RIM - Ipak nije posrijedi samo sobar, nego još troje dužnosnika i te kako bliskih papi Benediktu XVI u aferi Vatileaks, ako je vjerovati onome što piše rimska la Repubblica, prva koja je još prije nekoliko tjedana tvrdila da je pod istragom i jedna redovnica. Ti su vatikanski dužnosnici: Ingrid Stampa , biskup Josef Clemens, te kardinal Paolo Sardi.
O. Federico Lombardi, pročelnik Ureda za novinstvo Svete Stolice, nije lagao kad je rekao da je pod istragom samo Paolo Gabriele, do uhidbe Papin sobar, koji je prošli tjedan iz istražnog zatvora preseljen u kućni pritvor, ali i dalje iza vatikanskih zidova. Ostale tri osobe nisu pod sudskom istragom, ili nisu još – ali su već udaljene sa svojih dužnosti, piše rimski list. Nisu udaljene, dužni smo im poštovanje, a saslušati ne znači optužiti – rekao je u ponedjeljak popodne o. Lombardi, indirektno potvrdivši da su navedeni dužnosnici saslušani.
Ključan je detalj – kojim se više od same Vatikanske žandarmerije bavilo kardinalsko povjerenstvo u sastavu Julián Herranz Casado, Jozef Tomko i Salvatore De Giorgi – da je ne baš obrazovani Gabriele iznosio dokumente pretežno na njemačkome, koji nije znao ni beknuti. Njegov put do Papinih odaja počeo je, naime, na podu Vatikanske bazilike sv. Petra, jer je njegov prvi posao u Vatikanu bio čišćenje mramornog poda najveće crkve na svijetu, a onda ga je baš tadašnji nadbiskup Paolo Sardi preporučio za premještaj u Papinski dom tadašnjem prefektu nadbiskupu Jamesu Harveyju. Zahvaljujući tome – tvrde sada u Vatikanu – Paolo Gabriele je bio dušom i srcem odan sadašnjem kardinalu Sardiju.
Gabriele je bio toliko siguran da će biti zaštićen "odozgo", da nije iznio u Italiju čak ni kompjuter, u kojemu su nađeni praktički svi dokazi. Vjerojatno su ga zaista uvjerili da čini uslugu Papi. Kad se, umjesto toga, našao u zatvoru, s perspektivom da bude osuđen na čak 30 godina (ako mu se dokaže "atentat na sigurnost Svetog Oca"), nije mu trebalo dugo da shvati da će biti ili žrtveni jarac, ili "pjevač" – pa je zaista i "propjevao".
A što je navelo troje "urotnika" da izmanipuliraju Gabrielea i gurnu dokumente talijanskim novinarima?
Navodno, zajednička ljubomora, čak mržnja prema Papinu osobnom tajniku mons. Georgu Gänsweinu, formalno veoma ljubaznome, ali hladnome i nerijetko arogantnome, suštoj suprotnosti sadašnjem kardinalu krakówskome Stanislawu Dziwiszu, koji je desetljećima bio osobni tajnik prethodnog pape bl. Ivana Pavla II .
Posrijedi je poznati sindrom, opisan davno terminom "invidia clericalis" (klerikalna zavist) protiv onoga tko je bliže šefu, poglavito papi.
Sve troje su osjetili – s pravom ili ne – da ih je mons. Gänswein izgurao. Kako tvrde vatikanisti na dugu prugu, poput Paula Baddea u Die Weltu, nema tu nikakvih mračnih urota à la Dan Brown, nije posrijedi čak ni utjecaj na Papu (tim prije što je na Josefa Ratzingera teško utjecati i što korigira smjer tek pošto udari glavom u zid, kao što mu se dogodilo u Regensburgu). Posrijedi je još baznija potreba da se bude potreban, potreba koja daje smisao životu. A kome bi ti ljudi, bez obitelji i osobnog života, još bili potrebni, ako ih odaleči šef?
