Knjižara na frankfurtskom aerodromu bila je puna ljudi, a do mog leta bilo je još dvadesetak minuta. Ali, kako to obično biva među solidarnim ljudima koje susrećete na ovakvim gigantskim aerodromima kao što je frankfurtski, rečenica - I have a plane to catch (žurim na avion) - bila je posve učinkovita pa su me pustili ravno pred mladu prodavačicu.
Trebam englesko izdanje ‘Kapitala’... - počela sam užurbano.
- ... u 21.stoljeću - nastavila je odmah i upozorila me: Ali, to je tako velika i teška knjiga.
Da, da. Upravo nju - odgovorila sam. Knjigu sam pročitala ranije u elektronskom izdanju, ali sam je svakako željela imati u svojoj biblioteci.
- Tu knjigu svi kupuju. Ne razumijem. Ima toliko stranica, nepraktična je za nositi, govori prodavačica dok mi dodaje posljednji primjerak megahita Thomasa Pikettyja.
“Kapital” je apsolutni bestseler - na Amazonu je rasprodan, a već je 22 tjedna na New York Timesovoj listi najprodavanijih izdanja. Pritom, radi se o knjizi koja ima sedam stotina stranica i koja se bavi ekonomijom! Dakle, samo podaci, podaci i podaci. I analiza pisana francuski šarmantno tako da se čitatelj ne osjeća kao netko tko sjedi u magarećoj klupi i pokušava shvatiti o čemu se tu zapravo radi.
Nasmijani autor
Na frankfurtskom sam aerodromu čekala avion za Pariz gdje sam se trebala naći sa autorom knjige Thomasom Pikettyjem.
Kada sam sutradan prepričala ovu epizodu iz Frankfurta Pikettyju, počeo se smijati kao dijete. - Pa stvarno je teška, zar je stvarno ljudi sa sobom vuku po avionima - rekao je i uzeo knjigu u ruke, zauzvrat mi uvalivši portugalsko izdanje “Kapitala” koje je puno lakše. - Američko je najtanje. Žao mi je, ali knjiga je stvarno obimna - objasnio mi je, gotovo se ispričavajući zbog količine stranica koje je ispisao. Uskoro će, u izdanju Profila, biti spremno i hrvatsko izdanje. Piketty se raspituje kako je u Hrvatskoj, čitaju li ljudi knjige, zna li se već za “Kapital”. Kažem da ga čitaju mnogi - ili se barem prave da ga čitaju - a njemu je to drago čuti.
U sivoj zgradi
Profesor na pariškoj Ekonomskoj školi, kada nije na putu obitava u sivoj dosadnoj zgradi, u četrnaestom arondismanu, na lijevoj obali Seine. Nekadašnje studentsko čudo - jer doktorirao je sa samo 22 godine - i to na temu nejednakosti, Piketty je ljevičarsko dijete: njegovi su roditelji pripadali pokretu 68. godine. Nakon toga povukli su se u francusku provinciju. Piketty je nakon doktorata krenuo je na MiT (Massachusetts Institute of Technology). Unatoč američkom obrazovanju, nikada se u SAD-u nije osjećao kao kod kuće. Vratio se u Francusku i počeo raditi na svom istraživanju o nejednakosti kroz povijest. “U Francuskoj intelektualci nisu na tolikoj cijeni kao u Americi”, jednom je rekao, aludirajući na svoj skromni život. Istovremeno, po svakom predavanju masno plaćeni Paul Krugman rekao je da je Piketty napisao najznačajniju knjigu desetljeća, Joseph Stiglitz mi je na okupljanju nobelovaca u Njemačkoj nedavno narcisoidno rekao da se on prvi bavio tim temama, a Piketty je postao stalni gost na stranicama najvećih svjetskih medija, čak i tabloida kada su ga nastojali uplesti u skandal vezan uz obiteljsko nasilje. Kratko vrijeme bio je vezan i uz politiku - prvo kao savjetnik Segolene Royal, a onda i kao jedan od potpisnika podrške za kandidaturu Francoisea Hollandea za predsjednika Francuske.
Pikettyja globalna slava nije promijenila; i dalje sam odgovara na mailove i pristojno se ispričava ako slučajno malo zakasni s odgovorom. Na zaslonu njegova računala u uredu fotografije su njegove djece. Koristi prastari Blackberry. U uredu prepunom knjiga ima i kafe aparat iz kojega nam je skuhao relativno pitak espresso.
Kroz Jugoslaviju
Za vas je jedan od definirajućih trenutaka života, kako ste napisali, bio pad Berlinskog zida, nakon čega ste odlučili putovali po bivšoj istočnoj Europi. Kako vam je sve to tada izgledalo?
- Bilo je ljeto 1991. godine i putovao sam od Pariza do Istanbula automobilom i prošao sam kroz cijelu bivšu Jugoslaviju. Nisu to bila baš najsretnija vremena za putovanja, bio je to početak rata i svjedočio sam velikim prosvjedima koji su se odvijali u Zagrebu, ali i u Beogradu. Bilo je to neobično vrijeme, osjećala se tenzija. Vratio sam se kasnije nekoliko puta u Hrvatsku, bio sam 2012. godine na ljetovanju, otišao u Dubrovnik, tako da mogu reći da poznajem vašu zemlju relativno dobro, bio sam nekoliko puta. Ali uvijek kao turist. Kada sam imao 20 godina, nakon pada komunizma, odlučio sam proći cijelo to područje istoka, nisam bio samo na području bivše Jugoslavije, nego sam išao sve do Rusije, Moskve. Bilo je vrlo zanimljivo, vrlo impresivno. Rusija nije bila nimalo nalik bivšoj Jugoslaviji; nije tamo bilo nijedne privatne trgovine, ničega, ljudi su stajali u redovima da bi nešto kupili. Bio je to posve lud sustav. U Moskvi je bio problem samo se prehraniti. Suludo! To iskustvo, ti prizori i slike koje sam tada vidio trajno su me cijepili od bilo kakve želje za komunizmom sovjetskog tipa.
