Dok se još slaže tehničko-stranačka Vlada izvanstranačkog mandatara Tihomira Oreškovića, analizirali smo europske vlade koje su posljednjih desetak godina provodile ekonomske reforme kako bismo utvrdili sve izazove koji će se naći ispred nove Vlade. Pokazalo se da se može pronaći zajednički nazivnik reformi, poput smanjivanja manjka u državnom proračunu, ali i da svaka zemlja ima svoje posebnosti zbog kojih se ne može prepisati jedinstveni recept za sve države.
Motiv, sadržaj i smjer tih reformi možda je nabolje sažeo Ivan Mikloš, bivši slovački ministar financija, još prije devet godina u intervjuu za Financial Times: “Naravno, za neke društvene grupe provođenje reformi bit će teško. No, većini građana reforme će donijeti boljitak. Realno pitanje glasi: što je alternativa reformama? Što se vlade kasnije odluče na promjene, trošak reformi bit će skuplji”. Njegov reformski paket je najpoznatiji po poreznim izmjenama 2004. kada su ukinuti gotovo svi posebni tretmani (olakšice i izuzeća), različite porezne stope te je proširena porezna osnovica. Tada je, doduše, povećan i osobni odbitak (neoporezivi dohodak), ali je ukinuto oporezivanje dividendi, nasljedstva, darova i nekretnina te su sniženi doprinosi za socijalna osiguranja. Jedna od ekstremnijih mjera bilo je uvođenje dodatne participacije za neke medicinske usluge, čak i za siromašne građane, što je izazvalo velike prosvjede. Određen dio mjera koje je tada uvela Slovačka naknadno je ublažen, ali je država ipak ostala prepoznatljiva kao poželjno investicijsko odredište u Istočnoj Europi.
Hrvatski mandatar Tihomir Orešković nalazi se u situaciji koja je najbliža ulozi koju je imao Mario Monti kada ga je u studenome 2011. parlamentarna većina imenovala predsjednikom talijanske vlade, ali kao “tehničkog premijera” bez izborne legitimacije, umjesto Silvija Berlusconija. Monti je u prva dva mjeseca poduzeo više ekonomskih reformi nego što je Italija napravila u prethodnih deset godina, a zbog velikog javnog duga i opasnog rasta kamata odmah je krenuo u smanjivanje rashodovne strane državnog proračuna, povećao je granicu umirovljenja, povisio porez na imovinu i krenuo u popularni lov na porezne utajivače. Provodio je i reforme tržišta rada, ali je zbog nestabilne političke situacije i sindikalnih otpora morao pristati na brojne kompromise. Iako su mišljenja o njegovim uspjesima podijeljena, činjenica je da je postavio temelje za izlazak Italije iz velikih problema.
Njemački recept
Nadalje, među državama koje su provodile snažne liberalne ekonomske reforme i drakonske rezove u državnom proračunu ističu se baltičke zemlje. Latvija je od 2010. do 2012. provela konsolidaciju državnog proračuna na razini od 9,3 posto bruto domaćeg proizvoda. To bi bilo isto kao kada bi Hrvatska svoj deficit smanjila za 30 milijardi kuna u tri godine, što bi, doduše, značilo da bismo 2018. otišli u suficit od 15 milijardi kuna. No, “popularnija” baltička reformska država je Estonija koja je bila teško pogođena financijskom krizom, ali nije postala novom Grčka ili Cipar jer su na krizu reagirali brzo i odlučno. Srezali su javnu potrošnju, plaće smanjili 25 posto, podigli trošarine na cigarete, alkohol i gorivo, i to sve bez velikih prosvjeda. Estonija je stupanj digitalizacije javnih servisa dovela do zavidne razine, a 2014. i 2015. skliznula je u blagu recesiju od 0,4 posto BDP-a, no do 2020. prognozira joj se prosječni godišnji rast od jedan posto.
