Nagrađivani televizijski i radijski novinar te dugogodišnji diplomat razgovarao je s udovicom hrvatskog oskarovca Dušana Vukotića.
Sjajno izgledate.
- Hvala, bila je to dobra godina, 1923. Tada sam se rodila... skoro u doba Franje Josipa.
Vidite li vi mene?
- Ne vidim jasno vaše lice, ali poznajem vaš glas. Slabo vidim. Malo teže govorim... Godine su prošle...
Vaše ime je Melita, Lila je kraće. Znate što znači Melita?
- Znam, ja sam klasičarka. Melita na grčkom znači Pčelica.
Točno. Bili ste najljepša djevojka u ovom dijelu Europe... svjesni ste toga?
- Ma ne, nikad se nisam tako osjećala. Znala sam da sam zgodna, ali gledajući se u špigl, nikada nisam vidjela ništa naročito. Nisam se ni posebno dotjerivala.
Nije to, očito, ni trebalo.
- Znate, ja sam se prvi put našminkala, stavila ruž na usne, i to po nalogu mog prvog muža, kad sam imala 25 godina. Znala sam, doduše, da se okreću za mnom... Osjetiš to. U školi, u Klasičnoj gimnaziji, bilo nas je osam djevojčica i tridesetšest dječaka. Svi ti dečki su, u ono doba, pokazivali simpatiju prema meni. Pomagali su mi u svemu. Tek kasnije su mi, skoro svi dečki iz razreda, rekli da su bili zaljubljeni u mene.
Prezime Andres je...
- Njemačko, iz Ulma, a ustvari smo Norvežani, Vikinzi. Došli smo iz Norveške u Ulm u 14. stoljeću, pa onda u 18. u Hrvatsku.
Vi ste Norvežanka?
- Ja sam Hrvatica.
Gospođo Lila, telefon vam zvoni...
- Hvala, baš ne čujem dobro... “Halo?... Nazovite me za dva sata, hvala...”. To me zove jedna gospođa, želi iznajmiti moju kuću na Braču, u Bolu na Braču, ovog ljeta. Znate, moram iznajmiti, nemam mnogo novca. Moja penzija je, po mom mužu Dušanu Vukotiću, samo 3400 kuna... a, radio je iznimno mnogo i donio svog Oscara svojoj Hrvatskoj...
Znam, dobio je Oscara za “Surogat”, 1961. Crtani film, pobijedio je tada i Disneyja.
- Jest. Ali nije dobio nikakvu zasluženu državnu mirovinu. Uskoro ću morati prodati cijeli ovaj ormarić sa 150 njegovih nagrada, od kojih je naravno, najvredniji američki Oscar. Jedini dobitinik Oscara u zemlji dobio je penziju od tri tisuće...
Kome ćete prodati Vukotićeve trofeje?
- Muzeju suvremene umjetnosti. To su medalje i vrsne nagrade koje je dobio Vukotić i Hrvatska, u kojoj je on postao Vukotić i oskarovac. Došao je iz Crne Gore kad je imao 19 godina, kako bi u velikom Zagrebu studirao arhitekturu... Bio je sjajan crtač, i postao je doajen Zagrebačke škole crtanog filma.
Ima li Dušan Vukotić kakva hrvatska priznanja za Oscara?
- Nema ništa. Baš ništa. Niti neku malu uličicu sa svojim imenom u starom dijelu grada... Oskarovac. Ima već 14 godina da je Duško otišao... Tužan i jadan, jer mu nisu dali raditi, niti uopće ući u Zagreb film.
Tko mu to nije dao?
- Ne znam. Netko vrlo zločest, očito. No, moram vam reći, imali smo veliku feštu prošle godine, kad je bila 50. obljetnica da je Hrvatska dobila Oscara. To je priredio predsjednik Hrvatske g. Josipović, jedan izvanredan, častan i fin čovjek. Ja mu se klanjam jer je gospodin, jer je pametan i jer nije lakom za novcem. Josipović mi je tada dao jednu Pohvalnicu, jednu Plaketu u čast i na zahvalnost Dušanu Vukotiću. Mojem mužu. Predsjednik Josipović je sjedio na toj svečanosti pokraj mene. On mi imponira. Čovjek je.
