ZAGREB - Vijest od proteklog četvrtka: utrostručivši količinu franka na tržištu, Švicarska središnja banka uspjela je pogurati vrijednost svoje valute naniže.
Godina dana slabljenja eura i dolara učvrstila je švicarsku nacionalnu valutu na njenoj poziciji monete u kojoj štede bogati. S obzirom na udio koji u švicarskom gospodarstvu imaju bankarske divovske grupacije poput UBS-a (78.000 zaposlenih) i Credit Suisse 40.000 zaposlenih), Švicarcima je to uglavnom odgovaralo.
Posljednji krizni udar koji je pogodio Europu i Ameriku pokazao je, međutim, da previše steroida škodi, čak i kada je riječ o financijskoj metafori. Turistički sektor, farmacija, čak i luksuzna roba poput satova (i najjeftiniji populistički Swatch već je objavio gubitak) i finih sireva postali su preskupi čak i za nasljednike bogatih europskih dinastija koji su se tijekom proteklog stoljeća udomaćili na šampanjcem natopljenim terasama uz Ženevsko jezero.
Franak će pojesti Švicarsku, uznemirili su se analitičari. Bankari su odmah srezali svoje investicijske odjele i produljili radno vrijeme kako bi povećali produktivnost zaposlenih. Sedmeročlano vijeće koje upravlja državom odmah je pozvalo uvoznike da smanje cijene kako bi dio na tečaju franka povećane zarade vratili potrošačima i na vrijeme spriječili epidemiju štedljivosti.
Skica iz života
Slika iz prošlosti. Prvi dojam: nigdje se ne može, sve je zabranjeno. Hodao sam uskom planinskom cestom koja spaja Crans i Montanu, između velikih travnjaka i šumovitih padina. Skretanje nije bilo moguće. Natpisi “Private property” označavali su jasnu granicu. Na desetine takvih znakova, kilometar za kilometrom zelenih golf-igrališta, mahom bez igrača na vidiku. Samo za članove. Srećom da sam ranije pojeo pizzu, makar i za 45 franaka...
Ušao sam u Švicarsku prvi put kroz Crans-Montana Forum, manje elitnu, no ne i značajno jeftiniju verziju Davosa, ali ipak organizaciju koja godišnje na nekoliko skupova privuče stotinjak predstavnika s vrha globalne politike i biznisa. Dobro se sjećam puta vlakom iz Züricha do Sierrea, pa dalje autobusom uzbrdo.
Ja i šutljivi svećenik u civilu, samo s okruglim bijelim ovratnikom, sami u odjeljku u drugom razredu vlaka i kasnije jedini putnici u poštanskom autobusu. Drugoga dana pokazalo se da sam putovao s osobnim poslanikom Ivana Pavla Drugog koji je nosio Papinu poruku gostima Foruma.
Te godine na popisu su bili ruski i iranski šefovi diplomacija, tada još buduća jordanska kraljica Rania, tvrdi bankar diplomat Richard Holbrooke, niz šefova velikih banaka i energetskih korporacija i predstavnici velikih vjerskih zajednica - židovske, katoličke, muslimanske...
Uglavnom, nisam se odazvao, sve to dogodilo se prilično davno, a Švicarska je i nakon toga za mene ostala zemlja odličnog, ali nehumano skupog sira, pouzdanih banaka, farmaceutske industrije i vječno prolaznog zürichškog aerodroma kroz koji sam prošetao daleko više puta nego što sam bio u Švicarskoj. I naravno, zemlja iz koje iz godine u godinu stižu zastrašujuće dobre statistike.
Novac pod nadzorom
Švicarska je danas jedna od najbogatijih zemalja na svijetu s BDP-om od 42.600 dolara po stanovniku i vjerojatno od svih najstabilnija. Najjača gospodarska grana u državi su financije (uz farmaciju, precizne aparate i prehrambenu industriju) koje pridonose 11,6 posto BDP-a i zapošljavaju 195.000 Švicaraca (otprilike 5,6 posto ukupnog broja zaposlenih), od čega 136.000 u bankarskom sektoru. Usto, švicarske banke izvan Švicarske zapošljavaju još oko 103.000 bankarskih činovnika, računovođa, menadžera... Na tajnim računima u švicarskim bankama danas leži otprilike trećina svog novca koji bogataši drže izvan matičnih država. Krajem 2007. pod nadzorom švicarskih bankara bilo je oko 6,7 tisuća milijardi švicarskih franaka, danas je ta brojka vjerojatno veća, iako još nema službene statistike.
Globalna štedionica
I unatoč tome što se dio novca odlio prema drugim odredištima nakon što je UBS (najveća švicarska banka) otkrio dio tajnih računa američkim federalnim istražiteljima i tim presedanom označio početak promjene nekad najtvrđeg režima bankarske tajnosti. Zahvaljujući čeličnoj stabilnosti svoje nacionalne valute, Švicarska je postala globalna štedionica za bogate. Korist je recipročna, jer milijardama koje donose i oni čine franak stabilnijim.
Korijene te stabilnosti, valute i države, treba potražiti u politici i činjenici da u Švicarskoj nije bilo rata otkad je Napoleon 1803. obnovio konfederaciju, a 1815. bečki sporazum zajamčio održanje švicarske neutralnosti, a kasnije su političke elite u konfederaciji bile dovoljno mudre da tu neutralnost i zadrže. Švicarska je ušla u UN tek 2002., Švicarci su na nekoliko referenduma odbili ideju da se priključe Europskoj Uniji.
