Za nekoliko desetaka godina većina će stanovnika svijeta, nas preko 95 posto, živjeti u gradovima, a manja će se mjesta naprosto ugasiti prirodnim tokom, brojkama su pokazali urbanisti. Neizbježne su nam, dakle, svima neuroze grada novog stoljeća: smog, gužve, nepouzdani transport...
Kako su grad doživljavali u prvoj polovici 20. stoljeća najveći hrvatski umjetnici, i koja su bila predviđanja kako će se grad razvijati, tko je od njih “pogodio”, a tko ne, tema je atraktivne multimedijske izložbe “Ikonografija grada” koja je u pripremi i u četvrtak će se otvoriti u Modernoj galeriji u Zagrebu.
Suprotnosti u doživljaju grada najbolje se vide na primjeru slika dvojice velikih prijatelja i kolega, slična umjetnička svjetonazora, no posve različita karaktera: Milivoja Uzelca i Vilka Gecana, koji su zajedno putovali po europskim centrima umjetnosti, te dijelili interese i modele. Uzelčeva je izjava u jednom intervjuu “da nisam slikar, bio bih bandit” najbolje govorila o njegovom burnom karakteru, o kojemu su se ispovijedale legende, kao i o njegovoj ljubavi prema ženama, ponajviše onima laka morala. Tako na “Autoportetu pred barom” u doba kada obilazi pariške kavane, pokazuje u prvom planu samoga sebe sa šeširom, crvenom kravatom i zamišljenim izrazom lica. U pozadini je razuzdan život kojemu je prisustovao i o kojemu nam sada želi pripovijedati.
Na pozornici je osam likova. Dobrim dijelom to su prostitutke velikih grudi i jarko obojanih crvenih usana, ogrezle u noćnom životu ulice. Jedna od njih ima i križ oko vrata. Tu je i mornar bez lica, te gospodin u odijelu i sa leptir mašnom, koji se drži za jaja, blještavi natpis “kino”... Izvrsno je opisan užurbani noćni život velegrada, pariških ulica, kakvima ih je on doživio.
‘Bajadera’ postaje mali trg
U svojem autoportetu, pak, samozatajniji Gecan, uvodi nas u jedan posve drugačiji svijet: portretira se sa paletom u ruci, i u kuti. Prizor interpretira metalnim bojama, pokazuje se kirurški precizno, hladno i distancirano. Stoji na secesijskom balkonu, no u pozadini je posve neočekivan element: otuđen industrijski krajolik i sivo depresivno nebo. Riječ je o jednoj od najvažnijih slika Nove objektivnosti.
Izložbi neće nedostajati atrakcija, ne samo po pitanju remek djela, već i po samom postavu. Za zahtjevan je postav zadužen studio Rašić, a kustos je Željko Marcijuš. Zahvaljujući brojnim uvećanjima uz pojedine slike, posjetitelj će praktički “ulaziti” u neka od najznačajnijih umjetničkih djela moderne.
Rekonstrukcijom cijelog prizora, kultna slika Josipa Seissela “Bajadera”, bit će pretvorena u mali trg, na kojemu će se okupljati posjetitelji izložbe.
Podsjetimo, na slici su pokazani sam umjetnik, zajedno sa beogradskim arhitektom Milošom Somborskim i dvije poznate balerine, sestrama Marković, kako se uspinju Mesničkom ulicom.
Sjaj i strava strojne ere
U romantičnoj atmosferi večernje rasvjete, slijedi ih crna mačka, dok se u pozadini nagnutih kuća nalazi niz reklamnih plakata.
U razdoblju koje opisuje izložba, slavi se industrijsko doba, pa Boccioni šokira sve izjavom kako je trkaći automobil ljepši od Nike Samotračke. S druge strane, nitko nije toliko mračno vidio velegrad pod utjecajem mašina novog doba poput Sergija Glumca. Prikaz je to podzemnog grada, kojeg uništava moć stroja. Mapa “Metro”, po kojoj je najpoznatiji, lako je usporediva sa “Metropolisom”, filmom Fritza Langa. Glumac, koji živi u Berlinu, pokazuje prizore kojima dominiraju bezlični likovi, malobrojni putnici metroa, koji su zapravo zatočenici, a ne stanovnici grada. To je prikaz grada u kojemu nitko od nas ne bi želio živjeti.
No, protuteža su ovim mračnim prizorima bohemski život, užitak u kavanama, radosti i vesela uzbuđenja života u gradu, kakvog gledamo primjerice kod Miroslava Kraljevića ili na slici Jazz Marijana Detonija, koja pokazuje užitak zajedničkog sviranja.
Kako su slikali aktove
Naglašeni eros također je dio ikonografije grada, pokazat će autori izložbe, koji pokazuju i niz aktova, a među atraktivnijima su svakako oni koje je Ernest Tomašević slikao na stranicama onodobnog “Jutarnjeg lista”. Željko Marcijuš, autor izložbe, ističe kako je formula prikazivanja aktova u to vrijeme jednostavna: žensko tijelo, ili par u ljubavnoj igri, u karakterističnom sjedećem ili ležećem položaju, unutar intimnog, blago osvijetljenog ambijenta, kojeg određuju kućni predmeti. Najčešći su fetiš crne svilene čarape.
Među remek-djelima su prizori iz ciklusa “Ljudi s ulice” fotografa Toše Dabca iz 30-tih godina, koji prikazuju s jedne strane međuratni dolce vita, no puno više zapravo ocrtavaju bijedu i sirotinju. Među najvrijednijim je djelima prikaz Zagreba kada je umro car Franjo Josip I na slici Crne zastave Ljube Babića iz 1916. godine, i slika Ilica iz 1928. godine koja pokazuje Zagreb na dan ubojstva Stjepana Radića.