Negdje u tajanstvenim dubinama stare kapunjere pod stubištem jedne zgrade na Gripama još mora biti stari album “Osvajanje svemira” iz sedamdeset prve, sa sličicama svemirskih brodova, raketa, kapsula, sondi i astronauta, zbog kojih smo toga ljeta sav džeparac trošili na Kraševe čokoladice i tubice Karbon ljepila. Među dvjesto pedeset sličica izdvajala se jedna posve drugačija, neobična, čudna i divno zbunjujuća: u uzbudljivi svečani defile svemirskih heroja na stranicama albuma, uz mlade američke i sovjetske astronaute što su izgledali moćno poput Dan Darryja ili Flasha Gordona, ugurala se, naime, i jedna - žena.
Kad imaš sedam godina
Kad imaš sedam godina - a to je možda i najbolja stvar kad imaš sedam godina - slobodan si čuditi se pojavama kojima se ne smiješ čuditi kad imaš sedamnaest, posve slobodan misliti o njima i naglas reći ono što komplicirani odrasli ne smiju. Da nije tako, onaj car iz bajke Hansa Christiana Andersena do dana današnjeg bi paradirao gol, a svjetina bi još uvijek oduševljeno klicala njegovom raskošnom novom ruhu. Da nije tako, nikome ne bi bilo čudno što se među mlade, plećate svemirske bogove u bijelim skafanderima ušuljala neugledna neka žena koja izgleda kao radnica u Jadrantekstilu.
A kad imaš sedam godina, to kvari cijelu stvar.
Valentina Vladimirovna Terješkova - tako se zvala ta drugarica iz Jadrantekstila - uopće nije izgledala onako kako bi trebala izgledati žena u albumu “Osvajanje svemira”. Umjesto seksepilne Dale Arden, suputnice Flasha Gordona - zanosne i bujne boginje dugačke, valovite crne kose, u žutom grudnjaku i gaćicama pod prozirnim plavim velom - sa sličice se smješkala bucmasta, pomalo muškobanjasta snaha bez šminke, izbačenih gornjih zubi i trajno ondulirane frizure: nikad, jebiga, Flash Gordon ne bi imao problema sa zlim Mingom, vladarom planeta Mongo, da je umjesto lijepe Dale u svemir vodio Valentinu Vladimirovnu. Valentina Vladimirovna je imala samo dvadeset šest godina, ali joj sedmogodišnji sakupljač sličica ne bi dao manje od četrdeset. U mašti sedmogodišnjaka bila je stara cura iz ljute sovjetske provincije, što ima samo sedam razreda osnovne škole, a umjesto muškaraca neki muški hobi, aviomodelarstvo ili, još bolje, skakanje s padobranom. U toj mašti stara cura sa sličice umorna se vratila sa smjene u tvornici tekstila i spremala ručak za bolesnu majku, radujući se tek popodnevnom odlasku u mjesni aeroklub, kad su joj u kuću banuli mrki agenti KGB-a, u crnoj Volgi je odveli u Naučno-Isledovateljski Ispitateljnij Poligon Bajkonur u stepskim pustarama Sovjetske Republike Kazahstan, tamo je utrpali u skafander, ugurali u raketu i lansirali u svemir.
Ruska provincijalka
Problem sa stvarnim svijetom je utome što ponekad izgleda upravo onako kako ga vide djeca. Da nije tako, ne bi onaj car iz bajke Hansa Christiana Andersena gradom paradirao gol golcat. Da nije tako, ne bi Valentina Vladimirovna Terješkova zaista bila ruska provincijalka što je po povratku iz lokalne tvornice tekstila kuhala ručak za bolesnu majku, radujući se popodnevnim odlascima u mjesni aeroklub i skakanju s padobranom, jedinom istinskom uzbuđenju u svom tegobnom životu.
Valentina se rodila 1937. u selu Boljšoj Maslenikovu, duboko u Jaroslavskoj oblasti. Roditelji su joj radili u kolhozu - majka je bila tekstilna radnica, a otac traktorist, koji će dvije godine kasnije, kad Staljin napadne Finsku, ostaviti kosti u sovjetskom tenku, negdje u hladnoj vukojebini zapadne Karelije. Majka će nakon toga s troje djece odseliti u Jaroslavlj, gdje će zbog rata i siromaštva mala Valentina krenuti u školu tek s deset godina. Nakon završetka osnovne škole, kao sedamnaestogodišnja djevojčica, zaposlila se u jaroslavskoj tvornici tekstila, započevši jedan od milijuna istih, ravnih i teških života u Staljinovom Sovjetskom Savezu, jedan od onih u kojima se velike stvari događaju samo u novinama i vijestima državnog radija. Poput veličanstvenih uspjeha sovjetskih inženjera, koji su tih pedesetih projektima Sputnjik i Luna uvjerljivo tukli Amerikance u hladnom ratu za Svemir.
