BEZ PROMJENA

POBJEDA NETANYAHUA U IZRAELU 'Ništa od palestinske države', četiri riječi dovoljne za trijumf

Izraelska javnost osjeća da je njihova država sve osamljenija. Ostaje i bez podrške EU i Amerike. Rezultat je snažno okretanje desnoj opciji
Benjamin Netenyahu
 AFP

By, By Bibi - to je samo jedan od naslova koji je sažetak onih koji su u svjetskim vodećim novinama, ali i u izraelskima, izašli u ponedjeljak. Bibi je nadimak dosadašnjeg izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji je, prema svim anketama, trebao relativno glatko izgubiti prijevremene parlamentarne izbore u Izraelu i ostati bez vlasti. No, Bibi je vrlo dobro osluškivao glas naroda, vidio u kojem se smjeru razvija kampanja i što pišu mediji pa je konačno upravo u ponedjeljak, dan prije izbora, odigrao završni potez i njime iz pat-pozicije došao u situaciju da ima kraljicu i pješaka viška. Pa je mirno zadao opoziciji šah-mat i probudio se u srijedu kao izborni pobjednik. I to premoćni, s 30 zastupničkih mjesta u izraelskom parlamentu Knessetu, dok su mu konkurenti, kojima se predviđala pobjeda, ostali na 24.

U ovom su slučaju ankete, za razliku od predsjedničkih izbora u Rumunjskoj i Hrvatskoj gdje su išle ozbiljno u pogrešnom smjeru, bile točne. U ponedjeljak ujutro je Cionistička unija, u kojoj su šef laburista Isaac Herzog i Tzipi Livni, sad već velika gubitnica izraelskih izbora u posljednja tri kruga, stvarno vodili. A onda je Bibi mobilizirao izraelsku javnost: poručio im je ono što uistinu većina njih želi čuti - ako on pobijedi na izborima, nema palestinske države. I šlus. I zatim je još na dan izbora uzviknuo kako, eto, Arapi, oni koji žive u Izraelu, a ima ih nešto više od 20 posto, masovno idu na izbore (pa, dakle, treba zaustaviti njihov mogući uspjeh). Nije uopće trebao reći da on ni u kojem slučaju neće u koaliciju pozvati Arapsku listu, to je svima bilo jasno, i s ta je dva poziva razbio sve nade Herzoga i Tzipi Livni (bivše Mossadove agentice) da bi mogli pobijediti.

Riječ je o ekonomiji

Pokazalo se tako da je u današnjem Izraelu pitanje sigurnosti i odnosa s Palestincima i dalje ključni problem i da je na to javnost izuzetno osjetljiva. Herzog i Livni su se držali one navodne izjave iz kruga bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona “it is economy, stupid” (budalo, riječ je o ekonomiji) pa su svoju kampanju gradili upravo na ekonomskim pitanjima, a sigurnosna su ipak malo zanemarili. Jedan od problema s tom odlukom jest to što je Netanyahu bio i ministar financija, i to uspješan, koji razumije ekonomske tokove i tijekom čijeg je mandata Izrael ekonomski stabiliziran. Dobro, u ekonomiji uvijek ima prostora za bolje i progresivnije, ali Herzog i Livni su se tu malo zagubili. Vjerojatno su se nadali da će podsjećanje na pregovore s Palestincima koji su propali prije nešto manje od godinu dana - i to ne zaslugom izraelske vlade, na kraju krajeva glavna pregovaračica je bila Tzipi Livni, nego miniranjem iz palestinskih krugova iako je vrlo vjerojatno da je izvana bilo snažnih utjecaja da se sporazum ne postigne - biti krunski argument da Netanyahu ne može osigurati stabilnost koja treba Izraelu u budućnosti. Tu je i pitanje izuzetno loših odnosa između Netanyahua i američkog predsjednika Baracka Obame, a izraelski premijer ne stoji bolje ni kad je riječ o vladama zemalja članica EU - čak je i Njemačka počela pokazivati nezadovoljstvo dosadašnjom politikom.

No, sve je to palo u vodu Netanyahuovim završnim potezom kojim je privukao većinu glasača. U svemu tome je i jedan važan razlog koji sve više definira izraelsku političku scenu. Naime, sve je više istraživanja i analitičkih tekstova koji pokazuju da je presudan trenutak koji će dugoročno obilježiti izraelsku politiku bilo ubojstvo premijera Yitzhaka Rabina. On je sklopio sporazume s Palestincima, poznate kao “zemlja za mir”, i silno je želio ostvariti konačni prekid neprijateljstva. I bio je na dobrom putu, ali ga je zaustavio metak izraelskog radikala koji ga je smatrao izdajicom. To se dogodilo u studenome 1995. godine i od toga doba Izrael polako s pozicije zemlje u kojoj vlada opcija lijevog centra klizi prema vladavini desnog centra, neki smatraju i desnice: Netanyahuov je politički profil, iako ga mnogi definiraju kao desničara, ipak bitno bliži desnom centru, njegov je problem u određenoj mjeri izraelski izborni sustav u kojem se u Knesset ulazi ako se osvoji 3,5 posto glasova pa je stranaka puno. Zbog svog naginjanja desnom centru bilo mu je lakše formirati koalicije sa strankama desnice, a kad se i okrenuo lijevom centru, kao nakon posljednjih izbora, nije bio zadovoljan s koalicijskim partnerima. Na kraju krajeva, upravo je zbog sukoba s njima (bila je tu i Livni) rasformirao parlament i sazvao nove izbore.

