KAKO SE VARA DRŽAVA (I KAKO TO DRŽAVA TOLERIRA)

Saznajte kako Hrvatska godišnje gubi i do 120 milijardi kuna!

    AUTOR:
    • Tomislav Kukec,
    • Sergej Trajković

  • OBJAVLJENO:
  • 26.09.2010. u 19:35

Elvir Tabaković / CROPIX

'Svakoga dana, nakon završetka radnog vremena, iza 23 sata, moj glavni konobar Mario mora ostati još najmanje jedan sat i napraviti dnevni obračun. U njega imam najviše povjerenja, od mojih zaposlenika on ima najveću plaću. Još potkraj radnog vremena Mario s ostalim konobarima radi dnevnu inventuru, a kada pogasi sva svjetla u lokalu, zaključa vrata i ostane sam, kreće na posao... U tih sat vremena on meni zaradi više nego čitava ekipa konobara cijeloga dana.

Tijekom cijeloga radnog dana konobarima je zadatak uzeti sa stolova račune koje gosti nisu uzeli. Spremaju ih. Sada, kada su gosti i ostali konobari otišli, Mario u polumraku lokala gleda što s kojega računa može skinuti. Račun od 300 kuna postaje jedna Cola za 15, pa time i porez plaćen na njega bitno manji.

Zato je važna dobra kasa i dobar program, koji to omogućavaju. Danas postoje kase i programi koji stoje i do sedam tisuća eura, s kojima dnevni obračun možeš raditi i od kuće. Moj je lokal mali, nema toliko prometa da bismo si mogli priuštiti takvu kasu, pa mi to malo sporije...'

Tako svi funkcioniraju

Ovo je priča jednog od svjedoka pokajnika s kojima smo razgovarali tijekom velikog istraživanja o sivoj ekonomiji u Hrvatskoj. Radi se o jednom ugostitelju koji nam otvoreno priznaje kako bi mu bilo nemoguće opstati bez ovakvih metoda. Tako, kaže nam, funckionira većina hrvatskih kafića, restorana, slastičarnica.

Nedavno je istraživanje Svjetske banke pokazalo kako siva ekonomija u Hrvatskoj iznosi čak 35 posto BDP-a - oko 120 milijardi kuna. Ako se pak držimo znatno konzervativnijih Eurostatovih pokazatelja, koji kažu da nam je u sivilu oko 15 posto djelatnosti, to je još uvijek 50 milijardi kuna.

Uz prosječno porezno opterećenje od 40 posto, ispada da godišnje gubimo najmanje 20 milijardi kuna. To je novac koji bi se mogao iskoristiti za gradnju novih vrtića, sanaciju škola i bolnica - i, najvažnije, smanjivanje opterećenja građana koji pošteno rade i plaćaju poreze. Ostale zemlje Europe imaju dvostruko niže stope sive ekonomije, mi smo na samom dnu, uz Albaniju i Bugarsku.

Obrtnici nisu zlikovci

Frizeri, majstori, slastičari, zaštitari, cvjećari, autopraonice, ugostitelji - svi su oni dio nerješivog problema. Od konzumacije ljubavi s prostitutkom do šišanja kod frizera koji vam nije izdao račun - stvar je ista. Bez računa usluga nije evidentirana. S poreznog stajališta - ne postoji. Mušterija je, doduše, platila jednako kao i da je dobila račun, pa nije ni oštećena ni nagrađena, ali je zato vlasnik obrta u džep strpao više nego što mu po zakonu pripada.

No, u ovoj priči najveći zlikovci nisu vlasnici obrta. Naime, stručnjaci upozoravaju da je naš porezni sustav takav da bi, kada bi radili posve čisto, samo malen dio obrtnika uspio preživjeti. Katarina Ott, čelna osoba Instituta javnih financija, u istraživanju o “neslužbenom gospodarstvu” u Hrvatskoj dala je niz konkretnih mjera za iskorjenjivanje sive ekonomije. Nažalost, vladajući su prihvatili samo manji dio njezinih sugestija.

“Važnije je sprečavati uzroke nego kažnjavati posljedice neslužbenog gospodarstva”, napisala je K. Ott, tražeći smanjenje poreznih opterećenja i povećanje kulture plaćanja u Hrvatskoj. Naime, smanjenjem poduzetničkog rizika i izgradnjom stabilnog poreznog sustava sa što nižim poreznim i regulativnim opterećenjem Hrvatska bi mogla drastično smanjiti stopu sive ekonomije. K. Ott predlaže i efikasnije otkrivanje i kažnjavanje porezne utaje. Problem je, dakle, rješiv.

