Postoje na svijetu poslovi za koje se ljudi baš i ne otimaju: na primjer, biti grčki ministar financija, sjevernokorejski ministar obrane (mlađahni diktator Kim Jong-un smiče ih kao na tekućoj traci) ili ruski ili kineski branitelj ljudskih prava. Tako je nekako izgledao i posao budućeg američkog predsjednika 2008. godine. Zemlja je bila na rubu propasti, dva su rata - u Iraku i Afganistanu - iscrpljivala ekonomiju koju je onda dotukla propast banke Lehman Brothers pa se time nastala kriza prelila na cijeli svijet i Wall Street je postao simbol zla na globalnoj razini. SAD je bio na koljenima, George W. Bush je počeo pakirati kofere, a većina liberalnih medija u toj zemlji je spasioca vidjela u tadašnjoj senatorici Hillary Rodham Clinton. No, tada se sve promijenilo iz temelja. Na sceni se pojavio relativno mlad senator iz savezne države Illinois, tamnoputi Barack Obama, koji je svoju kampanju definirao samo na dva, ali izuzetno snažna slogana: “Hope” (nada) i “Yes, we can” (da, možemo). To je bilo dovoljno da izbaci iz demokratske utrke tada nedovoljno artikuliranu Hillary Clinton, a onda je na izborima doslovce pomeo jednog od najboljih kandidata kojeg su republikanci imali još od Ronalda Reagana, vijetnamskog veterana, zarobljenika pa onda i junaka Johna McCaina (kojega ni uz to nije voljela desna struja).
Novac bankama, ali uz uvjet
Nakon Obamine pobjede u Zagreb je stigla jedna od utjecajnijih članica Demokratske stranke koja je autoru ovih redaka vrlo pregnantno objasnila kako će Obama riješiti ekonomsku krizu: “Potrošit će sav novac koji ima, a onda i još više”. I upravo je to novi američki predsjednik napravio: nastavio je program koji je bio počeo George W. Bush, a koji se sjajno ogleda u poznatoj sintagmi (iz koje je nastao i film) “Too big to fall” (preveliki da propadnu). Obama je spasio sve vodeće američke banke i osiguravajuća društva, ali postavljajući im jasan uvjet: novac koji ste dobili mora biti dostupan realnom sektoru jer je to ključ njegova oporavka. Zatim je spasio i automobilsku industriju koja je bila pred krahom te tijekom jednog od svojih dolazaka u Detroit iznio pred radnicima vrlo važnu, gotovo proročansku izjavu: “Nikad nećemo moći vratiti sva izgubljena radna mjesta jer se tehnološki proces iz temelja mijenja i mnoga od njih više ne postoje” (poruka koju mnogi u Hrvatskoj i dalje ne čuju). U ovogodišnjem je, pak, govoru u stanju nacije u siječnju bio još otvoreniji. Kao jedno od glavnih postignuća svog mandata istaknuo je da je bitno poboljšana struktura obrazovanih građana u Americi (Obama je mnogima uzimao novac, ali nije dopustio da se smanjuju troškovi za obrazovanje i znanost). Tada je istaknuo da je upravo to ključ održivog razvoja jer “nitko danas ne može reći koja će radna mjesta biti najtraženija za deset godina” budući da se tehnološke promjene odvijaju izuzetno brzo (još jedna važna poruka i vlasti i opoziciji u Hrvatskoj, ako su je u stanju shvatiti).
Završio dva rata
Svi potezi koje je povukla Obamina vlada vrlo su brzo dali efekt, nezaposlenost koja je u doba njegova dolaska na vlast bila na razini deset posto nedavno je pala ispod 5,5 posto, SAD je krenuo u veliki oporavak i time pokrenuo cjelokupnu svjetsku ekonomiju. Dobro, i dalje ima problema, globalna kriza je ruinirala postojeći sustav, pa i SAD tako da je pad nezaposlenosti ondje (kao i u Hrvatskoj) dijelom potaknut odustajanjem ljudi od traženja novog zaposlenja. Tu je i pitanje plaća koje su u SAD-u još uvijek niske, ali činjenica da je trend okrenut bila je od posebne važnosti za Amerikance. Tako je Obama na izborima 2012. godine bez većih problema pobijedio još jednog republikanskog kandidata iza kojega stranka nije jedinstveno stajala, Mitta Romneyja.
