Milanović i Klisović bliski su prijatelji. Milanović je, dapače, Klisovićev vjenčani kum. Stoga bi bilo logično očekivati da se ministrica vanjskih poslova konzultirala s premijerom oko Klisovićeva odlaska iz Ureda predsjednika i dolaska na novu dužnost u MVP-u.
Međutim, Milanović za Klisovićev transfer s Pantovčaka na Zrinjevac nije doznao od dr. Pusić, nego od samog Klisovića. Negdje tijekom ljeta Joško Klisović nazvao je predsjednika SDP-a da bi mu priopćio kako je, eto, upravo razgovarao s Vesnom Pusić, koja mu je ponudila posao zamjenika ministra vanjskih poslova.
Dugotrajan proces
Epizoda o Klisoviću ne svjedoči o lošim odnosima unutar vladajuće koalicije. Naprotiv, Zoran Milanović nametnuo je načelo da svi ministri sami biraju svoje najbliže suradnike, pa tako i zamjenike. Novi predsjednik Vlade, naime, želi da svaki član Vlade u potpunosti odgovara za svoj resor, pa ne kani kontrolirati kadrovsku politiku svojih ministara budući da drži kako su dovoljno odgovorni za posao koji obavljaju.
Epizoda o Jošku Klisoviću svjedoči, zapravo, o dugom i pažljivom procesu formiranja nove hrvatske Vlade.
Premda je točno da se imena pojedinih ministara nisu znala do postizbornog ponedjeljka 5. prosinca (pa i dan ili dva kasnije), Milanovićeva je Vlada počela nastajati još u kasno proljeće ili rano ljeto.
Sve moguće izjave Zorana Milanovića, Ratka Čačića i Vesne Pusić, mjesecima prije izbora, o tome kako ništa još nije odlučeno, kako izbore tek treba dobiti i kako nema smisla sastavljati Vladu dok se ne zna tko će pobijediti bile su, naravno, demagoškog ili, ako želimo biti dobronamjerniji, propagandnog značaja.
I Milanović i Čačić više su od godinu dana bili posve sigurni da će pobijediti na izborima. Zoran Milanović veliki je fanatik istraživanja javnog mišljenja, koja su, bez mogućnosti pogreške, iz mjeseca u mjesec pokazivala da je on jedini stvarni favorit za novog hrvatskog premijera. Zoran Milanović dovoljno je ozbiljan čovjek da bi se dugoročno i studiozno pripremao za novi posao. Stoga se i formiranju Vlade pristupilo razmjerno rano.
Davne odluke
Neke su dužnosti u Vladi bile unaprijed podijeljene. Kada je riječ o Hrvatskoj narodnoj stranci, to se odnosilo na Čačićev položaj potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo, te na dolazak Vesne Pusić u Ministarstvo vanjskih poslova.
Nadalje, i imenovanje Andree Zlatar, također iz “kvote” HNS-a, na dužnost ministrice kulture također je bilo javna tajna, pa je stoga posve nerazumljivo zašto se u medijima često spominjala mogućnost da Nenad Stazić dobije taj posao.
Kada se, pak, radi o SDP-ovoj ministarskoj “kvoti”, nesuglasice su se javljale tek oko nekoliko mjesta.
Najveći je prijepor izbio zbog Ministarstva obrane. Predsjednik Josipović sasvim sigurno ne bi bio nesretan da je njegov bliski suradnik, dr. Mirando Mrsić, postao novi ministar obrane. Sam dr. Mrsić u velikom se broju javnih istupa bio reklamirao kao favorit za SDP-ova šefa MORH-a, iako Zoranu Milanoviću ni u jednom trenutku nije palo na pamet da Mrsiću prepusti taj posao.
Naprotiv, Milanović se još prije pola godine dogovorio sa stožernim brigadirom Kotromanovićem, herojem Domovinskog rata, o kojem novi premijer ima neobično povoljno mišljenje i kojem nije prepustio MORH samo zbog njegove ratne biografije i simboličkog značenja Kotromanovićeva ulaska u SDP-ovu Vladu.
Ante Kotromanović još je proljetos rekao Milanoviću da on ne bi želio preuzeti braniteljski resor, o čemu se brujalo na Iblerovu trgu, “jer bi se u tom slučaju našao u plamtećem sukobu interesa”. Milanović je Kotromanoviću odgovorio da ga ionako ne vidi na položaju ministra branitelja, nego na dužnosti ministra obrane.
Mirando Mrsić nije znao za Milanovićev i Kotromanovićev dogovor, pa je čak i dan ili dva poslije izbora mislio da njegove šanse da preuzme MORH nisu posve loše.
Umjesto Ministarstva obrane, novi je premijer dr. Mrsiću predložio braniteljski resor, što je Mrsić odbio, pa je tako Ministarstvo branitelja morao preuzeti Fred Matić, koji u je originalnom nacrtu Vlade trebao postati zamjenik ministra branitelja.