PROTAGONIST: Ingrid Stampa (62)
Stampa je svakako najveće iznenađenje i najzanimljivija u toj trojki. Upisana je u Papinski godišnjak kao "gospođica", bez ijedne crkvene titule. Ona je, naime, laikinja, ali i pripadnica jedne njemačke laičke kongregacije, schönstattskih Marijinih sestara, orijentiranih na implementaciju crkvenih principa u svjetovne sfere (baš kao i kasnije nastali Opus Dei). One se, međutim, zauzimaju i za veću ulogu žena u Crkvi. Tituliraju je i profesoricom, jer je Ingrid Stampa glazbenica specijalizirana za staru glazbu, te je bila profesorica viole da gamba (prethodnice violončela) na Visokoj glazbenoj školi u Hamburgu. Na Amazonu ćemo je naći i na nekim snimkama stare glazbe.
Novinarima je i dosad bila mnogo zanimljivija kao osoba koja je nekadašnjem kardinalu Ratzingeru vodila kućanstvo od 1991., pošto je umrla Maria Ratzinger, sestra sadašnjeg Pape. Upravo njoj je Papa prvoj telefonirao da je izabran, netom je izašao iz konklava, prije negoli je njegovo ime izgovoreno iz Lože blagoslova na Vatikanskoj bazilici svetog Petra. U prvim danima pontifikata Papa ju je dvaput poslao da nešto objasni novinarima. Iako je od tada bitno povučenija, iako joj je službeno radno mjesto u njemačkom odsjeku Državnog tajništva gdje je "Sig.na Stampa Prof. Ingrid" ubilježena kao ataše prvog razreda (po preseansu iza Papinih osobnih tajnika Mokrzyckoga i Gänsweina koji su monsignori), i dalje su je mnogi smatrali zbiljskom desnom rukom poglavara Katoličke crkve, nipošto tek "perpetuom" tj. domaćicom.
Dama iz donjeg Porajnja (iz Klevea), sa 18 godina je počela studij stare glazbe na Glazbenoj akademiji u Baselu, gdje je i predavala od 1975., prije nego je prešla u Hamburg. Nije ušla u Ratzingerov krug preko njemačkih veza, nego preko papinskog arhijatra (osobnog liječnika) Renata Buzzonettija, na toj dužnosti još od Pavla VI.
Pričalo se, ne bez osnova, da je prva Papina enciklika Deus caritas est zakasnila zato što je Stampa (vrsna prevoditeljica više knjiga na njemački jezik, ne samo s talijanskoga, nego i s poljskoga, s kojega je prevodila Wojtyline tekstove) ocijenila da prijevodi na latinski i talijanski nisu dovoljno vjerno pratili njemački Papin izvornik. Kardinal Paolo Sardi, tada još nuncij i nadbiskup, koji je dotad tridesetak godina predvodio ekipu pisaca i prevodilaca papinskih tekstova, oslonio se na njezinu ocjenu a ne na mišljenje šefa Njemačkog odsjeka, bavarskog monsignora Christopha Kühna – jamačno ne bez Papina miga.
Po nekima je Ingrid Stampa, a ne Gänswein ili Mokrzycki, ključna osoba koja je, takoreći do jučer, držala zatvorena vrata papinskog apartmana. Uspoređivali su je s Pasqualinom Rehnert, redovnicom i omrznutom domaćicom Pija XII – ali to je uvijek sudbina onoga koji odbija navalu na Papina vrata: tako su uspoređivali i monsignora Dziwisza, za kojim su naknadno naricali uspoređujući ga sa "željeznom gospom", kako ogovaraju Ratzingerovu glazbenicu. Die Welt je tvrdio da je po vatikanskim kuloarima zovu čak i "papisom" (što je naravno samo još jedno opće mjesto vatikanskih ogovaranja – barem se u Ratzingerovu slučaju zna tko je šef, neupitan, neosporan i nesavitljiv). Njezino ljubomorno čuvanje Pape prešlo je u poslovicu.
Preko njezinih ruku su prolazili zapravo svi tekstovi Benedikta XVI jer on, za razliku od svoga blaženog prethodnika (koji je priznao da mu je "kompjuter promijenio život"), i dalje sve piše rukom – a Stampa se nametnula kao zapravo jedina osoba kadra dešifrirati Papin minuciozan i pomalo zakučast rukopis, o kojemu bi grafolozi imali što reći.