Jedno pismo
Kad imaš sedamnaest godina - a to je možda i najbolja stvar kad imaš sedamnaest ‡ slobodan si izmaštati ostatak svog života u najfantastičniju priču. A Valentina se u toj priči vidjela malo dalje od tvornice tekstila u Jaroslavlju. Nakon smjene u tvornici počela je odlaziti u mjesni aeroklub, a nakon padobranskih treninga u večernju industrijsku školu. U proljeće 1959. godine, onih dana kad je Sovjetski Savez slavio uspjeh Lune 1, prve letjelice koja je iz Zemljine orbite otplovila u svemir, Valentina je prvi put skočila s padobranom.
Učinit će to još više od stotinu puta prije nego joj dvije godine kasnije, nakon veličanstvenog putovanja Jurija Gagarina, prvog čovjeka u svemiru, ne padne na pamet posve suluda zamisao. Sjela je i napisala pismo direktoriju sovjetskog svemirskog programa, izrazivši želju da se priključi kozmonautskom timu. Valentina nije bila jedina - uprava sovjetskog svemirskog programa svakodnevno je dobijala hiljade takvih pisama - a nije bila ni jedina žena s takvim snom. Stotine djevojaka iz svih krajeva Sovjetskog Saveza oduševljeno su se javljale za dobrovoljce u velikoj svemirskoj avanturi. Sve bi - međutim i naravno - ostalo na jednom divnom snu rođenom iz poslijeratnog zanosa, da ista takva, posve suluda zamisao, nije tada pala na pamet i direktoru kozmonautskog trening-centra Nikolaju Kamanjinu, zamjeniku zapovjednika sovjetskog ratnog zrakoplovstva. Saznavši da Amerikanci u okviru projekta Mercury obučavaju i tim od trinaest žena, listopada 1961. u svoj je dnevnik zapisao: “Ne možemo dopustiti da prva žena u svemiru bude Amerikanka. To bi bila uvreda za patriotske osjećaje sovjetske žene.”
Ideja se svidjela Nikiti Hruščovu. Razumljivo, jer Sovjeti su do tada uvjerljivo vodili u svemirskoj utrci, prije Amerikanaca poslali su u svemir i prvu letjelicu, i prvo živo biće - legendarnu kujicu Lajku - i prvog čovjeka, pa je bilo neke svemirske pravde da tamo pošalju i prvu ženu. Ono što mu se svidjelo još i više bila je iznuđena okolnost koja je bila otegotna, ali utoliko veličanstvenija: kako su kozmonauti bili regrutirani isključivo među pilotima vojnog zrakoplovstva, a u kokpitima vojnih mlažnjaka tada nije bilo mjesta za žene, prva žena u svemiru morat će biti neka obična sovjetska trudbenica.
Pet kandidatkinja
Obična sovjetska civilna žena u svemiru, u vrijeme kad Amerikanci troše milijarde dolara da svoje najbolje obučene pilote osposobe za nekoliko sati u Zemljinoj orbiti, bila je ideja na koju nije trebalo dugo nagovarati ni Hruščova, ni Centralni komitet Komunističke partije SSSR-a, i krajem 1961. odobren je izbor pet kandidatkinja za historijski let. Kako pak tadašnja sovjetska svemirska tehnologija nije predviđala meko spuštanje letjelice na Zemlju, već katapultiranje iz kapsule i spuštanje padobranom, tražile su se djevojke s padobranskim iskustvom. Tako je, među četiri stotine odabranih dobrovoljki, jedno pismo iz Moskve dobila i Valentina Vladimirovna Terješkova. Nakon stroge selekcije, već u veljači 1962. našla se među samo pet žena koje su zadovoljile sve psihofizičke testove i stroge uvjete koje je nametala tijesna Vastokova konzerva: da su niže od metar i sedamdeset i lakše od sedamdeset kilograma. U sljedećih osam mjeseci njih pet, među kojima i dojučerašnja radnica u tvornici tekstila i polaznica večernje industrijske škole u Jaroslavlju, obučene su za pilotiranje mlažnjakom MIG-15 i let u bestežinskom stanju.
