Teološka je misterija, barem za mene laika, zašto se Bog odlučio za umirovljenje, a nije Benediktu Šesnaestom dao dodatne snage gledajući kako ovaj sustaje. Gospodin je papu, razumije se, mogao učiniti zdravijim i krepkijim, ojačati mu tjelesne funkcije i razbistriti um, mogao Ga je, bolje od ijedne vitaminske injekcije i Voltarena, radno osposobiti još za neko vrijeme, i to bi svakako bilo jednostavnije i jeftinije od ponovnog okupljanja kardinala, konklava, bijelog i crnog dima. Nedokučivi su zaista putevi Božji. Smrtan čovjek ne bi trebao razmišljati o Njegovim motivima, inače mu se mozak pregrije i ugasi.
Bog zna najbolje, zaključimo naposljetku, i valja se krotko i bez pitanja složiti s Njegovom voljom. On je odlučio kako je odlučio. Bilo je što je bilo, a papa upozorava kako se ništa dramatično pritom nije dogodilo. Nikakvo mistično iskustvo nalik ukazanju, javljanje iz gorućeg grma ili takvo neko čudo kakvo je Bog u staro doba izvodio, Benedikt Šesnaesti nije imao, nego je božanska spoznaja nekako tiho i neosjetno rasla u njemu. Ipak, ja ne mogu odoljeti da ne zamislim kako je postojao jedan određeni trenutak u kojemu je poglavar katoličke crkve dobio jasnu i nedvojbenu poruku s neba.
Bog iz radija
Bila je kasna ura, papa je u postelji spustio knjigu, skinuo naočale i krenuo ugasiti svjetlo, kad se na malom tranzistoru na noćnom ormariću najednom prekinula Mozartova Misa u C-molu i iz zvučnika začuo glas starijeg muškarca:
“Ostario si, Josephe.”
“Jesam, Gospodine. Baš sam ostario”, složio se papa Benedikt, kojega ni za trenutak, naravno, nije zbunilo da mu Bog govori iz radija.
“Gledam te, nisi više ni pola čovjeka kakav si nekad bio”, nastavio je Stvoritelj.
“Eh, istina”, uzdahnuo je papa.
“Shvatio sam prije neki dan, ne znam hoćeš li se složiti sa mnom”, počeo je tada Bog oprezno i izokola s razlogom svoga javljanja, “možda bi najbolje bilo da se povučeš.”
“Povučem? Kako povučem? Odakle?” zapanjio se Ratzinger.
“Sa čela Crkve, da odeš u mirovinu.”
“Mirovinu?!”
“Zašto ne, imaš sve uvjete, i staž i godine, imat ćeš lijepu penziju...”
“Ali, nije opet tako loše, još ja mogu”, pobunio se papa, a zatim hitro smaknuo pokrivač sa sebe i stavio oba dlana na zatiljak. “Vidi me, kao mladić”, kazao je Bogu Benedikt Šesnaesti žustro radeći trbušnjake u pidžami.
“Joj, Josephe, nemoj”, rekao je glas iz tranzistora. “Nemoj, kažem... Prestani!” uzviknuo je Bog zapovjedno, kad ga je papa dvaput odbio poslušati, i ovaj se napokon zapuhano zaustavio i razrogačeno zapiljio preda se, shvaćajući neumitnost onoga što je upravo čuo.
“I gotovo je, kažeš?” šapnuo je razočarano.
“Gotovo, sine” rekao je Bog blago. “Ne ljutiš se na mene?”
“A šta ću se ljutit”, kazao je Benedikt Šesnaesti zamišljeno okrećući svoje pjegave ruke kao da ih prvi put vidi.
Vrijeme za odlazak
Velika je zaista mudrost potrebna da biste otišli kad dođe vaše vrijeme za odlazak. Morate biti skromni i ponizni da biste shvatili kako vas svijet više ne treba, a ljudi od moći, znate i sami, nisu naročito nadareni ovim osobinama. Baš naprotiv, mnogo se češće zubima i noktima drže položaja, istrajavaju inkontinentni i dementni, ne odustaju ni ako koji put više ne znaju ni gdje su ni kako se zovu.
Joseph Ratzinger meni se činio upravo kao jedan od takvih. Namrgođen i zgrbljen kao sovuljaga, taj nesimpatični bivši inkvizitor djelovao je kao netko tko tako žudi za moći i počastima, da ga teškom građevinskom mehanizacijom ne bi maknuo s vatikanskog prijestolja, kao jedan od onih nesnosno dugovječnih gnjavatora za koje u mome kraju imaju umiljatu uzrečicu: “Nema njemu bez sikire.” Njegov samovoljni odlazak, prvo papinsko umirovljenje u cijelih šest stotina godina, bila je uistinu neočekivana i veličanstvena gesta. Upravo priznajući svoju slabost, pokazao je kako je snažniji, čovječniji i mudriji od mnogih. Trebao je otići da bi mnogi otkrili kako je, po svoj prilici, bolja osoba nego nam se činio. Dobro, sad znamo kako je Bog tako odlučio, a tko je lud da Njega ne posluša, pa se ospe čirevima i jezik mu se osuši, a tuča uništi ljetinu.
Kako bilo, možemo samo zažaliti da se to češće ne događa. Na svijetu je, znamo, previše onih koji rade posao čija složenost znatno nadvisuje njihovu tjelesnu ili duševnu kondiciju, marljivost i inteligenciju, i zgodno bi bilo da nebo tu intervenira. Dinamovim bi navijačima, na primjer, nakon poraza s bečkom Austrijom, zacijelo bilo drago da je Stvoritelj večer prije kratko sjeo s trenerom Krunoslavom Jurčićem i očinski mu savjetovao neka promijeni zanimanje. Nevolja je, međutim, da su ljudi takvi prepotentni blesani da ih ni Svemogući ne bi opametio. Dajte, samo zamislite...
‘Nađi drugi posao’
Premijer Milanović zadrijemao bi na kauču, kad bi ga iznenada prenuo glas iz snijega na televiziji.
“Zorane, sinko, zašto to radiš? Nije to za tebe”, kazao bi Bog.
“Tko je to?” zaprepastio bi se Milanović trljajući oči u nevjerici.
“Ja sam Onaj koji jesam, alfa i omega, početak i kraj svega”, predstavio bi se Bog kićeno, “i došao sam ti reći da upravljanje državom nije za tebe.”
“Pa što da radim?”
“Nađi neki drugi posao.”
“Koji?”
“Ne znam”, rekao bi Bog. “Vjerojatno sam i za tebe imao nekakav plan kad sam te stvarao, ali sada ga se, iskreno govoreći, ne mogu sjetiti.”
“O, jebem ti”, šapnuo bi Milanović poraženo.
“Zorane, s kim to razgovaraš?” javila bi se tada njegova supruga iz postelje u drugoj sobi, a premijer bi sekundu ili dvije gledao uprazno, prije nego bi pritisnuo crveno dugme na daljinskom i rekao:
“Ni sa kim.”