I Lenjinovo utočište
Unatoč povremeno dubioznom pristupu ljudskim pravima - žene su pravo glasa dobile, zavisno od kantona, između 1959. i 1990. (na saveznoj razini 1971.) - postali su država u kojoj se danas nalazi najviše sjedišta međunarodnih organizacija, od Crvenog križa i dijela UN-ovih operacija, do Banke za međunarodna poravnanja i niza ekonomskih foruma. Bizarno - unatoč sjedištima Crvenog križa i UN-a Švicarska je danas jedno od najvećih europskih središta traffickinga, prostitucija je legalna nakon šesnaeste (uz dozvolu roditelja) i djevojčice na ulicama ako imaju sređene papire i uredno plaćaju porez nitko neće zaustavljati u biznisu.
Tijekom najžešćih prošlostoljetnih sukoba švicarske su banke bile najsigurniji trezor bogatih europskih obitelji. Njemačkih, talijanskih, francuskih, židovskih... Švicarska država pritom je u ratnim razdobljima unatoč neutralnosti financijski podupirala Njemačku i Italiju. Kasnije se pokazalo da su ih baš te mračne financijske akrobacije spasile od već isplanirane invazije hitlerovske Njemačke, baš kao što im je svojedobno, uoči prvoga rata, kasniju dobru poziciju osiguralo to što su poslužili kao utočište Lenjinu i njegovim suradnicima koji su u Zürichu pripremali “veliki oktobar”.
Jako poštuju novac
- Švicarci cijene i poštuju novac. Balkanac bi mogao reći da su bezdušni i škrti, no to bi bio pogrešan zaključak. Oni novac zaista poštuju. Kako svoj, tako i tuđi. Jednostavno - tako su odgojeni - kaže mi Forbesova novinarka koja je proteklu godinu provela u Švicarskoj. A to što cijene novac, prožima se kroz sve ostalo i tu je, osim u povijesti, drugi krak korijena švicarske institucionalizirane “bogatosti”.
Svi se slažu da je švicarska birokracija nemoguća. Zahtjevna i spora, uvijek s egzotičnim radnim vremenom (samo u radno vrijeme drugih, samo neke dane u tjednu, samo kada nema izvanrednih situacija...). Ali Švicarci poštuju zakone i unatoč birokratskoj sporosti svaki problem uvijek pronalazi rješenje. - Činovnici nisu ljubazni, precizni su do besvijesti, cjepidlače, ali nikad ne povisuju glas - kaže moja sugovornica. A takvi su i policajci, i carinici, i recepcioneri po hotelima... Smisao švicarskog društva je omogućiti ljudima da rade. Na bilo koji način i sve što nakane raditi. Švicarci su uvjereni da to mogu postići jedino ako broj mogućih pogrešaka smanje na minimum i zato su, kada rade s klijentima, uvijek potpuno usredotočeni na posao. Tu, pogotovo u njemačkim kantonima, stoga nema mjesta “latinskoj opuštenosti”.
Radno vrijeme
Povlastice visokog standarda rada vide se zato na drugim mjestima: mogućnosti prilagodbe radnog vremena gotovo su bezgranične (za sve osim za birokraciju) i mnogi rade tek po nekoliko sati dnevno. Tajnica u znanstvenoj instituciji radi na pola radnog vremena. Medicinske sestre rade 65 posto vremena. Tri ili četiri dana u tjednu. Čak i kada tvrtke ili institucije primjerice spajaju sedam dana od Božića do Nove godine, a te dane ne žele uzeti od godišnjeg odmora, radno vrijeme tijekom cijele godine raspoređuje im se na 41,5 sati tjedno, s time da je i plaća prilagođena toj satnici. Tamo pak gdje je ugovorena 13. plaća, ako se ne radi cijelu godinu isplati se samo dio za odrađeno vrijeme. Nema isplate po fiksiranom modelu, ali ni ishitrenih odluka. Sve se zna unaprijed.
Krumpir i butelja
A zato što za sve postoje jasna pravila, u Švicarskoj poslodavac ne posreduje između države i građanina. Zaposlenik dobije bruto plaću na ruke pa plaća porez sam, kao i privatno zdravstveno osiguranje koje je obavezno svima, ali raspoređeno po razredima - zavisno koliko tko može platiti. Tako je svima osim strancima - njima ne vjeruju pa im porez odmah odrežu u kompaniji.
Srednja plaća je oko 5000 franaka (u četvrtak je to bilo 35.800 kuna). Ipak, tijekom posljednjih nekoliko godina i oni štede više nego ranije, pa se tako danas nekad legendarni jugoslavenski kuhar Stevo Karapandža u svojem restoranu Sonnen u Badenu zna požaliti gostima da je prošlo vijeme kada su menadžeri korporacije ABB, čije je sjedište u njegovu susjedstvu, obilato jeli u njegovu restoranu, često i s poslovnim partnerima. Sada većinom jedu u kompanijskoj menzi, iako su Karapandžine cijene (biftek 50 SFR) bagatela u usporedbi s drugima u Švicarskoj.
U tom kontekstu sjećam se večere koju su mi davno prije štedljivog razdoblja priredili domaćini u Crans-Montani. U restoranu koji je zaposjeo maleni dvorac sa spektakularnim pogledom na Alpe, besprijekorno odjeven konobar servirao je pladanj krumpira kuhanog u ljusci i butelju odličnog bijelog vina. Kada se pladanj ispraznio, stigao je novi krumpir i još jedna butelja. I tako od osam do malo prije ponoći.