Oduvijek ste plavokosa?
- Oduvijek i uvijek, prirodna plavuša.
Vi ste bili prva hrvatska pin-up girl.
- Ma daj, ma... možda i jesam. A znate vi što točno znači to pin-up girl?
Znam, to je lijepa djevojka čija se fotografija zabije čavlićem na zid...
- Da, ili zalijepi na staklo u kamionu... Moj prvi muž je živio u Londonu za vrijeme Svjetskog rata, jer je bio u onoj izbjegličkoj vladi... Nakon rata smo se razveli.
Pavičić?
- Da, Marko Pavičić, vratio se iz Londona i spomenuo mi taj naziv za te ženske, ljepotice naravno, koje su tamo u Engleskoj vozači kamiona lijepili po kabini. Kamionske ljepotice...
Da, a vaše prethodnice su bile vrlo slavne pin-up girls: Greta Garbo, Jean Harlow, Sonja Henie, Mae West, Lauren Bacall, Ava Gardner, Brigitte Bardot... Dakle, bili ste pin-up girl?
- Grdu žensku nitko neće objesiti na zid ili prilijepiti u auto... nije li to istina? Ne mora baš biti ljepotica, može biti šarmantna. Mora lijepo izgledati, fizički mislim.
Kao i mnoge druge spomenute ljepotice, i vi ste bili filmska glumica.
- Iskreno, ispočetka me to zabavljalo. No, moram reći: prvo, ja nisam bila rođena za glumicu. Ne volim izgovarati tuđi tekst. Imala sam određeni otpor. Ipak, odradila sam tri filma na hrvatskom i dva na engleskom. Drugo, nemam psihologiju glumice. Ja sam kućni čovjek, a svoje sam muževe razmazila, i jednog i drugog. Smatram da je to bio moj poziv. Radila sam s Duškom noć i dan, pričali smo, stvarali nešto, pisali, crtali. To mi je bilo zadovoljstvo. Bila sam i glumica, ali ja nisam glumica. Voljela sam više biti iza kamere negoli ispred nje.
Koliko god ste bili samozatajni, vaša ljepota i atraktivnost su vas izbacili u javnost...
- Da, jesu, ali ja sam rado pristala na sjenu moga supruga Vukotića. U njegovoj sjeni sam se osjećala sigurnom i ponosnom. Osjećala sam da imam veliku ulogu u njegovu životu. Pisala sam na mašinu njegove scenarije, lektorirala. Bila sam supruga i suradnik, to je bila moja radost.
Znači, i u ovoj pozlaćenoj statueti Oscara ima i dio vas?
- Ima, mali dio. Sve bitno je zamislio i napravio sam Vukotić.
Gdje ste upoznali Vukotića?
- U Zagreb filmu. Ja sam puno prije Duška radila na filmu. U Zagreb filmu sam bila sekretarica glavnog direktora. Onda se pojavio princ.
Princ? A on je vas zvao Kraljice moja... vidio sam jednu njegovu poruku uokvirenu na vašem zidu...
- Ja i jesam bila Kraljica za njega, i tako sam se osjećala. Voljela sam ga i volim ga, i on mene voli. Još uvijek.
Kakav je bio društveni život u Zagrebu iza polovice prošlog stoljeća?
- Sve ću vam reći. S mojim prvim mužem Markom Pavičićem, svaku drugu, treću večer odlazili bismo na terasu Esplanade, najviše ljeti, a svaki dan sam ja sama, oko podneva, išla u Kazališnu kavanu. Tamo je bilo moje društvo. Umjetnici, novinari. Tamo sam morala proći jer sam živjela 40 godina na Marulićevom trgu. Kavkaz je bila moja kavana.