U svibnju je German Titov, slavni sovjetski astronaut i drugi čovjek u svemiru, zajedno s Kamanjinom posjetio Sjedinjene Države, gdje su - na roštilju kod američkog astronauta Johna Glenna - čuli da Amerikanci planiraju poslati ženu u svemir do kraja godine. Sovjeti su odmah ubrzali pripreme, ali novi plan sovjetskog svemirskog programa - da dvije od njih polete već toga ljeta, jedna za drugom, u letjelicama Vostok 5 i Vostok 6, iz istog programa u kojemu je letio i Jurij Gagarin - odužio se iz sasvim bizarnog razloga: razvoj svemirskog odjela za ženu potrajao je mnogo duže nego što je bilo predviđeno. Na koncu, izjalovio se i plan da u svemir lete dvije žene. Odlučeno je da najprije u Vostoku 5 poleti jedan kozmonaut, a koji dan kasnije i jedna od četiri kandidatkinje: peta je u međuvremenu otpala zbog loših rezultata u simulatoru leta.
Tri su bile upravo savršene za misiju: dvadesetogodišnja Tatjana Kuznjecova, najmlađa sudionica svemirskog programa u povijesti, reprezentativka SSSR-a u padobranskim skokovima i višestruka svjetska rekorderka, Irina Solovjeva, diplomantkinja Politehničkog insituta Ural, još jedna članica sovjetskog nacionalnog padobranskog tima i svjetska rekorderka, te Valentina Ponomarova, sportska pilotkinja s diplomom Zrakoplovnog instituta u Moskvi i supruga Jurija Ponomarova, člana kozmonautskog tima u programu Vostok.
Konačna odluka
Kuznjecova, Solovjeva i Ponomarova imale su sve stručne kvalifikacije, ali jedino je Valentina Terješkova, jednostavna trudbenica iz provincije sa sedam razreda osnovne škole, imala najvažniju - ideološku - savršeno odgovarajući prototipu jednostavne sovjetske proleterke u svemiru. To će presuditi kad u svibnju 1963., samo mjesec dana pred let, bude pala konačna odluka: za Terješkovu će na kraju glasati i Jurij Gagarin. Prva rezerva bit će joj Solovjeva, a druga Ponomarova. Osim uobičajenih razloga kad se za let u svemir pripremaju muškarci, u ovom slučaju bio je jedan više: slavni Sovjetski Savez nije smio dopustiti da historijski let prve žene u svemir propadne zbog iznenadne - menstruacije.
Misija je planirana u najvećoj tajnosti, pa čak ni zemaljsko osoblje na tradicionalnom susretu dan uoči povijesnog leta nije ni znalo da je u skafanderu žena. Nijedan sudionik programa nije o tome smio govoriti nikome, uključujući i najbliže. Na drugom kraju SSSR-a, Valentinina majka mjesecima je tako čekala vijesti sa specijalnog padobranskog treninga, nakon nekog vremena već uvjerena da ju je kćer napustila, izmislivši tu stvar s padobranskim treningom da pobjegne iz siromaštva i bijede Jaroslavlja.
Tu noć Valentina će spavati u istom krevetu u kojemu je dvije godine ranije - dok je o letu u svemir još sanjala u pogonu tekstilne tvornice - noć uoči svog historijskog leta spavao Jurij Gagarin. Ovaj put probudila se u vlastitom snu: sutradan, 16. lipnja 1963. u sedam i pol ujutro, nakon doručka autobusom su je odvezli do lansirne rampe, gdje je čekala golema, stotinu metara visoka raketa R-7. Oko podne i pol liftom se popela na rampu i sjela u tijesnu kabinu Vostoka 6. Dva sata kasnije, točno u 14.30, odbrojavanje na Naučno-Isledovateljskom Ispitateljnijem Poligonu Bajkonur najzad je završilo i poligon je nestao u grmljavini i dimu.
“Muzika lansiranja počinje s tihim zvukovima”, zapisala je kasnije u svojim sjećanjima na taj povijesni dan Valentina Terješkova, čije je kodno ime u misiji bilo “Čajka” - Galeb. “Onda sam začula potmulu grmljavinu, poput olujnih gromova. Raketa se ljuljala kao stabalce na vjetru. Grmljavina se pojačavala, visoki tonovi postajali sve snažniji, kapsula se tresla. Onda sam iznenada rekla sama sebi: Ja letim!”
Odlazak u povijest
Manje od deset minuta kasnije, provincijalka koja je samo godinu i pol ranije po povratku iz lokalne tvornice tekstila kuhala ručak za bolesnu majku, radujući se popodnevnim odlascima u mjesni aeroklub, ušla je u povijest čovječanstva.
