Kao u više navrata u novijoj hrvatskoj povijesti, i ovog je tjedna dio hrvatske političke elite, medija i javnosti odabrao strategiju koju smo iskusili na koži više puta. Odlučili su, naime, da će se pretvarati. Pretvarati da veliki bijeli slon nije u kuhinji, da ništa ne smrdi te da brod mirno plovi, tako da orkestar može nastaviti svirati.
Problem je što nije tako. Jer, afera Drimia kojom nas je ovih dana počastio tjednik Nacional nije samo još jedna nezgodna aferica, sitna nezgrapnost, majušna koda u dugoj i skarednoj kronici hrvatskih političkih svinjarija. Riječ je o skandalu koji je mnogo dublji. Riječ je - pretvarali se mi ili ne, hinili normalnost ili ne - o onoj vrsti skandala zbog kojih se slamaju sustavi. Riječ je o skandalu zbog kakvih ljudi gube vjeru u demokraciju, zbog kojih padaju vlade, sustavi i države, te zbog kakvih danas u brojnim državama diljem svijeta građani posežu za populističkim liderima i počinju prezirati parlamentarizam. Riječ je o skandalu tako krupnom da on stavlja na kušnju sve temeljne liberalne vrijednosti, zadnje pokidane ostatke povjerenja u višestranačje, parlamentarizam i nacionalnu državu. Što će ti, naime, država i demokracija koju se može kupiti za mjesečnu apanažu?
Stoga je doista potrebno još jednom popisati sve činjenice, naprosto zato da te činjenice ne bi ostale zatrpane ispod kaljuže PR poluistina, nebitnih potankosti i efemernih spinova. A činjenice koje nitko ne osporava stoje ovako.
Supruga predsjednika najveće stranke vladajuće koalicije mjesecima je primala unosan honorar od lobista velike strane korporacije. Primala ga je među ostalim i za usluge za koje uopće nije kvalificirana. Na ime tih isporučenih usluga, ako one uopće postoje, primila je najmanje 60 tisuća eura.
Taj novac ona je primala od čovjeka koji je lobist strane tvrtke. I to ne bilo koje tvrtke, nego tvrtke koja je s Hrvatskom tada, upravo u tom trenutku, vodila dva arbitražna spora. Dobivala je honorar od lobista tvrtke koja sve to vrijeme - i tada i danas - eksploatira hrvatska rudna bogatstva te drži u vlasništvu obje hrvatske rafinerije. Novac je primala od lobista tvrtke koja je formalno sudski optužena da je dala mito Karamarkovu prethodniku na mjestu šefa HDZ-a, Ivi Sanaderu. Napokon (ali i najvažnije), honorar je dobivala od lobista tvrtke koja u Hrvatskoj ima goleme ekonomske interese, a ti su interesi često u sukobu s interesima ako već ne Hrvatske kao političke zajednice (to je stvar ekonomske i političke procjene), onda barem s interesima sa stanovitim skupinama hrvatskih građana. Recimo, korisnika gradske plinare. Ili - petrokemijskih radnika iz Siska. Ili - ljudi koji su bili petrokemijski radnici u Sisku, ali više nisu, nego im obitelji hrani Caritas.
Taj novac Ana Šarić Karamarko primala je - treba podsjetiti - u razdoblju kad je njezin suprug već lider opozicijske stranke koja ima izvrstan rejting, niže izborne pobjede te joj se smiješi i gotovo sigurna pobjeda na parlamentarnim izborima. U istom tom razdoblju, njezin se suprug redovno sastaje s kolegama iz mađarskog Fidesza, dakle vlasnicima MOL-a. Ti su susreti srdačni. Oni nisu tajna, a o nekima od njih - poput onog s mađarskim ministrom vanjskih poslova Peterom Szijjartom - izvještavao je i portal stranke. Ti se susreti događaju dok Ana Šarić prima taj novac.
U tom predizbornom razdoblju, ukratko, naftna je tvrtka iz našeg susjedstva u kućni budžet vjerojatnog pobjednika budućih hrvatskih izbora uložila 60 tisuća eura. Potom dolaze izbori. Na tim izborima Karamarko baš ne pobjeđuje, ali, eto, skoro pa da je. I što radi od tog trenutka suprug vlasnice Drimije, suprug Ane Karamarko? On unutar Vlade zagovara prekid arbitražnog spora. Zagovara razgovore s poslodavcima svoje supruge. Zagovara popuštanje. Preko svojih ministara poručuje da se bolje povući, jer ćemo sporove ionako izgubiti. Čini - ukratko - upravo ono što rade ljudi kad žele pomoći poslodavcu svoje žene. Ili - da se prestanemo licemjerno lagati - kad žele odraditi ono što od vas očekuje vaš osobni sponzor.
