Zgranut sam količinom gluposti, laži i bijesa kojima je javnost popratila ovo što nam se događa, rekao nam je Franjo Luković, najdugotrajniji hrvatski bankar, u četvrtak nakon povratka sa sastanka u Vladi gdje su banke potpisale sporazum s Vladom o omekšavanju uvjeta otplate kredita u “švicarcima”. Na čelu Zabe je gotovo pune 22 godine. Kao i uvijek dosad, otklanja svaku pomisao da sebe makar i zamisli u aktivnoj politici. - Nas u bankama, a i mnoge druge poduzetnike, zanima da se vodi aktivnija ekonomska politika i da se uspostavi bolja poduzetnička klima. Zanima nas da se razvoj gradi na partnerstvu s privatnim sektorom, a ne s nekih paralelnih ili sukobljenih pozicija. To je ključ. Ali mislim da nijedan od poduzetnika koje poznajem nema zamisao da se sam bavi politikom. Svi se žele baviti poduzetništvom. Točno je, međutim, da postoje frustracije i da većina poduzetnika ima potrebu za boljim partnerstvom s državom koje bi bilo usmjereno prema ubrzavanju razvoja. U tom smislu mi imamo interesa da utječemo na politiku.
Spremište štednje
Bankama se zamjera da unatoč krizi ostvaruju velike profite i da su ti profiti tim veći što je kriza dublja. U dijelu javnosti zbog toga se stvorio dojam da su banke socijalno neosjetljive...
- Banke je najlakše zamisliti kao spremište nacionalne štednje. U tom spremištu hrvatske banke sve zajedno imaju oko 20 milijardi eura protuvrijednosti štednje građana, što u kunama što u devizama. To spremište ima dva antikorozivna zaštitna sloja - jedno je kapital banke, drugo je tekuća profitabilnost. Ti slojevi služe bankama da se mogu obraniti od rizika s kojima su suočene. Tu je rizik nevraćanja kredita, tu su tržišni rizici, operativni i regulatorni rizici... sve ono što napada banke. Bez ta dva antikorozivna sloja u pitanje bi došao i sam spremnik, a s njime i očuvanje nacionalne štednje. Onaj tko generalno dovodi u pitanje potrebu da banke budu profitabilne do mjere da se pod upitnik stavlja i održivost njihove funkcije prikupljanja nacionalne štednje, taj dovodi u pitanje i jednu od temeljnih institucija tržišne ekonomije što je prikupljanje viškova financijskih sredstava s kojima banke onda rade drugi vrlo rizičan posao. One s jedne strane čine tu štednju u svakom trenutku raspoloživom vlasnicima, a istovremeno je daju u kredite, bez sigurnosti da će oni za godinu, deset ili trideset moći biti vraćeni. To je vrlo rizičan posao za koji mora postojati neka vrsta zaštitnog sloja koji će omogućiti da se prikupljanje štednje ne dovodi u pitanje i da se istovremeno ta štednja stavi u funkciju stvaranja nove vrijednosti, funkcioniranja gospodarstva, boljitka građana... Dovoditi u pitanje profitabilnost, pogotovo u doba krize, znači dovoditi u pitanje samu funkciju banke, i to je zapravo neozbiljno.
Trenutna profitabilnost hrvatskog bankarstva je na razini 7-8 posto od ukupnog kapitala, a naši dioničari smatraju da sve što je ispod 11 posto ne pokriva rizike kojima se oni izlažu ulažući kapital u ovu industriju. To ne važi samo za Hrvatsku, to vrijedi i za sve ostale zemlje u kojima posluje Unicredit grupa.
Znači li to da je stopa profita Zagrebačke banke manja od profita koji Unicredit ima na razini grupe?