Je li vas iznenadio uspjeh “Kapitala”?
- Naravno da sam sretan zbog toga kako je knjiga prošla među čitateljima. Nisam očekivao toliki uspjeh. Pokušao sam napisati knjigu koja se može čitati i koju svi mogu čitati. Kritičari mogu iznositi svoje, naravno, nitko ne govori da je ova knjiga savršena, ali nastala je na temelju višegodišnjeg istraživanja podataka koji su bili dostupni. Želio sam napisati priču o bogatstvu, o novcu, o nejednakosti, koja svima može biti razumljiva jer se, u krajnjoj liniji, tiče svih. Želim uvjeriti čitatelja da ovo nije tehnička knjiga, ovo nije knjiga za ekonomiste. Ovo je previše važna tema da bi se njome bavila samo struka. Ne, ovom se temom, temom nejednakosti i raspodjele bogatstva u društvu moraju baviti svi, sve sfere društva jer je od ogromnog značaja za funkcioniranje svijeta u kojem živimo. Pokušao sam prikupiti povijesne podatke i kroz njih ispričati priču o tome kako se bogatstvo skupljalo u rukama sve manjeg i manjeg broja ljudi.
Dosta se referirate i na književnost. Kako ste spojili ekonomsku temu s književnošću?
- Volim čitati, a u književnim djelima postoji puno primjera u kojima se govori baš o nejednakosti. Književnost, likovi, radnje povijesnih romana često mogu dati puno jače, konkretnije opise društva u kojemu se tada živjelo, nego što to mogu učiniti ekonomske analize. U tome su Balzac i Jane Austen prednjačili, naročito Balzac čiji Eugene de Rastignac dolazi u dilemu koja je itekako prisutna u svim vremenima i društvima jer ono s čim se on nosi i o čemu razmišlja tada, sve su to teme s kojima se današnji mladi čovjek suočava u Parizu ili Zagrebu - treba li studirati i mukotrpno raditi, a to će na kraju dovesti nigdje, ili se treba bogato priženiti i riješiti se svih svojih problema zauvijek... Književnost može jasno pokazati scenarij za nešto za što ja, kao znanstvenik, ne mogu. Nemam talent za književnost, ali s obzirom na to da puno čitam i da o tome puno razmišljam, pronašao sam poveznicu koja je vezana uz područje mog znanstvenog interesa, a osim toga pokazuje da se tu ne radi samo o pitanju novca, nego da se radi o ljudskim životima i onome što ćete izabrati; s kim ćete se povezati, koga ćete oženiti, kojoj ćete društvenoj kategoriji pripadati...
Je li nejednakost glavna karakteristika kapitalističkog društva?
- Da. Ali nejednakost postoji i u drugim društvima. No, ono što je svojstveno za kapitalizam je činjenica da je u jednom trenutku, nekoć, postojala nada da će nas tržišne sile same po sebi dovesti u jednu novu, ravnopravniju fazu u kojoj ćemo biti jednakiji. To se nije dogodilo. Neki ljudi i dalje vjeruju da će se to dogoditi. Zato sam smatrao da je bitno da tu nejednakost stavimo u kontekst; da se upitamo što mi zapravo znamo o nejednakosti, gdje će nas točno odvesti ti tržišni mehanizmi i hoćemo li na kraju završiti u Balzacovu romanu gdje je bolje bogato se udati nego raditi i učiti...
Kada je postojala ta velika nada da će stvari biti drugačije?
- Bilo je to nakon Drugog svjetskog rata, ljudi su se nadali da će, nakon velikih šokova koje su dva rata ostavili, nastupiti razdoblje većih jednakosti, nečega što se idealistički može nazivati boljim, svijetom. No, onda se dogodio komunizam sovjetskog tipa koji je sve to srušio. Padom Berlinskog zida, opet su se javile nade da će tržište učiniti svoje, da će taj novi uzlet kapitalizma dati veće šanse, omogućiti smanjivanje nejednakosti. Međutim, zemlje u kojima se slomio komunizam doživjele su pak nagli prelazak na slobodno tržište, često neregulirano, i tu su se ponovno pojavile nejednakosti. Potom, dogodila se i kriza 2008. godine koja je pokazala sve nedostatke tog modela neoliberalnog kapitalizma i da stvari nisu tako jednostavne, odnosno da ne možete pustiti da tržište samo radi svoje, već da mora biti regulirano. Elite se i dalje nadaju da slobodno, neregulirano tržište može riješiti sve naše probleme. To je pogrešno. Da, tržište može riješiti puno toga, ali mi i dalje trebamo jake demokratske institucije, mi trebamo onaj politički dio koji mora ući u igru i biti jak kada je u pitanju zajedničko dobro, kada su u pitanju porezi i kada kapitalizam mora i treba djelovati u zajedničkom interesu. Kapitalizam treba biti kontroliran od strane demokratskih institucija.
(...)