Skretanje udesno

No, da se vratimo pitanju istraživanja koja pokazuju da je izraelsko izborno tijelo - dijelom zbog znamenitog terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. godine, dijelom zbog promjena u okruženju i jačanja arapskog nacionalizma te posebno prijetnje koju za opstanak židovske države stvarno predstavlja Iran (bivši predsjednik Ahmadinedžad je otišao, ali njegove stavove dijeli i dalje vodeća politička osoba u toj zemlji, ajatolah Ali Hamenei) - skrenulo u desno. Posebno je to vidljivo kod mladih (jasno, ne može se govoriti o svima, ali trend postoji) koji su skloniji političkim opcijama koje jamče sigurnost. Jer, Izrael je 2006. godine napadnut iz Libanona, od Hezbolaha, u ratu koji nije dobio, u najboljem je slučaju rezultat bio neriješen, a zatim se nalazio pod stalnim raketnim napadima oružanih krila iz pojasa Gaze zbog kojih je Izrael u više navrata (posljednji put u ljeto prošle godine) pokrenuo vojnu operaciju kako bi se zaštitio. Zatim je, pak, došlo Arapsko proljeće koje je vrlo ozbiljno zaprijetilo Izraelu, prvo dolaskom pripadnika Muslimanskog bratstva (čiji je odvjetak Hamas koji vlada pojasom Gaze) na mjesto predsjednika Egipta, a onda je Sirija potonula u krvavi građanski rat kojemu se ne vidi ni kraja, ni konca. Sve je to konačno završilo pojavom takozvane Islamske države - koja zasad nema za cilj udar na Izrael, primarno bi htjela uspostaviti kontrolu nad muslimanskim svijetom Sirije, Iraka, Jordana, Libanona i Saudijske Arabije za koji smatra da ne živi u skladu s islamskim učenjem koje propagira samozvani kalif Al-Bagdadi - koja je dugoročna prijetnja.

To je sve, uz političke poteze Palestinske samouprave koja je dobila snažan vjetar u leđa priznanjem niza zemalja Latinske Amerike te nedavno Švedske i koja snažno diplomatski radi na konačnom međunarodnom priznanju ili barem stvaranju uvjeta da Izrael može tužiti Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, stvorilo ozračje u kojem se izraelska javnost osjeća kao Pale sam na svijetu. U takvim je okolnostima okretanje desnoj opciji povijesna činjenica.

Velika koalicija

Netanyahu je, dakle, pobijedio, ali slijedi drugi čin izborne drame: formiranje koalicije. Više je izvora, uključujući i izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, istaknulo kako bi za Izrael bilo najbolje formiranje velike koalicije, Netanyahuova Likuda i Cionističke unije: no, ni to nije dosta za većinu, imaju zajedno samo 54 od 120 mjesta. Ali, takav je rasplet gotovo nemoguće očekivati. Naime, Netanyahu je izbore i provocirao, kako smo rekli, da se riješi Livni pa teško da bi je sada vratio u vladu. Stoga je sasvim razvidno da će on opet, ali sada s pozicije snažnog pobjednika, u koaliciju pozvati svoje stare “pajdaše”, tvrde desničare Naftalija Bennetta i Avigdora Liebermana (potonji je tijekom kampanje lijepo rekao kako bi Izraelu nelojalne Arape trebalo dekapitirati). Ključno je ipak pitanje, na kojem cijeli njegov projekt može pasti, uloga nove stranke Kulanu koju vodi bivši Netanyahuov ministar Moshe Kahlon, a koja je osvojila deset zastupničkih mjesta. Bez nje bi se Netanyahu mogao naći u ozbiljnim problemima. No, još i prije izbora pojavile su se informacije da je Netanyahu spreman Kahlonu dati mjesto ministra financija, što bi trebalo, navodno, zadovoljiti njegove političke apetite. Zaključno, Netanyahu je obećao da će vlada biti formirana brzo, ali to ćemo tek vidjeti. Jer, ako zapne, nije isključeno da Herzog i Livni uspiju, posebno ako privole Arape (zajedno bi imali 38 mjesta). No, teško da bi se i oni odlučili na taj korak jer bi to vrlo vjerojatno naišlo na negativnu reakciju u javnosti.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 14:10