U Hrvatskoj je za suzbijanje sive ekonomije direktno zaduženo čak šest tijela: Financijska policija, Financijski inspektorat, Porezna inspekcija, Carinska uprava, Ured za sprečavanje pranja novca i Državni inspektorat. No, većini građana nije baš jasno tko što radi, na koji način i koliko efikasno.

Danima pokušavamo dogovoriti razgovor s ravnateljem Financijske policije Zlatkom Jurinom, ravnateljicom Financijskog inspektorata Slavicom Pezer Blečić i predstojnikom Ureda za sprečavanje pranja novca Ivicom Marosom. Nitko od njih nije se ni potrudio opravdati, nego su samo preko glasnogovornice poručili da neće razgovarati s novinarima.

Samo 62 nadzora!

Na kraju smo dobili šokantne podatke iz Ministarstva financija. U prvih šest mjeseci Financijska policija obavila je samo 62 nadzora diljem Hrvatske. U tim nadzorima utvrđena je utaja poreza na dohodak u iznosu od 89 milijuna kuna. Utvrđen je i manjak u obračunatim doprinosima za financiranje obveznih osiguranja u iznosu od gotovo 12 milijuna kuna. Stručnjaci tvrde da je stvarna brojka na stotine puta veća. Unatoč tome, izdano je samo pet kaznenih prijava i pet optužnih prijedloga te dvije privremene zabrane obavljanja djelatnosti.

Doznali smo i na koji način tvrtke varaju državu. Vlasnici i odgovorne osobe trgovačkih društava protuzakonito podižu ili na drugi način isplaćuju gotov novac, bez obračunavanja i plaćanja poreza i doprinosa. Drugim riječima, isplaćuju novac na ruke. Česte su i zloporabe obveznika koji koriste porezne olakšice jer žive ili rade na područjima od posebne državne skrbi.

- Uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave i u suradnji s nadležnim policijskim upravama za Vukovarsko-srijemsku županiju, utvrđeno je da postoje adrese na kojima pravne i fizičke osobe lažno prijavljuju svoje sjedište, boravište i prebivalište (više njih na istoj adresi), a sve kako bi protuzakonito koristili porezne olakšice - tvrdi Financijska policija.

Isto tako, nadzorom je utvrđeno da se neoporezive naknade, potpore, nagrade i drugi primici (dnevnice, terenski dodatak i drugo) isplaćuju na temelju nevjerodostojne dokumentacije, protivno odredbama Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o porezu na dohodak. Naravno, tu je i dobro nam poznati rad na crno: kod nekih proračunskih obveznika zatečeni su radnici koje poslodavci nisu u propisanim rokovima prijavili nadležnim tijelima Mirovinskog i Zdravstvenog osiguranja. Ti su slučajevi, tvrde u Ministarstvu financija, proslijeđeni Državnom inspektoratu.

Od početka godine pa do kraja kolovoza ukupni novoutvrđeni proračunski prihodi u trgovačkim, proizvodnim i uslužnim djelatnostima iznosili su 384 milijuna kuna, a naplaćeno je samo 77 milijuna kuna. Izdano je devet privremenih zabrana obavljanja djelatnosti, podneseno 19 kaznenih prijava i 187 optužnih prijedloga. Protupravno stečena imovinska korist u tom je razdoblju iznosila 11 milijuna kune. Kaznenim djelima je pak, kažu, nastala šteta za proračun Republike Hrvatske u iznosu od 31 mililjun kuna.

Ljudi sumnjivog statusa

Svjedoci koje smo pronašli, bilo da se radi o poduzetnicima koji su nam otkrili svoje načine muljanja ili radnicima koji su, kako ne bi izgubili posao, pristali na lovu na ruke, pokazuju da su posljedice sive ekonomija na proračun, a time i na život svakog od nas, realno mnogo, mnogo veće. Istraživanje politologinje Martine Topić kaže kako je u Hrvatskoj oko 850.000 ljudi u sivoj zoni, sumnjivog statusa. Do te je brojke došla kada je od službenog popisa stanovništva oduzela djecu, učenike, studente, zaposlene, nezaposlene i umirovljenike, a podatke o zaposlenima usporedila je s brojem poslovnih subjekata i radnim mjestima u njima. Tih 850.000 ljudi, nema pravno-formalni status. Grubo bi bilo reći da svi rade u sivoj ekonomiji, ali u ovoj zemlji primaju novac koji nije evidentiran, oporezivan, ne plaćaju doprinose, te tako stvaraju proračunske rupe koje krpaju oni koji pošteno rade. Ovo su njihove priče.