Kliknite na fotografiju za uvećani prikaz infografike
Konačno, iako se Hrvatska ne može mjeriti s Njemačkom ni po veličini, ni po strukturi gospodarstva, iskustvo te države je iznimno dragocjeno. Kristijan Kotarski, docent na Katedri za političku ekonomiju na Fakultetu političkih znanost, živio je u Njemačkoj pa nam je bio dragocjen sugovornik u razgovoru o iskustvima te velike zemlje.
- Ključni razlog njemačkog uspjeha u smanjenju stope nezaposlenosti s 11 na 4,5 posto nalazi se u specifičnoj strukturi industrijskih odnosa koja je omogućila decentralizaciju procesa određivanja nadnica, sati rada i ostalih radnih uvjeta s razine sektora ili regije na razinu pojedinačnog poduzeća ili čak pojedinačnog zaposlenika. Proces decentralizacije pomogao je sniziti trošak nadnica.
Glavni akteri
Njemački sustav industrijskih odnosa nije ukorijenjen u određenom zakonodavstvu i podložan političkoj intervenciji. Umjesto toga, utemeljen je u ugovorima i uzajamnim sporazumima tri glavna aktera na tržištu rada: sindikata, poslodavaca i radničkih vijeća. U njemačkom slučaju radnička vijeća omogućavaju lakšu komunikaciju između menadžmenta i zaposlenika te se u tome sastoji njihova korisna uloga - rekao nam je Kotarski te napomenuo da su sindikati i radnička vijeća shvatili potrebu pristanka na određene koncesije.
Prema njegovim riječima, druga faza reformi, pod nazivom “Hartz IV”, nije odigrala toliku ulogu kao što joj se pripisuje. - Tu je riječ primarno o smanjenju naknada za dugoročno nezaposlene osobe, koje su bile visoke u usporedbi sa zadnjom nadnicom u odnosu na druge zemlje. Dakle, taj element reformi ‘Hartz IV’ puno je manje primjenjiv na zemlje poput Hrvatske u kojoj ne postoji visoka naknada za nezaposlene. Osim toga, manji broj nezaposlenih u Njemačkoj stvorio je prostor za smanjenje socijalnih doprinosa, što je dodatno pojačalo konkurentnost. S druge strane, u Njemačkoj ne postoji velika fragmentiranost sindikata u javnom sektoru koji imaju privilegiran pristup političkoj areni, što onda dovodi do spirale porasta troškova rada - istaknuo je Kotarski.
Novi ugovor
Napomenuo je da je “komunikacija vlade prema javnosti iznimno bitna jer se prilikom provođenja reformi zahtijeva redefiniranje ‘društvenog ugovora’”.
- Ključno je kako građani reagiraju na promjenu okruženja. Nitko ne može prognozirati ishod reformi i zato ne postoji jasan set smjernica koje se lako može implementirati na terenu. Dakle, građani trajno prihvaćaju reforme ako u njima prepoznaju prilike za poboljšanje - naglasio je Kotarski.
- Ključno pitanje nije pitanje prepisivanje striktnih tehničkih pravila iz inozemstva, makar treba uvažiti dobru praksu, nego je to pitanje političke ekonomije, odnosno balansiranja između dobitnika i gubitnika reformi. Niti jedan set reformi ne može zadovoljiti sve, ali bi njihov cilj trebalo biti stvaranje što šire proreformske koalicije koja okuplja skupine koje dugoročno profitiraju od promjene statusa quo - objasnio je Kotarski.
Pritom je istaknuo da “komunikacija ne može biti kredibilna ako je vladajuća koalicija ili stranka premrežena frakcijama”.
- Bilo koji javni i oštriji sukob između frakcija oštro slabi reformski potencijal vlade. Ako je podijeljenost vlade očita, protivnici reformi će vrlo brzo prepoznati napukline u redovima vlade i mobilizirati kampanju usmjerenu prema torpediranju reformi. Osim toga, podjele unutar vlade rezultiraju nekoherentnim reformskim prijedlozima koji smanjuju učinkovitost reformi - zaključio je Kotarski, precizno identificirajući sve moguće unutarnje slabosti vjerojatne nove vladajuće koalicije, ali i taktike koju će koristiti, kao što su već koristili, protivnici promjena.