Gariful u dalmatinskom dijalektu znači karanfil, a svi oni koji na glavnoj hvarskoj rivi, koja u kolovozu drhti od glazbenih vibracija i veselja turista, dođu u Gariful neće tražiti cvijeće, iako bi Ivan Gospodnetić, vlasnik istoimenoga restorana, vjerojatno bio kadar nabaviti i sasvim egzotične biljke.
Ivan Gospodnetić dalmatinske je karanfile u imenu restorana ostavio u spomen na prvi obiteljski biznis - prodaju i sadnju cvijeća u hotelima, čime se bavio njegov otac prije nego što će 1981. otvoriti svoj restoran. Gariful ima gotovo kultni status. U njemu i oni svjetski poznati i oni posve anonimni bogataši znaju ostaviti desetke tisuća kuna za morske delicije.
Ovih dana upravo su mu kao izvidnica stigli kušači hrane za tri princeze iz Maroka, lallu Meryem, lallu Hasnu i lallu Asmu; dva dana testiranja bogate ponude morskih specijaliteta, iskušavanja i kombiniranja prije konačne odluke - hoće li Gariful zadovoljiti ukus princeza.
“Oni su obišli sva mjesta na koja bi princeze voljele ići i kušali sve što misle da bi njima trima odgovaralo te su naposljetku dali zeleno svjetlo za određene vrste hrane”, otkriva Gospodnetić.
Vinska lista
Novinske lifestyle-rubrike čuvaju arhivirane uspomene na znane i neznane goste Garifula. Gariful je ugostio engleskog princa Harryja, talijanskog kreatora Giorgia Armanija, ruskog biznismena i političara Romana Abramoviča, bogate Ruse, Amerikance, Kineze… Iz Garifula su odlazili u London kuhati bogatima i slavnima.
Jedini su restoran na Hvaru koji je član luksuznoga Quintessentially Lifestyle Cluba. Ovjenčani titulom jednog od 100 najboljih restorana u Hrvatskoj kao i Top 40 restorana u Dalmaciji po izboru koji organizira magazin Dobra hrana, mogu se pohvaliti riznicom u vinskom podrumu kojoj vrijednost doseže milijun eura.
Čuvena šampanjska kuća Moet&Chandon 2000. godine napunila je samo sedam boca vrhunskog šampanjca Dom Perignona, a jedna od njih, šestolitarska Rose Gold, koju zovu Metuzalem, našla se na stolu restorana Garifula. Na vinskoj karti nižu se birana vina iz cijelog svijeta, najviše francuska: više od 400 vina i 47 vrsta šampanjca. Od nekih se butelja vrti u glavi i prije kušanja - 17.000 kuna za Chateau Mouton Rothschild.
“Gostima je vrlo drago kad kod nas nađu svoje omiljeno vino, bez obzira na to koja mu je cijena, a najčešće je mnogo veća zbog uvoza, ali njima to nikad nije problem”, govori Gospodnetić, koji je novinare Nedjeljnoga Jutarnjega dočekao, kao i većinu svojih gostiju, s osmijehom - i smjestio za stol uz šank. Unutrašnjost restorana je mala i nepretenciozno uređena, dominantan dio ionako čini terasa sa 70 mjesta. Ispod nogu nam je jedan od dva akvarija.
Gospodnetić će razgovor prekidati nekoliko puta ispričavajući se - javlja se ribarima, “najvažnijim osobama za dobro poslovanje restorana”.
Težak početak
U Garifulu osoblje priprema 200 kilograma ribe na dan. Gospodnetić ponosno naglašava kako je “posada” restorana gotovo ista kao prvoga dana i poimence nabraja konobare Danijela Drlju, Ivicu Bilandžića, Miću Mijalića, Tonija Carana, Antonija Krivačića i Kristinu Jerković te kuhare Jakšu Carića, Svjetlanu Caran, Dubravku Štijak i Mariju Tomić. Zajedno su stasali i prošli prve godine od skromnih do danas vrlo dobrih plaća.
Na Ivanu Gospodnetiću nema statusnih simbola koji bi pokazali da upravlja najskupljim restoranom na Hvaru. Pristupačan je, komunikativan i otvoren. Diskretan je kad razgovaramo o večerama od nekoliko desetaka tisuća kuna, a neke od njih dosegle su i 270.000 kuna.
Bilo mu je samo 19 godina kad je preuzeo restoran koji je grcao u problemima i svaštario s ponudom. Sezonu prije, prisjeća se, prošao je tečaj - radio je u svim hvarskim restoranima, upijao i gledao što bi mogao primijeniti u svojemu.
Gariful je danas spoj tih dojmova ili, kako kaže sam Gospodnetić: “Nema restorana u Hvaru koji je imao nešto dobro a da ja to nisam primijenio. Bio sam totalni laik. Nisam bio opterećen nastavkom obiteljske tradicije, nego jednostavno to volim. I mene su kao i oca zvali Gariful pa se to ime nametnulo samo od sebe…”
(...)