Ovih je dana papa Franjo u svojoj pobudnici podsjetio kler da je Crkva “kuća Božja, s vratima uvijek širom otvorenim”. Na više mjesta Papa ponavlja da im je ta vrata držati otvorenima, “pa ako netko, potaknut Duhom, dođe potražiti Boga, on ili ona neće naći zatvorena vrata… vrata sakramenata ne bi smjela biti zatvorena ni iz kojeg razloga”, ponovo kaže Papa i nastavlja: “Ovo je posebno istina za sakrament koji je po sebi ulaz: krštenje”. Papa dalje navodi da pričest, koja znači puninu sakramentalna života, nije nagrada za savršene nego je moćan lijek i hrana slabima. Često se, piše u nastavku, aludirajući na kler, ponašamo kao arbitri milosrđa, prije negoli li božji službenici. U Crkvi je, nedvojbeno govori papa, mjesta za svakoga, sa svim njegovim problemima.
Dugo marginalizirana, ušutkavana i progonjena, Crkva se u Hrvatskoj u zadnjih četvrt stoljeća prometnula u jaka društvenog aktera, snažno angažirana oko važnih pitanja uspijeva mobilizirati velike mase. Posredno, nudeći logistiku građanskim inicijativama, konzervativno desnim snagama, vidjeli smo nedavno, može, eto i u svjetovnoj državi - interferirati i u Ustav. S druge strane, Katolička crkva u Hrvatskoj, suprotno Papinim napucima, mnogima pred nosom često i olako zatvara vrata. Ribari ljudskih duša nerijetko arbitrarno prosuđuju, posebice kad je riječ o sakramentu krštenja, za koga je mjesta pod njihovim krovom.
“Partner i ja nismo vjenčani, ja sam vjernica i bilo mi je bitno krstiti sina. Na brak se nismo odlučili jer je među nama puno nerazumijevanja i nisam vjerovala u budućnost te veze. U dvije zagrebačke župe odbili su nam krštenje. Na koncu sam preko kolegice s posla došla do svećenika koji je pristao krstiti dijete. Pitam se što je moje dijete skrivilo? Zašto njega kažnjavati za grijehe njegovih roditelja? Živim u zemlji gdje trebam vezu da bih krstila dijete, trebam vezu da bih ga upisala u vrtić, trebam vezu da bi dobilo liječničku skrb…”, umorno priča majka koja je željela ostati anonimna.
Vjenčanje i krštenje
“Svećenik nema pravo uskratiti krštenje, ali ga u nekim slučajevima može - odgoditi”, pojašnjava Antun Sente, župnik župe Svete Barbare u zagrebačkom naselju Vrapče koji s gore spomenutim primjerom nema nikakve veze. “Dijete se krsti u vjeru roditelja, roditelji traže sakrament za dijete, no ako roditelji sami sakrament ženidbe ne žele primiti, mogu opravdano sumnjati da nisu posrijedi vjernički interesi nego neki drugi…” Ipak, dodaje Sente, svećenik ne smije uvjetovati krštenje vjenčanjem. “To bi mogao biti oblik prisile. Ima slučajeva da roditelji i nakon što im pojasnim značenje sakramenata ne žele crkveno vjenčanje, a ipak traže krštenje. Odluku o vremenu krštenja tada donosi župnik, ali u dobroj vjeri i vodeći se po načelu pastoralne mudrosti. Naravno, zadnja instanca je mjesni ordinarij - biskup, on odlučuje hoće li dijete krstiti ili će preporučiti da se krštenje odgodi do neke nove prigode.” Ako nije posrijedi duhovni, vjerski motiv, što drugo može dovesti ljude u crkvu sa željom da krste dijete? “Ima danas i dosta pomodarstva. Takvi ljudi često napadaju Crkvu da je dvolična, a ja im kažem: ‘Ako ja sad pristanem krstiti vaše dijete, onda i vi i ja postajemo dvolični, jer za dijete tražite jedne vrijednosti, a vi živite po drugima. Meni nije stalo da nas bude što više na broju, već mi je bitno da vjernici svoju vjeru doista prakticiraju i žive’”, odgovara župnik. Župnik u Puli, Milan Mužina, kaže da je u 39 godina službe krstio mnoge čiji su se roditelji tek kasnije crkveno vjenčali. “Bitno je da vidite da postoji namjera, no bilo je i onih koji se naposljetku nisu vjenčali, ali to je njihova odluka, meni su obećali drugačije. Što da sam odbio krstiti to dijete? Danas su takva djeca na vjeronauku, čak i ministranti, aktivni su u crkvi… Ne bih volio da sam im zatvorio vrata.” “Sakramenti nisu folklor; treba obzirno razgovarati s roditeljima, ako ne žele crkveno vjenčanje, iako za njega nemaju zapreku, dijete je moguće krstiti ako odabrani kum ili kuma žive vjernički, oni, ili netko drugi iz obitelji, obvezuju se da će dijete odgajati u katoličkom duhu”, upozorava Branko Koretić, župnik u Sisku. Umirovljeni zadarski sociolog religije i nekadašnji hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, dr. Ivica Maštruko, komentira: “U vremenima kad nije bilo ‘popularno’ odlaziti u crkvu i primati sakramente, svećenici su bili vrlo otvoreni jer su dodjelom tih sakramenata animirali i pridobivali duše vjernika. Danas, kad je primanje sakramenata postalo uobičajeno, takav im pristup više nije potreban, pa na puku treniraju strogoću. Često neprimjerenim metodama i načinima, koje vjernici ne prihvaćaju. Reklo bi se da uvode disciplinske mjere. U ovoj smo zemlji svjedoci i prijetnji s oltara kad su u pitanju financijski doprinosi vjernika.
Vic o noćnom krštenju
Arbitrarno primjenjuju odredbe kanonskog zakona kad udjeljuju sakramente, a sve stoga što se uloga svećenika u župi bitno promijenila, postao je onaj koji ima veliki utjecaj na mnoge stvari, pa čak i u sferi politike, gdje dirigira smjer glasačkih listića svojih vjernika. Politizirajući s oltara, pokazujući potrebu za sve većim discipliniranjem vjernika, ljude se počinje gledati kao pasivno stado, a ne kao krucijalni dio Crkve”.
Kaptolski službenik, desetljećima u redovima klera, koji je na ovu temu za Jutarnji list pristao govoriti jedino anonimno, tvrdeći da je zbog svojih kritičkih istupa već imao problema, kaže: “Nekad smo živjeli s narodom, a danas se držimo oholo. Primjerice, za krštenje djeteta potreban je pristanak barem jednog od roditelja. No, mnogi su u ovoj zemlji saznali da su im djeca krštena već kad ih je minula i adolescencija. Babe i dide pod normalno su mi u zoru kucali na vrata noseći unuke u zavežljajima. Obično je otac bio partijski funkcionar, a majka možda i vjernica. Ali nisu se usudili reći ni kćeri, tj. materi djeteta, ne bi li je izvrgli opasnosti od muža. Znate onaj vic kad su napali župnika da nije platio račun elektri, a da troši puno struje? Ode župnik smjesta u općinu pa im kaže: ‘Evo, platite račun, trošim struju jer vašu djecu po noći krstim!’ Kler je u doba komunizma bio bliže svom poslanju.
(...)