Kad je, pak, stabilizirao ekonomske prilike u zemlji te završio dva rata koja nije počeo (Irak i Afganistan), Obama se mogao mirnije i fokusiranije posvetiti vanjskopolitičkim problemima. Tri ta problema su dulje vrijeme opterećivala globalne odnose i američku politiku. Prvi je palestinski gordijski čvor nastao nakon odluke UN-a da se formira Država Izrael, ali i Palestina, koja nikad nije zaživjela. Naime, kad je formiran, Izrael se našao pod napadom arapskih država, obranio se, ali nije dopustio formiranje palestinske države. Obama u svom drugom mandatu za državnog tajnika uzima Johna Kerryja, senatora s bogatim vanjskopolitičkim iskustvom, i on, bivši predsjednički kandidat Demokratske stranke, u ljeto 2013. organizira pregovore Izraela i Palestinaca, dajući im oko godinu dana vremena da riješe probleme. Kerry je u tom razdoblju stalno obilazio sve strane uključene u pregovore, uspio je čak nagovoriti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da pusti na slobodu gotovo stotinu palestinskih zatvorenika u zamjenu za dogovor, ali onda sve pada u vodu: sasvim je jasno da su prste u te pregovore upleli neki vanjski čimbenici koji nisu i ne žele bilo kakav dogovor o palestinskoj državi - jer, tada bi izgubili krunski argument u svojoj politici. No, taj neuspjeh nije dekuražirao Obamu koji je gotovo istodobno pokrenuo još dva važna procesa. Jedan od njih se odvijao pod punim velom tajnosti, a riječ je o obnovi odnosa između SAD-a i Kube. Nije na tom planu sve išlo idealno pa je u kritičnoj fazi Washington zamolio pomoć Vatikana (neki će reći kao i 1962. godine, u vrijeme kubanske raketne krize) budući da je još sv. Ivan Pavao II. otvorio vrata prema toj otočnoj državi. I uspjelo je, sadašnji papa Franjo, Latinoamerikanac, dao je naloge svojoj diplomaciji pa se konačno početkom ove godine moglo objaviti da će SAD i Kuba urediti svoje odnose. Završni pregovori još traju, ali sasvim je jasno da je riječ o grudi koja se zakotrljala i teško da će ju išta više moći zaustaviti - čak ni otvoreno protivljenje bolesnog starog lidera Fidela Castra.
A onda je na red došla i treća bolna točka: Iran. Odnosi su prekinuti odmah nakon Islamske revolucije 1979. godine kad su iranski revolucionari prodrli u američku ambasadu u Teheranu i ondje više od 400 dana držali taoce. Početkom ovog milenija uslijedio je novi udar - Zapad je dobio informaciju da Iran tajno razvija nuklearni program koji za cilj ima stvaranje nuklearne bombe. Ne treba to čuditi. Naime, Iran se naprosto želio profilirati kao ključna islamska zemlja na svijetu, a za to je, smatrali su u Teheranu, ključno imati nuklearnu bombu - ako je već ima Pakistan, zašto ne bi i Iran. Zabrinutost je bila golema, SAD će tada govoriti o “osovini zla” u kojoj su Iran, Irak i Sjeverna Koreja, dakle zemlje koje se kane dokopati nuklearnog oružja. U Iranu 2005. godine na mjesto predsjednika dolazi Mahmud Ahmadinedžad koji će otvoreno govoriti o tome kako “Izrael treba zbrisati s lica zemlje”, što se, jasno, dovodilo u vezu s nuklearnim programom. Jer, dva-tri balistička projektila s nuklearnim glavama stvarno bi mogla uništiti Izrael. I počeli su pregovori, u formatu 5+1 (stalne članice Vijeća sigurnosti, SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska plus Njemačka). No, pregovori su zapinjali, Ahmadinedžadov je Iran bio nespreman na bilo kakav kompromis, a ni Bushova administracija nije bila otvorenija. A onda je u Iranu na vlast došao Hasan Rohani koji je već u rujnu 2013. telefonski razgovarao s Obamom. Bilo je već tada jasno da se stvari kreću u pravom smjeru, pregovori su intenzivirani, Kerry je u Džavadu Zarifu (iranski ministar vanjskih poslova) dobio relevantnog sugovornika. No, kako je vrag uvijek u detaljima, tako su i ovi pregovori - zbog detalja - potrajali, probijali su sve definirane rokove, ali Obama je cijelo vrijeme bio pozitivan, davao javnu političku podršku, iako su ga republikanci, a bogme i neki demokrati, zbog toga razapinjali na križ. I onda je početkom ovog tjedna sve konačno završeno: pregovarači su potvrdili da je sporazum postignut i da je iranski nuklearni program konačno stavljen pod međunarodnu kontrolu. Jasno, Teheran je za to dobio ukidanje sankcija (već najavljuju da će krenuti u kupnju aviona), a uskoro i pristup međunarodnim financijskim tržištima, što uključuje i oko 100 milijardi dolara zamrznutih sredstava.