Čajka je poletjela u svemir.
Tri dana kasnije, 19. lipnja poslijepodne, seljaci u kazahstanskoj zabiti, šest stotina kilometara sjeveroistočno od Karagande, vidjeli su padobran koji se tiho spustio s neba. Iz skafandera je neozlijeđena izašla jedna žena i zamolila ih da je odvedu do najbližeg telefona. Svijet je tako saznao da se Valentina Vladimirovna Terješkova, prva žena u povijesti koja je zaplovila svemirom, uspješno vratila kući.
Još tri dana kasnije, nakon što je prošla sve testove - jedan od njih, ispitivanje posljedica boravka u svemiru na ženski metabolizam, propao je jer su oduševljeni kazahstanski seljaci častili svoju heroinu obilnom trpezom s domaćim specijalitetima! - Valentina je konačno stigla u Moskvu. Tu je pored egzaltiranih visokih funkcionera Partije dočekala i uplakana majka, koja je tek tada saznala gdje joj je kćerka bila posljednjih godinu i pol. Mnogo će godina proći prije nego što joj je starica to na kraju ipak oprostila.
Terješkova je u svemiru provela dva dana, dvadeset tri sata i dvanaest minuta - više nego svi najbolje obučeni američki astronauti iz programa Mercury zajedno! - i po povratku, jasno, doživjela sve počasti, okitivši se titulom Heroja Sovjetskog Saveza, Ordenom časti, Ordenom Lenjina, Ordenom Oktobarske revolucije i tucetom sličnih ordena. Kad su je drugovi iz Centralnog komiteta pitali što želi za nagradu, odgovorila je jednostavno: ne želi nikakve spomenike za sebe, već samo jedan spomenik u hladnoj vukojebini zapadne Karelije, na onom mjestu gdje joj je otac ostavio kosti u sovjetskom tenku.
Iako su u to vrijeme postojali planovi za nove misije, čajka više nikad nije poletjela svemirom. Umjesto toga, letjela je svijetom i držala predavanja, posvetivši se znanosti - diplomirala je i doktorirala na Zrakoplovnoj akademiji Nikolaj Žukovski - ali i politici. Osam godina bila je članica Vrhovnog Sovjeta Sovjetskog Saveza, sljedećih petnaest i samog Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta, svih tih godina - sve do kraja 1991. godine - sjedeći u Centralnom komitetu Komunističke partije SSSR-a, ali angažirana i u raznim međunarodnim ženskim i mirovnim organizacijama.
Nepoznato ime
Te sedamdeset prve Valentina Vladimirovna Terješkova bila je istinska svjetska superzvijezda, ali za jednog sedmogodišnjeg klinca u dalekom Splitu bila je tek uljez u albumu s herojima osvajanja svemira - bucmasta, pomalo muškobanjasta snaha bez šminke, izbačenih gornjih zubi i trajno ondulirane frizure. Kad imaš sedam, to kvari cijelu stvar.
Kad imaš sedam godina slobodan si čuditi se pojavama kojima se odrasli ne smiju čuditi, jer kad jednom odrasteš, shvatit ćeš da ne postoje ni Flash Gordon, ni njegova seksepilna suputnica Dale Arden, zanosna i bujna boginja dugačke, valovite crne kose, u žutom grudnjaku i gaćicama pod prozirnim plavim velom.
Kad jednom odrasteš, slobodan si misliti kako je herojski let Valentine Terješkove i veličanstvena pobjeda jedne žene bio tek instrument sovjetske propagande, ali i posve slobodan da te se za sve to na koncu živo jebe. Jedna je dvadesetšestogodišnja provincijalka iz večernje škole tri dana sama samcata u tijesnoj kabini plovila tamnim svemirskim oceanom, pa kome je do raskrinkavanja komunističke propagande, neka samo izvoli.
Točno pedeset godina kasnije, Valentina Vladimirovna Terješkova sedmogodišnjim je klincima nepoznato ime, a dvadesetšestogodišnje djevojke sanjaju tek da će jednog dana biti sisata manekenka Dale Arden, i udati se za velikog Minga, vladara planeta Mongo, Mango, ili kako se već zove vlasnik one tvornice modne odjeće što pravi lijepe žute grudnjake, plave velove i raskošna nova ruha za careve iz Andersenovih bajki.
Kad si, naime, odrastao - a to je možda najbolja stvar kad odrasteš - shvatiš da ne postoje ni Flash Gordon, ni njegova seksepilna suputnica Dale Arden, već da prave heroine rade u tvornicama tekstila.