Stoga je u priči o aferi Drimia potrebno prestati lagati. Treba prestati koristiti kušin-terminologiju, apaurinske eufemizme kao što su nezgrapnost, nespretnost, loš tajming i slično. Za ono što je napravio bračni par Karamarko postoji samo jedna primjerena riječ u Klajićevu rječniku, ta riječ ima devet slova i počinje s K. A samo je pitanje nijansi je li riječ o korupciji u doslovnom, rječničkom značenju te riječi, ili o korupciji u metaforičkom, vrijednosnom i etičkom smislu. S tom nijansom u bilo kojoj normalnoj zemlji bavilo bi se neko sudbeno vijeće. Još prije osam godina i mi smo bili takva normalna zemlja u kojoj se ministrima sudilo i zbog rasvjete na seoskom igralištu. Ali, kako znamo, ta su vremena prošla. Došla su nova. A u tim novim vremenima spali smo na to da obigravamo oko istine i da ne želimo reći da se u kuhinji nalazi bijeli, krupni slon.
Tomislav Karamarko svoj je politički uspon dugovao i još uvijek duguje nacionalizmu. On je političar koji je potpirio novi val hrvatskog nacionalizma, vratio nacionalistički rječnik i praksu u mainstream hrvatske politike. On je taj koji je svoju brojnu koalicijsku vreću preuzetno nazvao nikako drukčije doli - domoljubnom koalicijom. Kao političar, on je preko svojih stranačkih aktera i medijskih vazala vratio u Hrvatsku ratoborno manihejski rječnik Judinih škuda, antihrvatskih politika, popuštanja susjedstvu, vraćanja u regiju, izdaje nacionalnih interesa, nedomoljublja. Kao takav, Tomislav je Karamarko bio česta meta napada s liberalnog i lijevog pola. Napadali su ga da je klerikalac, desničar, revizionist, da urušava Tuđmanovu pomirbu, da unosi podjele, revidira povijest, provodi kulturnu revoluciju, da klerikalizira društvo. Sve te konstatacije bile su točne, no kao argumenti protiv Karamarka bile su potpuno nebitne. Karamarko je bio politički uspješan ne unatoč tome što je bio takav, nego zato što je bio takav. Primjedbe lijeve i liberalne javnosti na Karamarkov politički sadržaj bile su nerelevantne, jer su Karamarka njegovi htjeli takvog. A taj skup njegovih koji ga je htio takvog uključivao je i konzervativnu inteligenciju, i katolički kler, i ratne veterane, i konzervativno civilno društvo.
Novi obrat koji je ovog tjedna stigao s aferom Drimia - međutim - u cijelu tu priču unosi potpuno novu novu dinamiku. Ono što je napravio bračni par Karamarko je, naime, iz pozicije konzervativnog, suverenističko-nacionalističkog i kolektivističkog mindseta najskaredniji mogući prijestup. Kome će ikad više u životu sadašnji predsjednik HDZ-a moći reći da je uzeo Judine škude? Koga će moći optužiti da ugrožava nacionalne interese? Da pokapa suverenitet i ekonomsku samobitnost? Da su mu važniji dobrosusjedski interesi u regiji nego nacionalna samostalnost? Da rasprodaje hrvatske resurse? Svojom upletenošću u aferu Drimia Karamarko nije samo napravio nešto za što bi u urednoj demokraciji letio glavom niz pendžere političkog života. On je trajno obesmislio svaki diskurs o nacionalnoj izdaji. Ni pet josipovića ili pusićki ne mogu u očima pučkih patriota nadmašiti ovakav egzemplar izdaje.
Tomislava Karamarka u ovom trenutku može se rušiti klasičnom legalističkom retorikom. No, protiv njega u ovom trenutku radi i ona retorika koju je sam sustavno uzgajao, ona zapaljivih mitoloških predodžbi o nacionalnoj ugrozi i izdaji. Karamarka se danas može rušiti najčišćim, kičastim imaginarijem domoljubne paranoje. Sjetite se sirotih radnika u Sisku. Njihovih obitelji koje hrani Caritas, Izgubljenih radnih mjesta. Sjetite se hrvatskih rudnih bogatstava koja u ovom trenutku MOL crpi. A onda se sjetite tekućeg računa Ane Karamarko. Ili njezina terenca i naslovnica u Gloriji. Gotovo me stid što koristim ovaj bombastični demagoški imaginarij. Ali, to je imaginarij konzervativno-patriotske paranoje. Imaginarij kojim se dosad Karamarko hranio. Sad se on okrenuo protiv njega.
Stoga će sada biti zanimljivo vidjeti što će na to reći stvarna, autentična konzervativna Karamarkova baza - dakle crkva, veterani, Matica, konzervativna inteligencija. Ako Karamarka otpile kao izdajicu nacije, on je politički mrtav, kao što je mrtva odsada i njegova retorika.
Ako mu ovo posuše, ako se i oni budu pretvarali da slon nije u kuhinji, onda smo barem nešto saznali. Saznali smo, naime, da su sve priče o naciji, suverenosti i domoljublju bile tek prijesna laž. Da sve te bombastične riječi nisu bile ništa drugo nego dimne petarde za difamaciju protivnika te za prikrivanje vlastitih interesa. Te da ni oni koji su ih gorljivo izgovarali u njih nisu vjerovali ni tada, kao ni sada.