Konac djelo krasi
Iako su republikanci skočili na zadnje noge i najavili kako će napraviti sve da sporazum ne bude ratificiran, Obama je dao do znanja da mu ne pada na pamet da mu ovu, drugu, veliku vanjskopolitičku pobjedu blokiraju. Ako pokušaju, udarit će ih predsjedničkim vetom.
Njihova je reakcija jasna jer Obama postaje predsjednik prema onoj narodnoj “konac djelo krasi”. Prošli je mjesec američki Vrhovni sud donio dvije presude koje su, kako stvari stoje, konačno usidrile dva njegova važna unutarnjopolitička poteza. Prvo je odbijena tužba vezana uz program zdravstvene zaštite za sve Amerikance (poznat kao Obamacare), koji sada postaje obvezom. Taj je program bio jedan od temelja Obamine prve kampanje i sad je - iako u bitno razvodnjenijoj varijanti nego što je bilo zamišljeno, ali ipak otvarajući prostor svima da dobiju pristup zdravstvenoj zaštiti - konačno utvrđen. Nakon toga je isti taj sud definirao da su homoseksualni brakovi pravo utemeljeno na Ustavu, a upravo je tijekom Obamina mandata ukinuta i vojna politika poznata kao “don’t ask don’t’ tell” (ne pitaj, ne pričaj) te je homoseksualcima omogućeno da služe u vojsci bez skrivanja. Stigle su i vijesti da teku pregovori s Venezuelom, tim bastionom lažnog socijalizma, kako bi se i tu poboljšali odnosi. Diplomatski izvori ističu da bi ubrzo moglo biti prihvaćeno transpacifičko partnerstvo (TPP), sporazum o slobodnoj trgovini na tom prostoru. A i TTIP (transatlantsko partnerstvo) ide u pozitivnom smjeru (interesantno je da su Obami u ta dva slučaja veći protivnici demokrati od republikanaca). Krajem godine dolazi velika konferencija o klimatskim promjenama u Parizu gdje se očekuje sporazum, a optimizam potiče i dogovor Kine i SAD-a o toj temi pa bi Obama i tu mogao trijumfirati.
Dosljedan predsjednik
Kritičari će ipak Obami pod nos u svakom trenutku staviti rast takozvane Islamske države i neuspjeh u rješavanju krize u Siriji. No, u takvim se istupima zanemaruje sigurnosna doktrina sadašnjeg američkog predsjednika: nema ulaska u nove ratove, djelovat ćemo samo kako bismo spriječili humanitarne krize, a i to bez čizme na terenu. No, i na tom bi planu upravo nedavno postignut sporazum s Iranom mogao biti presudan jer Teheran ima alate kojima može sirijskog diktatora Bašara al-Asada privoljeti na dijalog. A i polako otvaranje prema Moskvi, ne zanemarujući probleme vezane uz Ukrajinu, otvara prostor za definiranje ostvarivog rješenja krize na Bliskom istoku. Ako je uspjelo s Iranom, možda će i sa Sirijom (u Iraku ovako i onako Amerikanci zajedno s Irancima, uz rusku potporu, ratuju protiv IS-a).
Baracku Obami je tijekom proteklih šest godina svašta spočitavano, napadali su ga sa svih strana, lijevih, liberalnih, centra i desnih: da je zapustio Ameriku, da vodi zemlju u krivom smjeru, da pušta da se stvore druge velike sile, da ne štiti dovoljno zemlju. Sada se sve to pokazuje potpuno pogrešnim i godinu i pol prije kraja mandata može se već zaključiti da će Obama ostati zapamćen kao dosljedan i izuzetno uspješan američki predsjednik. Posebno kad je riječ o vanjskoj politici - a ne treba zaboraviti da se na tom planu snažno oslanjao na žene: od Hillary Clinton, preko Susan Rice i Samanthe Power do Wendy Sherman i Victorije Nuland. To je tim koji je dizajnirao američku vanjsku politiku i učinio svijet sigurnijim mjestom. Nadajmo se da će na tom valu biti i buduća, prva američka ambasadorica u Hrvatskoj.