakvi pobunjenici iskrsavali mladi čudaci, lunatici i salonski avanturisti, poput Ivana Pernara ili Srećka Horvata. Mladost-ludost, rekla bi poslovica.
No sad su okolnosti očitno mnogo beznadežnije. Na svom mjestu danas više ne mogu izdržati ni ozbiljni, ostvareni pedesetogodišnjaci, stupovi društva, reklo bi se.