Slučaj 1

Dnevnik vlasnika kafića: Kako varamo na računima

Moj konobar Mario iza 23 sata, svakoga dana, skida promet koliko god može. Naprimjer, ako su na nekom od računa koje su konobari tijekom dana skupili, naplaćene kava, dvije Coca-Cole i tri Pago soka, Mario skida dvije Coca-Cole i tri Pago soka. Na taj način, recimo da se radi o računu broj 338, iznos od 80 kuna smanjuje na samo 7 kuna. Naime, kava stoji 7 kn, Coca-Cola 14, a Pago 15. Takvo skidanje/brisanje prodanih stavki Mario radi samo na računima koje su konobari skupili, jer uvijek postoji opasnost da neki od računa koje su gosti uzeli zbog neke prijave završi u Ministarstvu financija ili u nekoj drugoj nadležnoj službi, ili pak da je među gostima koji su uzeli račun bio inspektor.

Na taj način, dnevno se skida i do 70 posto dnevnog prometa. Da bi sve štimalo, Mario iste večeri, ili najkasnije ujutro, do početka radnog vremena, iz ‘crnog’ skladišta mora nadomjestiti skinutu robu i staviti je ili u legalno skladište ili iza šanka. Tako, čak i da inspekcija dođe u lokal sljedeće jutro na početku radnog vremena, sve štima - i materijalno, i financijsko knjigovodstvo.

Nažalost, prema mojim iskustvima, to rade gotovo svi moji kolege ugostitelji. Nekolicina, koju poznajem, a to ne rade, imaju uhodane druge biznise, i kafić ili kafiće imaju zbog vlastitog zadovoljstva. Pravi ugostitelji prisiljeni su tako poslovati zbog ogromnih davanja državi na ime raznih poreza, prireza, doprinosa i drugoga. Bez takvog, nelegalnog poslovanja većina kafića bi bila u minusu.

Zato se čudim, a do toga sam došao u razgovorima s kolegama, što Udruga ugostitelja ne pokrene inicijativu za plaćanje paušalnih poreza, prireza, doprinosa i drugih davanja. Vjerujem da bi ugostitelji na taj način mnogo više sredstava uplaćivali u državni budžet nego sada, a s druge strane svi mi napokon bismo mogli početi potpuno legalno poslovati. A ne da se osjećamo kao kriminalci.

Isto tako, svi mi osjećamo se veoma loše kada financijska policija ili USKOK nasrne samo na jednoga od nas, kao što je prije nekoliko godina bio slučaj s našim kolegom, čuvenim dubrovačkim ugostiteljem Albertom Papom i njegovim pubom Buldog, koji je postao jedno od prepoznatljivih zagrebačkih okupljališta. Naime, njega, njegova poslovođu i konobare USKOK je prisluškivao gotovo godinu dana te su došli do saznanja da su utajili oko milijun eura. Običnom čovjeku čini se da Buldog ima toliki promet da bi mogao plaćati sve poreze i doprinose te da bi i tada poslovao s golemom dobiti. Ali obični čovjek ne vidi sve troškove i izdatke koje ima svaki ugostitelj. PDV, porez na promet, porez na dobit, ZAMP, zaštita šuma, zaštita spomenika kulture, doprinosi lokalnim samoupravama, doprinosi na plaće, plaće, najam četvornih metara terase, najmovi i/ili krediti za lokal...

Problem kod Pape i Buldoga, koji je sve ugostitelje iznervirao, jest što to rade svi, a netko je izabrao baš njega. Tako je mogao stradati svatko od nas. A pošteno bi bilo, ako se USKOK odlučio na takvu akciju, da ju je napravio sa svim ugostiteljima.

Slučaj 2

Gledajte, svi u građevini radimo ‘na ruke’, to se zna

Građevinar sam već godinama. Iako sam se školovao za sasvim drugačije zanimanje, u njemu nema posla pa još od mladosti obilazim gradilišta. Radio sam u mnogim, velikim tvrtkama, no ni jedna mi nije plaću isplatila u cijelosti na račun, već najvećim dijelom u gotovini.

Formalno sam prijavljen na minimalac, no realno mjesečno zaradim oko sedam do sedam i pol tisuća kuna. Svejedno mi je. U ovom trenutku ne razmišljam o mirovini, treba to doživjeti. Glavno mi je da je plaća stabilna i da dolazi na vrijeme - počinje priču 40-godišnji Zagrepčanin. Ističe da ga ne zanima koliko novca na taj način vlasnik tvrtke u kojoj radi “stavi u džep” mimo znanja poreznika.