- Trenutno je naša stopa profitabilnosti veća od profita na razini grupe, zato jer je Italija danas u ozbiljnim ekonomskim teškoćama i zato što je bilo gubitaka u Ukrajini i u još nekim drugim zemljama, ali naš je profit ispod prosjeka srednje i istočne Europe. Mi time ne pokrivamo interese dioničara koji mogu s puno manje rizika uložiti svoj kapital. To je suština te priče. Banke koje dugoročno ne uspijevaju podmiriti interese svojih dioničara neće dobiti dovoljno kapitala za svoj razvoj, izgubit će samostalnost i ispast će iz igre. Drugo je pitanje kada govorimo o prekomjernoj profitabilnosti. To bi po mom shvaćanju bila profitabilnost koja je stvorena nelegalnim ili nefer sredstvima kao što bi, recimo, bio monopolni položaj banke u slučaju kada na tržištu ne bi bilo konkurencije. To bi bila i profitabilnost koja bi trajnije bila veća od nekih međunarodno prihvatljivih standarda. U hrvatskom se slučaju o tome ne radi. Žalopojku nad tekućom profitabilnošću hrvatskih banaka razumijem kao neraspoloženje prema profitabilnosti uopće. U doba kada je nekome teško nije pristojno biti profitabilan. Tko tako misli voditi zemlju ili osigurati napredak taj definitivno nije na pravom putu, neće tako ohrabriti investitore, poduzetnike, niti stvoriti nova radnja mjesta.
Svakom biznisu cilj je profit, treba li banke u tom kontekstu promatrati drukčije?
- Kratak odgovor je - ne. Riječ je o potpuno istom načelu poslovanja. S time da su banke uz odgovornost prema svojim vlasnicima odgovorne i za uloženi novac svojih štediša. Profitabilnost banaka štiti taj uloženi novac. Tko je generalno protiv profitabilnosti banaka, tko tu profitabilnost želi smanjiti, on zapravo želi povećati rizike kojima su izloženi štediše. To onda više nije nekoliko tisuća kreditnih dužnika, nego više milijuna Hrvata koji čuvaju svoj novac u bankama. To treba vrlo glasno i jasno reći. Najmanji bi problem bio kada bi neka banka na kratko vrijeme ostvarila manju dobit. To se stalno i događa. Mi i ne znamo s punom sigurnošću hoće li i do koje mjere neki od rizika dovesti našu dobit u pitanje.
Povjerenje prema kuni
Može li se ukinuti valutna klauzula?
- Ne možemo zazivati ono što nam se dogodilo devedesete i devedesetprve kada je cjelokupna nacionalna štednja, koja je tada bila puno manja, izgubljena prvenstveno zato jer nije bilo dozvoljeno kreditiranje s valutnom klauzulom. Zagovarači ukidanja valutne klauzule zaboravljaju da je devizna štednja izgubljena zato što su se krediti odobravali u dinarima koje je obezvrijedila inflacija. Tko god misli ukidati valutnu klauzulu, čak ako misli samo na kredite a ne i na štednju, on u toj mjeri destabilizira sustav da bi to u duljem roku dovelo u opasnost opstanak banaka, a to znači i opstanak povjerenih uloga. Svi ti što zagovaraju ukidanje valutne klauzule pažljivo izbjegavaju reći da li misle i na štednju. Oni je, međutim, svejedno ugrožavaju. Zato su opasni. Prvenstveno za nacionalnu ekonomiju, za prikupljenu štednju. Tih dvadesetak milijardi eura prikupljene štednje u hrvatskim bankama uložene su u hrvatsko gospodarstvo, u standard građana. Da te štednje nema ili da je ima manje, bili bi veći inozemni krediti ili bi morali prodati dio imovine. Ili bi razvoj bio manji za toliko koliko je danas pokrenut kreditima. Neodgovorno je zbog trenutnog interesa za nekom financijskom injekcijom jednoj grupi korisnika kredita, a svejedno je jesu li oni građani ili poduzeća, dovesti u pitanje jednu od osnovnih poluga financijskog i gospodarskog sustava i time napraviti daleko veću štetu.
