Novac ima svoja ograničenja. Novac ne može kupiti inherentnu uspješnost gradovima gdje uvjeti za inherentnu uspješnost nedostaju, i gdje ih korištenje novca ne uspijeva osigurati. Štoviše, novac može nanijeti ultimativnu štetu tamo gdje uništava uvjete potrebne za inherentnu uspješnost..., napisala je Jane Jacobs (1916.-2006.) u knjizi “Smrt i život sjajnih američkih gradova”, prema New York Timesu “vjerojatno najutjecajnijem pojedinačnom djelu na temu povijesti planiranja gradova”.
Imajući na umu riječi Jane Jacobs, sveta je obveza svakoga kome je neki grad pri srcu da bude skeptičan prema grandioznim vizijama vezanima uz taj grad, kao što je projekt potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pod radnim nazivom “Zagreb na Savi”, prezentiran na čak dva velika skupa u Zagrebu.
Pod egidom javnih radova koji bi keyjesijanskom državnom intervencijom trebali početi izvlačiti Hrvatsku iz ekonomske krize, Čačić i njegov tim zamislili su na Savi ukupne investicije vrijedne više od devet milijardi kuna: rušenje obrambenih savskih nasipa, proširenje grada do sadašnjeg korita rijeke na novih milijun četvornih metara građevinskog područja, na kojem se može graditi više od milijun kvadrata BRP-a, kao cjeloviti prostor programiran za nove urbane funkcije. Tu je i gradnja četiriju HE, skretanje glavnog toka rijeke Save u danas tek dijelom izgrađeni odteretni kanal Sava-Odra, gradnja nove riječne luke u Velikoj Gorici...
No, ne treba biti iskusni gradski planer, dovoljno je provesti se automobilom nekim od velikih gradskih mostova preko Save, pogledati lijevo i desno, da se shvati kako su goleme dimenzije savskih nasipa, korita rijeke, postojećih mostova... i kakav bi to bio divovski posao izmijeniti topografiju tog terena koji se uopće ne može obuhvatiti pogledom jer se proteže 17 km. A nameću se odmah i neke elementarne nelogičnosti: ako će se rušiti nasipi, a kako će se onda formirati barem minimalne akumulacije za hidroelektrane? Ako će se riječni tok skrenuti u kanal, a koja će voda onda pogoniti njihove turbine? Luka u Velikoj Gorici - tko ne bi volio imati luku, to je tako romantično; ali, za koje terete?
No, sve je to manje bitno prema glavnom pitanju: može li se jednom grandioznom intervencijom uspješno, odjednom, dovesti humani gradski život na neko mjesto, makar i na riječnu obalu, gdje on nije došao prirodnim, povijesnim, organskim rastom i širenjem? Možda to i nije nemoguće, no iskustvo, urbanistička teorija i djela Jane Jacobs govore da je u najmanju ruku jako teško: primjera monstruoznih urbanih nakaza po svijetu i kod nas je bezbroj, a posljednji je zagrebačko naselje Sopnica-Jelkovec, također urbanističko i planersko nedonošće Radimira Čačića.
40 godina poslije
Može li on zamisliti da se sruše postojeći nasipi i uz korito rijeke Save, te južno od njega, gradi i formira neki novi centar Zagreba, s kejevima kao u Parizu, dokovima kao u Londonu ili šetalištima poput ljubljanskog Tromostovja, pitali smo zagrebačkog urbanista i planera Niku Gamulina.
“To je previše romantičarska ideja, očekivati da će Zagreb biti sličan Parizu, Londonu ili Budimpešti. On to ne može biti. To se ne može očekivati niti od gradskih planera, niti od velikih projekata, jer grad sam sebe formira, trebaju godine da bi neki dio grada saživio kao centar. Imamo, na primjer, prekrasan potez Trga dr. Tuđmana i Zapadnog kolodvora, pa ipak on ne može saživjeti niti kao lokalni centar. Zagreb je premali grad da bi imao više centara: uvijek može imati kvalitetne rezidencijalne kvartove, četvrti za stanovanje, ali nove centre - ne. A Sava...? Sava je problem za sebe.”
Problem sa Savom uvijek je bio prisutan u Zagrebu - planerski, urbanistički. Koliko se Gamulin sjeća, u zadnjih 20-ak godina napravljeno je pet, šest arhitektonskih i urbanističkih natječaja s regulacijom Save. Dobivene su studije koje su prikazivale razna rješenja, “da se Sava pretvori u kanale, što je Richter napravio, Jurkovićka je napravila isto što sada predlaže i Čačić, da se Sava preseli u Odru, i ta varijanta postoji, treba kanal samo produbiti i proširiti, i dobije se nova rijeka”.
Jednu varijantu, s otokom i kanalom južno od Hipodroma, svojedobno je predlagao i sam Gamulin. Ali, niti jedan od tih projekata nikada nije ušao u službeni generalni ili prostorni plan. Zašto?
Nasipe smo napravili prije samo 40 godina, nakon kataklizme 1964., objašnjava Gamulin, da se spriječe poplave kakve dolaze jednom u tisuću godina. Nasipi su loše napravljeni, na brzinu, to hidrotehničko rješenje nije vodilo računa o priobalju. Nasip visok pet metara - odvaja grad od rijeke. Ali, već nakon 40 godina raditi neku drugu varijantu - bilo bi suludo!
Možda se nasipi mogu sniziti, a Sava premjestiti, ali to nikada nitko nije stručno provjerio niti ispitao. Može se početi raditi na nekoj velikoj promjeni, no onda bi trebalo oformiti ekipu stručnjaka koja bi se time bavila pet ili deset godina. Ali to još nije dogovoreno niti na jednoj instituciji koja je za to nadležna, a prijedlozi nisu provjereni niti kroz jedan prostorni dokument.