- Gledajte, svi to rade. Pogotovo u građevini. To je javna tajna. Radnici na to pristaju jer ako odbiju, neće ni dobiti posao. A na kraju dana, posve ti je svejedno jesi li novac dobio na račun ili na ruke - kaže.



Slučaj 3

Godinama sam vas varao lažnim honorarima u Austriji

Imam informatičku tvrtku koja odlično posluje, no ne bi bilo tako da sam se uvijek držao zakona - otvoreno priča mladi Zagrepčanin koji je desetke tisuća kuna izvukao jednostavnim financijskim malverzacijama. Naime, uz tvrtku u Zagrebu osnovao je još jednu u Austriji, gdje je bio direktor volonter. Njegova zagrebačka tvrtka angažirala bi austrijsku za “usluge savjetovanja”. Na taj bi način platio znatno manji porez, jer se radi o honoraru koji je primio u Austriji. S tim bi novcem potom bez problema ušetao u Hrvatsku. Ne želi o detaljima u strahu da ga ne odamo policiji, a iz njegova stava lako je izvući zaključak kako svoj čin smatra moralno posve ispravnim. Zakon to poznaje kao dva kaznena djela, utaju poreza i pranje novca, no volje da se takvi slučajevi riješe - nema.

Slučaj 4

Bahato odbili dati račun pa se nisam imao kome žaliti

Ovoga proljeća zvao sam jednoga građevinca da mi napravi ogradu. Posao mu je bio izbetonirati temelje do dvadesetak centimetara visine. Odmah nakon dolaska rekao mi je da će me to stajati 6000 kuna (100 kuna po metru, i to s mojim materijalom), no s obzirom na to da se radilo o 60 metara koje je trebalo izbetonirati, dao mi je popust od 1000 kuna. Uopće me nije obavijestio da radi isključivo u fušu i da ne izdaje račune. Inače radi u jednoj velikoj građevinskoj tvrtki. Pitao sam ga za račun. Bahato mi je odgovorio da ako želim račun, neka si nađem nekoga drugoga, ali da će mi cijena biti dvostruko veća. Bio sam svjestan da nisam trebao dogovoriti posao i da sam ga čak trebao prijaviti. Na kraju sam još ja više radio od njega, bio sam na miješalici i miješao beton, a on je tačkama istovarivao u kalup. I tad sam se šokirao: pa on je za dva dana zaradio čistih 5000 kuna! Toliko ja zaradim za mjesec dana rintanja! Naravno da mi je, uza sve, na nekoliko mjesta temelj ispao neravan, ali znao sam da se nemam kome žaliti jer nisam imao račun.

Slučaj 5

Radim deset godina, a imam samo šest mjeseci staža

Ukupno imam 10 godina radnog staža, a u radnoj knjižici tek šest mjeseci! Čak i kad sam bila prijavljena, dok sam radila na jednom kiosku, na račun nikada nisam dobila niti kune, plaća mi se isplaćivala na ruke. Još mi je šefica svakog mjeseca ‘skidala’ s plaće po 200 kuna, uvijek je izmislila neki razlog: kao, nisam pomela ispred kioska i slično. Kome sam se mogla žaliti? Poslodavci vole prijetiti da ti neće vratiti radnu knjižicu kada se počneš buniti. Ali sam zato ‘krala’ iz blagajne novac koji mi je oduzela od plaće, jer to što je radila nije bilo pošteno. Uostalom, na kisoku smo prodavali sve bez računa i roba je uglavnom bila ‘na crno’, a kada god je došla inspekcija, sve se “rješavalo” iza u malom spremištu - prisjeća se 29-godišnja Zagrepčanka. Na pojam “siva ekonomija”, samo odmahuje glavom.

- Kada sam počela raditi, nakon srednje škole, poslodavci su rijetko kad uopće spominjali da će me prijaviti, podrazumijevalo se da neće. To mi je donekle odgovaralo jer sam bila mlada i hitno mi je trebao novac. Primjerice, u caffe baru sam dobivala 5000 kuna na ruke, što je onda bila odlična plaća, no radila sam bez ijednoga slobodnog dana. Prodavala sam i na sajmovima, bila sam čak i trgovački putnik, čistila kafiće, ma svašta. Jednom su me, kada sam radila kao hostesa, platili u bonovima za kupnju odjeće, i to jedna naša velika tvrtka.

Izdvajamo