Je stara krntija, ali gre - nasmijao se Marino, 69-godišnji Puležan kojega sam zamolio da me preveze do otočića Frašker.
Na njegovoj staroj krntiji s nama još plovi Vili, sredovječni Rovinjanin koji se prije nekoliko godina preselio u Pulu. - A ti si, znači, Rovinjez - pita Marino Vilija dok nam u oči udara sunce, a u nozdrve miris mora. - Znaš li kako su nekad izgledali zahodi po kućama u Rovinju? Bila je jedna kanta u koju obaviš nuždu i svaki dan bi žena u kući tu kantu podigla na svoju glavu, odnijela do mora i hop!
Marino se sjeća starih dana. Sjeća se kad je kao dječak išao na kupanje u Pješčanu uvalu. Pod nogama pijesak, a iznad plaže ništa, samo grmlje. - A vidi danas! Kuće na brijegu - ubacuje se Vili.
Što se promijenilo?
Sjeća se Marino i 1968. kad je kupio ovu barku koju danas zove starom krntijom. Radio je u Uljaniku - od 6 do 14, kako se radilo u doba tvorničkih sirena - i svako bi poslijepodne isplovio na more.
- Moja je barka bila najveća ovdje - pokazuje na današnju pulsku marinu, prepunu jedrilica i jahti
- A kako je te ‘68. izgledao Frašker - pitam ga o otočiću zbog kojega sam se i našao na barci.
- Šta kako je izgledao? Pa isto kao i sad!
- Sve se mijenja - ponavlja do tog trenutka Marino, opisujući i zahode u Rovinju i Pješčanu uvalu i pulske barke 1968. godine. Ali kada govorimo o Fraškeru, sve je ostalo isto.
- Dobro, Banjolci su ‘68. još radili vapnenac na Fraškeru - kaže Marino nakon minutu-dvije.
Stanovnici Banjola odlazili bi na Frašker, vadili kamen i od njega radili vapnenac kojim su gradili kuće na kopnu. No, i to je davno prestalo, pa se na Fraškeru ne događa apsolutno ništa. Stoji otok. Zašto bi se uopće nešto događalo s njim?
A zašto ne bi? Otok je u privatnom vlasništvu i, za razliku od Banjolaca i turista koji ljeti do njega doplivaju ili doplove pa roštiljaju i ostave za sobom ponešto smeća, postoji čovjek koji bi ga želio kvalitetnije iskoristiti.
On se zove Vladimir Jevtušenkov i 93. je najbogatiji čovjek na planetu. Frašker je 2000. kupio od privatnih vlasnika. Platio ga je 1,1 milijun njemačkih maraka.
Gates želi graditi
Koju godinu poslije njegova je jahta doplovila do otočića. Na palubi Jevtušenkov i Bill Gates, čovjek koji je od 1995. do prošle godine svaki put dominirao Forbesovom ljestvicom najbogatijih ljudi na svijetu.
Ne znamo kako je točno tekao razgovor na palubi jahte usidrene ispred Fraškera, ali znamo o čemu su pričali. Damir Pokupec, hrvatski odvjetnik koji radi za Jevtušenkova, bio je prisutan i kaže da je Jevtušenkov opisivao Billu Gatesu svoje planove s otokom koji je kupio.
Vladimir Jevtušenkov, naime, nije slučajno na Forbesovoj listi: vlasnik je velike ruske korporacije Sistema koja u svom sastavu ima oko 200 kompanija. Osnovni biznis su mu telekomunikacije, ali prisutan je i u raznim drugim poslovima, od prodaje igračaka do razvoja mikročipova.
- Bille, vidiš, kupio sam ovaj otočić i želim tu sagraditi centar za GSM tehnologiju. Usred otoka je mali kamenolom. Na tome bih mjestu napravio zgradu. Ne veliku, odavde gdje stojimo ne bi se niti vidjela od drveća. Želio bih da u taj centar dolaze inženjeri iz cijeloga svijeta i upoznaju se s novim tehnologijama. Što kažeš na to da nam se i tvoj Microsoft?
- Pa, Vladimire… Zašto ne, to je sjajna ideja. Unutra smo!
Ali, Vladimir i Bill - dva pajdaša, dva forbsaša - nisu računali na faktor X. To je onaj nevidljivi, ali u toliko puno slučajeva dokazan društveni stav: pusti, bolje nemoj da se nešto radi.
Ubrzo nakon što je Frašker kupio ambiciozni ruski bogataš, prostorni plan i zakonska uredba definirali su da se na otočiću nikad ništa ne smije graditi. Nikad, pa ni tad.
Danas Frašker izgleda kao i prije Jevtušenkova dolaska. Naša barka pokušava pristati, ali nema gdje. Htio bih se prošetati, ali nema staze.
Vladimir Jevtušenkov nije zaboravio na svoju ideju svjetskog tehnološkog centra na Fraškeru, ali hrvatska stvarnost ga je natjerala da se koncentrira na jedan drugi neuspjeli projekt na Jadranu - zemljište na Mljetu. Ne treba ulaziti u kompleksnu priču o tom projektu, ali za ilustraciju apsurdnosti te situacije valja samo podsjetiti da mu je Općina prodala zemljište na natječaju, a onda se javila država koja tvrdi da to uopće nije bilo općinsko, pa slijedom toga nije ni Jevtušenkovljevo.
Nemoguća prodaja
Posljedica neuspjele investicije na Fraškeru jest ta da danas ima privatnih vlasnika koji bi prodali svoje otoke, ali nema ljudi koji bi ih kupili jer znaju da s njima ne mogu ništa učiniti.
Da biste bilo što učinili s privatnim otokom na Jadranu, treba se probiti kroz prašumu zabrana, ograničenja, neizvjesnosti i podmetanja. Kroz prašumu kroz koju se još nitko do kraja nije probio, a oni koji su probali, brzo su odustali. Lakše im je kupiti otok s pravom prašumom, negdje u tropima.
Prodavači otoka, ljudi koji su ih naslijedili od svojih pradjedova, i sami se bore s tom birokratskom prašumom.
Zagorac može prodati vinograd koji je naslijedio od svojih pradjedova. Ličanin može prodati šumu koju je naslijedio. Slavonac koji je naslijedio njive, generacijama obrađivane u njegovoj obitelji, može ih prodati ako hoće. A što s Dalmatincem koji je naslijedio otok koji su njegovi didovi kupili za ispašu ovaca? E, on ne može!
Ne može jer ga u tome sprečava država i popularno razmišljanje da su otoci naše biserje koje nikad ne smijemo prodati. Jer, kako nas uči konvencionalna mudrost, ako kakav otočić kupi neki stranac, valjda će ga spremiti u džep i odnijeti sa sobom…
Otok kao i stan
- Taj je otok za nekoga lijepa slika, za nekoga biznis, za nekoga ekološki biser. Svakakvi ljudi ga svakako doživljavaju i imaju mišljenje o tome za što se treba koristiti - objašnjava Tomislav Mudronja, suvlasnik otočića Glusac na Kornatima, i poentira: - Ja samo ne vidim a di sam tu ja?!
Mudronjino “a di sam tu ja” ilustrira svu nerealnost rasprave koja se s vremena na vrijeme povede o privatnim jadranskim otocima. Svi misle da o njima mogu odlučivati. I svačije mišljenje zadire u pravo jedinih osoba koje bi o tome zaista trebale odlučivati - vlasnika koji sa svojim vlasništvom mogu činiti što procijene da je najbolje za njih. A otočić Glusac je Mudronjina didovina.