U Vatikanu ona je bila susjeda Paola Gabrielea, česta večernja gošća u njegovu domu. Po nekima su joj Gabrieleova djeca nadomještala unuke. A bila je i u izvrsnim odnosima s mons. Clemensom, zakletim Gänsweinovim dušmaninom.
PROTAGONIST: Josef Clemens (65)
Doktor moralne teologije, naslovni biskup nekadašnjeg Segermesa i od 2004 tajnik Papinskog vijeća za laike, Clemens je od 1984. do 2003. bio osobni tajnik tadašnjeg kardinala Josepha Ratzingera, s kojim je zadržao blizak odnos i nakon njegova izbora za papu. I pošto je mjesto osobnog tajnika prepustio mons. Georgu Gänsweinu (koji je svojedobno došao u Rim baš da bude Clemensov osobni tajnik), mons. Clemens je i dalje dolazio Ratzingeru, na prijateljski razgovor, pošto bi Gänsweinu prestao radni dan, pa bi njih dvojica čavrljali i večerali. Povremeno je organizirao i šire večere, pozivajući na njih druge prijatelje kardinala, pa pape Ratzingera.
Po Vatikanu se pripovijedalo da je Clemens bio ljut na sebe pa na cijeli svijet što se preračunao. Uvjeren da će tadašnji kardinal Ratzinger brzo u mirovinu, kako je i sam govorio (da napiše knjige koje su mu na umu), izmolio ga je da mu izradi promociju na biskupski položaj u Kuriji. Očito, nije računao da će Ratzinger postati papom. Tako mu je izmaknuo položaj naizgled ne istaknut, ali zapravo veoma utjecajan, koji ima Papin osobni tajnik.
Osim toga, mons. Clemens nije bio obljubljen u Vatikanu, pa je njegovo prvo kurijalno imenovanje, za podtajnika Kongregacije za redovništvo, naišlo na snažan otpor koji je tadašnji kardinal Ratzinger skršio, ali o čemu su tada naširoko pisali vatikanisti, poput Sandra Magistera.
Antipatičan je očito i mons. Gänsweinu, koji se jednom ni pred novinarima nije suzdržao da se ne obrecne na svoga bivšeg šefa pa prethodnika mons. Clemensa, odbivši mu reći svoj broj mobitela. Antipatija je, rekosmo, bila obostrana.
Bio je organizator katoličkoga Svjetskog dana mladih u Kölnu 2005., na koji je umjesto netom preminuloga bl. Ivana Pavla II stigao Benedikt XVI.
PROTAGONIST: Paolo Sardi (77)
Kardinal đakon, emeritirani vicekamerlengo Apostolske komore (nadzornik konklava) i aktualni pokrovitelj Suverenoga Vojnoga Malteškog Reda, Sardi je od 1996. bio nuncij za posebne zadaće. Glavna zadaća bila mu je koordinacija pripreme i objavljivanja papinskih tekstova u originalu i autoriziranim prijevodima, uključujući i njihovu redakciju. Dakle, i preko njegovih ruku su prolazili svi ključni dokumenti bl. Ivana Pavla II, pa Benedikta XVI – a za neke je i sâm pisao bilo osnovnu, bilo finalnu verziju.
To nije bio uvijek lak zadatak. Pamtimo kakvi su problemi nastali kad je na latinski, službeni jezik papinskih dokumenata, trebalo prevesti Papinu encikliku Caritas in veritate, gdje su tretirani i problemi globalne ekonomije. Prevoditelji su se mučili s pojmovima kojih nema u Ciceronovu jeziku, ali ih nema ni Lexicon recentis Latinitatis, izdan baš u Vatikanu da bi pomogao kada trebaju neologizmi. Ni ondje se ne nalaze "globalizacija", "burza vrednosnica", "derivirani financijski proizvodi", niti "porezni rajevi". Sve to je lako prevesti doslovno, ali potrebno je da prijevod funkcionira i u kontekstu. Stoga su i tadašnji nadbiskup Paolo Sardi i Papina tajnica i prevoditeljica Ingrid Stampa morali potražiti pomoć izvana. I to govori o njihovoj ulozi, a i o veoma bliskim poslovnim odnosima Sardija sa Stampom.