Da, ne samo da sam čuo za partijsko zlato, nego sam ga i vidio”, otkrio nam je Dušan Plećaš koji je devedesetih bio sekretar Saveza komunista Hrvatske i koji je sve donedavno bio u stranačkim strukturama. Plećaš je jedini čovjek koji je uspio vidjeti zlato o kojem se u najavi svoje nove knjige široko raspisao Zdravko Tomac , tvrdeći kako mu je u siječnju 1991. godine tadašnji šef socijaldemokrata Ivica Račan otkrio da će blagom iz trezora Komunističke partije financirati otpor srpskoj agresiji.
Patuljasta zlatnina
Izvjestan problem je činjenica da je komad zlata, što ga je Plećaš slijedom svoje funkcije dobio na čuvanje, bio vrlo skromnih dimenzija: dvadeset, najviše trideset centimetara dugačak, jedva kilogram, dva težak. Toliko na sebi nose bolje sređene hrvatske tajkunice. Teško da bi se novcem od prodaje moglo dobiti dovoljno za ilegalno naoružavanje zemlje i vođenje rata. Osim ako Tomac i Račan nisu računali da će, poput Isusa, s nekoliko ribica nahraniti tisuće. Valjda se upravo zbog patuljaste veličine partijske zlatnine o njoj dosad ništa nije znalo. U traganju za istinom o tajnom blagu naslijeđenom, navodno, od Saveza komunista uzalud smo pokucali na mnoga vrata. Svi naši sugovornici, sve do Plećaša, odgovarali su jednako: ništa ne znaju, ništa nisu čuli, ništa vidjeli. A svi su bili ili u partijskom rukovodstvu ili su se s Ivicom Račanom intenzivno družili, ne samo po stranačkoj nego i po prijateljskoj liniji.
“Nikad s Račanom nisam razgovarao o postojanju bilo kakvog partijskog zlata”, nedvosmisleno je rekao Mato Arlović, koji je u SKH-SDP došao 1991. i godinama potom bio dijelom najužeg stranačkog rukovodstva. Zbog svoje pozicije ustavnog suca u nagađanja i špekulacije ne bi se, kaže, upuštao.
“Nikad čuo”, bio je kratak i rezolutan povjesničar Dušan Bilandžić, koji je također devedesetih bio u rukovodstvu Račanove stranke.
Umirovljeni sveučilišni profesor Stjepan Ivanišević, veliki Račanov prijatelj i u njegovoj trećesiječanjskoj vladi ministar pravosuđa: “Partijsko zlato? Prvi put čujem. Nikad mi Račan ništa takvo nije ni spomenuo. Nikad ni riječi.”
Josip Leko, koji je potkraj 1991. postao poslovni direktor stranke, a sve do Račanove smrti bio mu je i vrlo blizak prijatelj, Tomčeve izmišljotine, kaže, ne bi komentirao. “Pojma nemam da je postojalo nekakvo partijsko zlato. Da ga je bilo, ja bih o tome sigurno nešto morao znati”, rekao nam je.
Priča o partijskom zlatu prvi je glas i Branku Puhariću. On je godinama bio u rukovodstvu Saveza komunista Hrvatske, a devedesetih, kada je u prvom sazivu višestranačkog Sabora bio šef kluba stranaka lijevog bloka, s Račanom je bio u svakodnevnoj intenzivnoj komunikaciji. Ali o zlatnim polugama nikada ništa nije čuo. Sve dosad ta tema, kaže, nije do njega doprla ni na razini glasine ili trača.
I Zorici Stipetić, koja je s Račanom devedesetih još bila u vrlo intimnom, obiteljskom prijateljstvu, usto i partijski angažirana, saga o zlatnim polugama zvuči nevjerodostojno. Račan takvu mogućnost nikada nije spomenuo niti je kao povjesničarka naišla na bilo kakav trag ili indiciju o tome. Kaže da je riječ o najnovijem uratku iz arsenala hrvatskog baruna Münchausena. “Još jedno Tomčevo ukazanje”, aludira na iskaze vjerskog fanatizma nekadašnjeg stranačkog kolege koji se prometnuo u najpoznatijeg političkog i vjerskog konvertita, kojemu se, navodno, čak i Gospa pričinja.
Titovo zlato
Žena pokojnog Stipe Šuvara, Mira, koja je bila vrlo upućena u odnose u Savezu komunista, priču o partijskom zlatu također smatra izmišljotinom. Od supruga ništa nije čula o tome. A svašta je znao. Niti je poslije, radeći intervjue s brojnim starim partijcima za potrebe svog serijala o Titu, čula sličnu informaciju ili natuknicu.
Objašnjenje misterija da je partijsko zlato postojalo a da za njega nitko nije znao ne treba tražiti u komunističkoj konspiraciji - ili, kako kaže Tomac, najstrože čuvanoj partijskoj tajni - nego u njegovoj beznačajnosti. Plećaš je - prisjeća se u razgovoru za Jutarnji - zlatnu polugu Twiggy dimenzija preuzeo zajedno sa svim ostalim dokumentima i vrijednosnicama kada je postao sekretar stranke. Bila je spremljena u običnom sefu. Nikakvih trezora nije bilo. O porijeklu zlata Plećaš zna ono što su mu rekli: nakon intervencije Sovjetskog saveza u Čehoslovačkoj, kada se Tito bojao da bi ruski tenkovi mogli preći i jugoslavensku granicu, navodno je partijska centrala u Beogradu svim republičkim i pokrajinskim organizacijama dostavila nešto zlatnine, neka im se nađe, zlu ne trebalo, u slučaju rata. Plećaš, međutim, ne zna što se poslije dogodilo s tom rezervom. Na službenim se sjednicama stranačkog rukovodstva o tome nije odlučivalo.