Kakvu budućnost očekuju djeca za sebe, Hrvatsku, Europu i svijet, koliko vjeruju u svoje sposobnosti, očekuju li da će kada “budu veliki” više sreće biti u Hrvatskoj ili daleko od nje te hoće li završiti fakultet, s 30 godina imati posao koji vole i uspješnu karijeru, dobro zarađivati i moći kupovati stvari koje žele, neka su pitanja iz novog i društveno značajnog istraživanja koje provodi deveteročlani tim znanstvenika s Instituta za društvena istraživanja (IDI) i Odsjeka za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.
Osnovni, sada prvi put objavljeni nalazi daju sliku o iznimno optimističnim očekivanjima učenika u dobi od deset godina: za njih je njihov obrazovni put neupitan, želja za visokim obrazovanjem normativ, a budućnost vlastite zemlje za mlađu je dob vrlo pozitivna.
Važno istraživanje
Jedan od najupečatljivijih nalaza jest što odrastanjem, odnosno preskokom s generacije četvrtog na sedmi razred, budućnost Hrvatske postaje manje ružičasta, za razliku od budućnosti svijeta i Europe (pogotovo). Djeca u dobi od 13 godina vide, dakle, negativniju budućnost Hrvatske nego izvan od nje. Pritom među 20 posto najuspješnijih učenika pred završetkom osnovne škole prevladava negativno očekivanje budućnosti Hrvatske. S obzirom na ozbiljne društvene implikacije, istraživači ovaj nalaz smatraju jednim od najvažnijih.
Desetogodišnjaci u 72 posto slučajeva vide pozitivnu budućnost Hrvatske, a samo sedam posto ih očekuje negativnu budućnost. Budućnost Hrvatske u toj je dobi pozitivnija od budućnosti svijeta (66 posto), no tri godine starija generacija nema takvu sliku. Samo 40 posto učenika sedmih razreda vjeruje u pozitivnu ili vrlo pozitivnu budućnost, dok ih više od četvrtine smatra da će ona biti vrlo negativna ili negativna. Paralelno, budućnost Europe je pozitivna za njih 65 posto, a svijeta za 54 posto.
Zbog ovakvih pokazatelja znanstvenici su u istraživanju, provedenom u sklopu projekta “Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima osnovnoškolskog obrazovanja” koji financira Hrvatska zaklada za znanost, ukazali na važnost glasova učenika i potrebu uvažavanja njihovih perspektiva. Riječ je o istraživačkom timu koji čine Zrinka Ristić Dedić, Iva Košutić, Iris Marušić, Jelena Matić, Josip Šabić, Gordana Kuterovac Jagodić, Inja Erceg i Boris Jokić (voditelj), a istraživanje obavljaju u suradnji s 28 zagrebačkih škola. Jedan od zaključaka koji se nameće iz njihova nalaza, temeljenog na istraživanju provedenom među 2012 učenika obje generacije, jest da već i dijete od 13 godina, koje živi u hrvatskoj metropoli, svojoj zemlji ne vidi dobru budućnost. No, u pogledu sebe i vlastitih uspjeha izrazito su optimistični, u nekim slučajevima i nerealno.
Pa redom: gotovo svi učenici četvrtih i sedmih razreda (99 i 99,7 posto) očekuju da će sigurno završiti srednju školu. Gotovo svi (93 i 87 posto) očekuju da će studirati. Da će završiti studij, očekuje njih više od 80 posto (pritom i među petinom najmanje uspješnih učenika 60 posto ih misli da će im to poći za rukom, dok je u to uvjereno 95 posto najuspješnijih). Zbog ovih podataka istraživači zaključuju: “Razina uvjerenosti učenika sedmog razreda u uspješan završetak fakulteta je izrazito visoka.
U svjetlu trenutnih podataka o uspješnosti upisa na studijske programe te posebice uspješnosti u studiranju, ovako visoka razina uvjerenosti mogla bi se nazvati i nerealističnom”. I u ovom su istraživanju očite visoke razine očekivanja roditelja. Tako 93 posto učenika četvrtog razreda i 76 posto sedmog navodi da njihovi roditelji žele da dijete ide na fakultet, a sličan je podatak i za visoka očekivanja od djece u školi. Među 20 posto najmanje uspješnih đaka, više od polovice ih tvrdi da roditelji od njih imaju visoka očekivanja.
Svi očekuju zaradu
Većina 13-godišnjaka (84 posto) ne vjeruje da će živjeti u siromaštvu (mlađi još manje), a više od 70 posto ih smatra kako nije vjerojatno ni da će biti dugotrajno nezaposleni. Da će postati ono što žele u životu, vjeruje ih 80 posto, da će biti cijenjeni u društvu njih 67 posto, a da će imati posao koji voli očekuje njih 74 posto. U siguran i stabilan posao vjeruje ih 73 posto, a u dobru zaradu čak 70 posto.
Samo oko tri posto djece smatra da u životu neće dobro zarađivati.
Očekivano, desetogodišnjaci su još optimističniji pa u 77 posto slučajeva vjeruju da će u životu imati stvari koje žele, 82 posto da će imati uspješnu karijeru, dobro zarađivati (86 posto) i postići što žele u životu (88 posto). Pesimizam je u ovim kategorijama vidljiv tek u dva do tri posto slučajeva.
Znanstvena suradnica IDI-ja, Iva Košutić, napominje kako je razvojno uobičajeno da s godinama djeca postaju realnija.
“Iskustvena perspektiva pokazuje im da svijet nije toliko lijep i jednostavan. Vidimo njihov porast kritičnosti prema budućnosti Hrvatske, što ne znači da budućnost vide isključivo izvan Hrvatske. Učenici zapravo pripisuju visoku vrijednost obrazovanju, kao i njihovi roditelji. Očekuju od obrazovanja puno, svjesni su da se u suvremenom društvu njihov uspjeh u obrazovanju shvaća kao preduvjet za osobni i ekonomski uspjeh, a možda i kao poticaj za socijalnu mobilnost. Svjesni su u ranoj dobi da suvremeno društvo počiva na ekonomiji znanja”, pojašnjava Iva Košutić.
Stabilnost nestaje
Zanimljivi su i rezultati o poželjnosti osobina budućeg posla. Učenici sedmog razreda uglavnom navode da žele raditi posao koji vole, siguran i stabilan, uz dobra primanja, pri čemu ih više od 60 posto tvrdi da im je izrazito važno imati siguran i stabilan posao. Ono što može zvučati zabrinjavajuće jest nesklonost poslovima u kojima se traže poduzetnost i vodstvo te dinamičnim i izazovnim poslovima.
Očito je da se ideal sigurnog i stabilnog posla prenosi i na mlađe generacije. Ono što je pomalo obeshrabrujuće jest to da njima nije osobito važno da imaju posao pun izazova, koji je dinamičan, zanimljiv i kao takav realizira njihove potencijale. Već u tom uzrastu to je dosta nisko na razini njihovih prioriteta, za razliku od ideje koja je društveno očito jako posredovana o tome da je najpoželjnije imati siguran i stabilan posao, komentira Iris Marušić s Instituta za društvena istraživanja, prema čijem je mišljenju moguće rješenje uvođenja karijernog savjetovanja u škole, koje bi djeci približilo svijet rada.
Znanstvenica podsjeća da sigurni i stabilni poslovi polako nestaju. Mlađe će generacije živjeti u vrlo dinamičnom, neizvjesnom okruženju u kojem će se tražiti cjeloživotno učenje i spremnost na promjenu.