Doličnosti radi, nazovimo to sladoledom. Jednim je djevojkama draža vanilija, drugima šumsko voće. Treće zanosno mljacnu na breskvu, četvrtima pođe voda na usta ako samo i pomirišu karamel ili bijelu čokoladu. Nezasitne uzmu dvije, tri ili čak četiri kuglice. Mango, tamnu čokoladu, limun i, recimo, bananu. Pa još odjednom!
Za ove posljednje bosanski kardinal Vinko Puljić kaže da su štrace.
Bilo je to u potresnoj propovijedi na misi u zadarskom predgrađu Arbanasi. “Mladići me okupirali i kažu: ‘Kardinale, nekad ste napadali nas muškarce kako zavodimo žene, a sad se ne možemo sačuvati koliko navaljuju’”, počeo je Puljić, a narod je u crkvi preneraženo razrogačio oči i zinuo. Dakle, to je nešto da zaista ne povjeruješ, mladi momci koji na mršavim nožicama iscrpljeno posrću od preobilnog seksa, koji će se načisto izbljuvati skine li se još koja goropadnica pred njima, koji ne mogu, naprosto ne mogu ni vidjeti sedamnaestu golu ženu od jutros, došli su svoj užasni, nečovječni jad ispričati jednom crkvenom velikodostojniku, a ovaj oprezno prešućuje gdje se to dogodilo. Da je otkrio ime mjesta, razumljiva je bojazan da bi deseci tisuća i neoženjenih i oženjenih iz svih krajeva domovine pohitali s naprtnjačama na leđima, zauzeli sve slobodne postelje, spavali u garažama, pušnicama, štagljevima ili voćnjacima, na travi pod otvorenim nebom, umivali se u potoku i iz konzervi kusali hladne gulaše, sve se nadajući raskalašenom provodu s lokalnom ženskadijom.
Kardinal Puljić pokazao je zapravo zapanjujuću sabranost kad je pošao razgovarati s ovim drskim pohotnicama. Mislim, jest da se zavjetovao na celibat, jest da je vrhunski obučen i opremljen specijalnim alatima za odolijevanje izazovima puti, a nije više ni prva mladost, ali opet, znate kakve su žene; ako se uspale, rastrgat će i svećenika pred penzijom.
Nagađam da je Puljić s njima razgovarao iz čeličnog kaveza, kao oni ronioci što snimaju morske pse, kad je doznao nevjerojatnu, stravičnu istinu, a koju je posredovao prije nekoliko dana u Arbanasima: “Znate što su mi rekli? U toj sredini, a to je katolička sredina, poslali su jednoga psihologa da savjetuje djevojke da što više iskoriste i probaju te muškarce da znaju koga će odabrati. Pitam ja: ‘Znate li vi da je to grijeh tijela?’ ‘Ne znamo.’ ‘Pa jeste li išle na vjeronauk?’ ‘Jesmo!’ ‘Pa jesu li vam ikad govorili...?’ ‘Nisu!’ Dakle, prije braka to činiti, zloupotrebu svog tijela radi užitaka! Pa kakva ćete vi biti majka? Potrošena! Znate, vi ovdje imate u Dalmaciji izraz - štraca. Znate što je štraca? Da. Postanete štracom!”
Velika je to opasnost, zaključuje kardinal Puljić, da žene poznaju više okusa sladoleda. Jer ih je teže zadovoljiti. Ismijat će i otjerati muškarca koji im dođe s nekakvim skromnim kornetićem. Takve upućene, iskusne žene uništavaju samopouzdanje muškaraca. Valja stoga ukinuti degustacije, nema besplatnih, pokusnih uzoraka, nego svakoj ženi ide samo jedan sladoled, koji će dobiti u mraku, u mlađim godinama, i sve do smrti smije lizati samo taj jedan, jedini okus lješnjaka ili višnje.
Tako tvrdi tradicionalno katoličko učenje i to je, kažu, čedno, pristojno i bogobojazno, ali ako mene pitate, riječ je o poremećenoj perverziji, luđoj od ijedne druge. Depresivni izbor na kojemu inzistira kardinal Puljić meni je čudniji i od razvratnica koje su opustošile čitavu sladoledarnicu, kušale sve što postoji, i vaniliju, i limun, i šumsko voće, i punč, i pistać, i ananas, i bananu, i višnju, i orah, i mango, i jagodu, i tamnu, i bijelu i običnu čokoladu, i borovnicu, i kokos, i breskvu, i marelicu, i kivi, i limetu, i naranču, i tiramisu, i karamel, i dinju, i jogurt, i kavu, i lješnjak i još im nije dosta, već su u svakom trenutku spremne za novu, uzbudljivu pustolovinu okusa.
Da žena ima ne znam kako snažan i neobuzdan libido, meni bi se činila zdravija od muškarca koji crkvenom velikodostojniku cmizdri kako se ne može obraniti od žena. Iskreno, još nisam čuo za takav neobičan slučaj, čak ni među praktičnim katolicima, a da mladić nije bio homoseksualac. Vinko Puljić opisuje kao nevolju nešto što je običnim heteroseksualnim dečkima tek pusta sanjarija, nešto što se u stvarnosti ne događa. To da žene navaljuju na muškarce, a muškarci im prepadnuto uzmiču, dobri je kardinal mogao zaista vidjeti samo u porniću.
No, to čak nije najgore u njegovoj propovijedi. Mnogo je zloćudnije da je, opazili su mnogi na društvenim mrežama, osudio samo ženski razvrat, kao da grešni užici ne pripadaju i muškarcima. Kardinal Puljić, kako se čini, nema problema s nevaljalcima koji se nesebično troše prije svetog sakramenta u župnoj crkvi ili barem, ako mu i smetaju, neće posegnuti za oštrom uvredom. Dosta sam siguran da preljubnike i zavodnike koji “zloupotrebljavaju tijela radi užitaka” kardinal Puljić nijednom u svojoj dugoj svećeničkoj službi nije nazvao štracama. Možda im je samo vragolasto zaprijetio, namigujući s oltara: “Joj! Joj, što ću ja s vama!”
No, nije to bogzna što novo. Uskraćujući im pravo da se spolno prosvjećuju, da biraju između više partnera, pravo da pogriješe s jednim i pokušaju s drugim muškarcem, kardinal Puljić nastavlja jednu staru tradiciju. Nazivajući slobodoumne žene štracama, on ih diskriminira poput mnogih što su žene, uime Boga, tisućama godina diskriminirali. Od judaizma, preko kršćanstva, do islama, religije su vazda, ustrajno, sve tvrđe ograničavale prostor ženskih prava i sloboda, sve ih nemilosrdnije podčinjavale muškarcima. Zahtjev predbračne čistoće i čednosti ustvari je oruđe njihova porobljavanja. Religija će ih ostaviti u mraku i neznanju, pa i ako su nesretne, nevoljene i usamljene ili ih čak muž tuče. Žene moraju šutjeti i trpjeti. Katolički kardinal u tome smislu nije bitno drugačiji od nekog iranskog ajatolaha, razlika je samo da ajatolah u Iranu može zapovjediti da se štracama baci kiselina u lice, a mi se našim fanaticima u Hrvatskoj možemo smijati. Barem još neko vrijeme.