1. Gospodine Oto, kada bismo zajedno pokušali nacrtati karikaturu o gašenju Vjesnika nakon 70. rođendana, što bi na tu vijest rekao Pero?
- On bi rekao da je to kulturocid. Ne, ne... Pravi Pero bi ušao u sobu, otvorio novine i rekao: ‘Evo pišu da se gasi Vjesnik’.
2. Što bi dodao mali Štefek?
- Hm, s obzirom na to da sam uvijek u njegova usta stavljao nešto naivno, nešto što nisu mogli ili smjeli reći odrasli, on bi samo okrutno rekao: ‘Ha, mene će sigurno netko posvojiti’.
3. A stara Klara, koja bi za ovu situaciju umjesto trube za sluh u uhu imala vuvuzele. Što bi ona rekla, njena je uvijek zadnja?
- Ona ne bi puhala u vuvuzele jer to Pero teško podnosi ovih dana. Ona bi mudro zaključila: ‘Kad već uzmu Štefeka, a to može samo netko tko je bogat i pametan, onda neka posvoje sve nas’.
4. Eto, naša karikatura je gotova. Što kaže Oto na najavu gašenja Vjesnika?
- Opet bih rekao kulturocid. Ne mogu vjerovati da netko želi na tako brutalan način ugasiti novine koje su pojam za novinarstvo u Hrvatskoj. Kad čovjek pogleda što se sve ugasilo i uništilo, dođe vam da se rasplačete. Koješta proizvodi razne gubitke, a vidimo da netko tko upropasti poduzeće i nabije gubitke za to biva i nagrađen velikom otpremninom.
5. Nemojte tako, gospon Oto. Zar ne shvaćate da je nekada bila diktatura proletarijata, a sada je diktatura profita?
- Sve je to meni jasno. Utrka za profitom nema milosti. Zašto onda ti novopečeni bogataši ne ulože dio svog profita u kulturu, kao što se to radi vani. Stvarno se čudim kako to da radnici Zrinjevca još uvijek oko HNK sade cvijeće, a ne blitvu ili neku profitabilnu biljku poput marihuane.
6. Vidite i iz naše karikature kako je Klara mudro zaključila da očekuje da se zbog Štefeka udomi i Peru i nju. Zar se to ne zove višak radne snage?
- Čuli ste za onaj film ‘Kako sam sistematski uništen od idiota’? E to se dogodilo, jer su trendovi takvi da novine ne mogu egzistirati bez reklama. Zato u njima ima sve manje karikatura, jer je lakše staviti reklamu koja donosi novac, nego nešto što ti odnosi.
7. Ako fotografija govori 1000 riječi, onda karikatura razgolićuje ono što se nekada čitalo između redova. Kako to da je karikatura postala višak?
- Fotografija je u novinama vezana uz događaj, a za karikaturu treba mućnuti glavom. Ja sam imao širok krug prijatelja, kretao se, puno čitao. Ali jedno vrijeme živio sam u bijedi, siromaštvu. Tada sam naučio promatrati svijet iz perspektive malog čovjeka.
8. I tako je nastao popularni Pero?
- Upravo tako, samo što sam upao u zamku jer mi nisu rekli da Pero ide svakodnevno. Pero je u novinama postao odušak u kojem se moglo reći sve što je tištilo malog čovjeka. To vam je kao kad dvorska luda ima slobodu reći istinu, pa se svatko smije iz svog razloga.
9. Pa, kome ćete sada crtati kape na glavi?
- Ne znam, još se nadam da će netko spasiti Vjesnik. Bilo bi mi dosadno da ništa ne radim, jer moj cijeli dan je organiziran tako da nešto crtam. Znate, puno mojih prijatelja više nema, mirovine su male... Valjda neće biti kao na crtežu gore...
10. Ma što se pretvarate. Svaki dan s penzićima s terase mjerkate komade. O čemu pričate?
- Da, gledamo naše nekadašnje komade i čudimo se u kakve su se gabore pretvorile. A i mi smo sami postali ruine i nakaze. Što smo stariji, to više pričamo o ženama, ali to su samo tužna sjećanja. Sa ženama vam je kao i s glazbom - nekada smo uživali u modernoj glazbi, a sada nam ide na živce.