Ljudi smatraju da je vezanost kune za euro već samo po sebi valutna klauzula, a da se kreditima u stranoj valuti iskazuje nepovjerenje u kunu...
- Govorim o opasnom zagovaranju zabrane valutne klauzule, o njenom ukidanju dekretom. Postoji istovremeno teži ali zdraviji način da se valutna klauzula ukine. To je uspostavljanje povjerenja prema nacionalnoj valuti.
To Hrvatskoj nije uspjelo u posljednjih 20 godina...
- Nažalost, nismo u dovoljnoj mjeri u tome uspjeli. Bili smo u više navrata na dobrom putu, međutim uvijek su strahovi i nepovjerenje prema upravljanju makroekonomijom vratili apetite prema štednji u euru. Uz zdravu makroekonomiju - prestanak budžetskih deficita, stvaranje viškova i uvjerljivo ekonomsko vodstvo države, moguće je uspostaviti povjerenje u kunu. Ako i ne toliko da se potpuno izgubi interes za štednju u eurima, dovoljno da se ravnoteža popravi u korist kune. To je teži ali zdraviji put, i ako bi se takav put odabrao to bi bilo svima na korist, uključivo i bankama. Bankama valutna klauzula nije nešto što ih čini savršeno sretnima i bezbrižnima. Za banke je ona također rizična. Kada bi došlo do devalvacije naši bi vjerovnici morali plaćati veću protivrijednost u kunama, kao što se sada dogodilo dužnicima u švicarskom franku. Valutni rizik pretvara se u kreditni rizik. To je jedan od elemenata ranjivosti hrvatskog bankovnog sustava. Jedini način da se toga oslobodimo je jačanje povjerenja u kunu, veća supstitucija kune u eurima ili, što je izglednije, eventualno pristupanje eurozoni. Ukidanje valutne klauzule dekretom ne bi smanjilo rizike. Povećalo bi ih i dovelo nas u opasnost od kolapsa financijskog sustava. Posljedica toga bilo bi smanjivanje štednje i bježanje u druge zemlje ili u nekretnine i u potrošnju. U svakom slučaju, krajnji rezultat bilo bi ili novo zaduživanje ili nova rasprodaja imovine.
Oporezivanje banaka
Ukidanje valutne klauzule danas zagovara isti krug ljudi koji godinama zaziva devalvaciju kune. Nije li to u kontradikciji?
- Nema tu kontradikcije. Zagovarači “monetarnog suvereniteta” misle da bi se devalvacijom i inflacijom mogla dati jednokratna injekcija gospodarstvu i tako pogurati razvoj. Pri tome oni prešućuju da bi ta injekcija zapravo obezvrijedila postojeću nacionalnu štednju. Ne može netko dobiti, a da netko drugi ne izgubi. Ta injekcija bila bi na račun štednje kojoj bi se ukinula valutna klauzula i na račun svih onih koji imaju fiksne kunske prihode - plaće, penzije... To bi se postiglo tim “monetarnim suverenitetom”. Ako bi ga i bilo, probitak bi bio vrlo kratkoročan s vrlo upitnim učinkom na povećanje izvoza. Što bismo izvozili? Odakle nam proizvod? Takva mjera ne jamči stvaranje proizvoda koji mi možemo izvesti.
Kakav je vaš stav o mogućem dodatnom oporezivanju banaka?
- Zavisi kako bi to bilo provedeno i u koju svrhu bi taj porez odlazio. Zasad to nije u Vladinom programu i nismo pri zaključenju sporazuma o tome razgovarali. U načelu - ako bi cilj bio opravdan, a koristi veće od štete, zašto ne. Ali ako je cilj kažnjavanje banaka, zlovolja prema bankama ili zatvaranje manjka u proračunu, to su loši ciljevi i štete od njih bit će veće od koristi. Banke su dobre i uredne platiše poreza i dobro je da to tako i ostane. Dodatno oporezivanje samo po sebi nije problem, ako ono dovede do zajedničke dobrobiti.