Dobrica Ćosić ima mekanu prirodu, međutim ta blaga narav, kad god bi tijekom naših dugih razgovora posumnjao u mene, u trenu bi se znala preokrenuti. Tada bi se obraćao povišenim tonom, komesarski, počeo bi ispitivati kakvu to knjigu o njemu pišem, kako će on biti u njoj prikazan, zašto Hrvati mrze Srbe i zašto mrze njega. Njegov karakter sadrži obje komponente: i blagost i tu, komesarsku, crtu, kaže Darko Hudelist, publicist i novinar tjednika Globus, čija nova knjiga “Moj beogradski dnevnik” u izdanju Profila za nekoliko dana izlazi iz tiska.
Stotine tisuća žrtava
Hudelistova knjiga je “grupni portret” glavnih likova političke scene Srbije koji su, potkraj 80-ih i početkom 90-ih, uglavnom okupljeni oko Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), stvarali ideološku platformu za projekt velike Srbije, čije se realizacije “drugim sredstvima” prihvatio Slobodan Milošević. U galeriji tih likova središnje mjesto zauzima Ćosić, “otac srpske nacije”, akademik, književnik i političar, kratko vrijeme (nepunu godinu dana, od lipnja 1992. do svibnja 1993.), predsjednik takozvane Savezne Republike Jugoslavije, točnije - saveza Srbije i Crne Gore.
Portret Dobrice Ćosića, kakvoga je u svom “Beogradskom dnevniku” prikazao Hudelist, nipošto nije kroki, već slojevita slika s najfinijim nijansama, 3D snimka 90-godišnjeg Ćosića. Hudelist je od 2006. do 2011., u brojnim susretima, proveo sate i sate u razgovoru s Ćosićem, što mu je kao vrsnom novinaru, ali i osobi s istančanim darom zapažanja, dalo priliku da dubinski snimi čovjeka, čije su političke ideje, kad se Milošević prihvatio njihove realizacije, ostavile tragične posljednice na sudbine stotine tisuća ljudi.
Kolege iz Beograda
Razdoblje života u kojem je naizmjence, mjesec dana živio u Beogradu, mjesec u Zagrebu, sastajući se i razgovarajući s Ćosićem, Mihajlom Markovićem, Dejanom Medakovićem, Borisavom Jovićem…, Hudelist ne naziva uzalud svojim životnim pothvatom. Da bi ga ostvario, unajmio je stan u Beogradu (prvo u Knez Mihajlovoj, potom u Zmaj Jovinoj). Probiti, međutim, tvrd obruč oko Ćosića, punog nepovjerenje prema hrvatskom novinaru koji mu dolazi netom nakon što je objavio knjigu “Tuđman: Biografija”, činilo se nemogućom misijom.
“Ćosić me, kad sam do njega pokušao doći krajem 80-ih, hladno odbio. Sada, kad sam odlučio preseliti se u Beograd, kako bih radio na projektu radnog naziva ‘Raspad Jugoslavije’, htio sam ići na sigurno”, govori Hudelist dok razgovaramo u njegovom zagrebačkom stanu.
“2006., kad sam krenuo u ovaj svoj životni poduhvat, koji sam dugo planirao, nisam ništa htio prepustiti slučaju”, piše Hudelist u knjizi “Moj beogradski dnevnik”. “Zamolio sam dvojicu svojih kolega iz Beograda da mi osiguraju kvalitetan kontakt s Ćosićem i da ga uvjere da me ne smije odbiti. Bili su to ondašnji glavni urednik NIN-a Slobodan Reljić i vodeći srpski publicist u zadnjih nekoliko desetljeća, autor dvije knjige o Dobrici Ćosiću i čak četiri knjige o Slobodanu Miloševiću i Miri Marković, Slavoljub Đukić. Dobio sam, na vrijeme, signal i od Reljića i od Đukića da će me Ćosić rado primiti i razgovarati sa mnom, koliko bude trebalo. I to sam, negdje u rano proljeće 2006., smatrao riješenim.”
Stvari su se, međutim, nenadano zakomplicirale. Kad ga je Hudelist iz Zagreba nazvao kako bi dogovorio prvi susret, Ćosić mu je hladno izgovorio da nema želje s njim se sastati jer je pročitao neke njegove tekstove i da ga je to što je pročitao strahovito razočaralo, a zbog nakaznih stajališta o Srbima i njemu osobno - kako mu je rekao - čak i uvrijedilo.
“Oblio me hladan znoj. Što sad to treba da znači?”, piše Hudelist u knjizi “Moj beogradski dnevnik”. “Srećom, u tom istom telefonskom razgovoru brzo smo ustanovili da se on zabunio te me zamijenio za nekoga drugoga. Ispričao mi se, odmah, zbog te omaške. I tada smo se dogovorili da ćemo se, kad u svibnju 2006. dođem u Beograd, sastati, upoznati se i dogovoriti se o svemu.”
Tako će ubrzo, 10. svibnja 2006., doći do njihova prvog susreta, na trećem katu zgrade u kojoj je smještena SANU. Nakon prvog i više nego kurtoaznog razgovora s čovjekom koga Hudelist naziva “većom institucijom od same SANU”, tijekom sljedećih godina zaredat će njihovi susreti na manje službenim mjestima: po beogradskim restoranima i kavanama, no ponajviše na Dedinju, u Ćosićevoj vili, odakle se potkraj 2007. preselio na Palilulu, pa čak i u Ćosićevu rodnom kraju, u Velikoj Drenovi, nadomak Kruševca.