U 89. godini života, pune 33 godine nakon što je postala udovica najmoćnijeg čovjeka s ovih prostora, Josipa Broza Tita, otišla je i nekadašnja kraljica komunističke Jugoslavije Jovanka Broz. Upravo je ona svojom pojavom, raskošnim, a kasnije i tragičnim životom najbolja personifikacija te zakinute zemlje koja je nestala u vihoru krvavog rata.
Jovanka Broz jedan je od zadnjih simbola, ako ne i posljednji, te nekadašnje, prvo uzorne pa sve traumatičnije socijalističke zajednice podozrivih južnoslavenskih naroda. Mlada, jedra partizanka, nakon blistave ratne pobjede “golorukog naroda” protiv nacifašističke sile i njenih domaćih pomagača te komunističkog zauzimanja apsolutne vlasti, postaje supruga J. B. Tita, već tada karizmatičnog i za života legendarnog partizanskog vođe i “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”, starijeg gotovo 30 godina. Ideološki idealna bračna kombinacija za državu i sustav koje je osmislio - on Hrvat, ona Srpkinja.
Uvijek na razini
Vjenčali su se skromno, u Iloku 1952., uz kumove, tada drugog čovjeka države i režima, svemoćnog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića (prema jednoj priči, on je, navodno, podmetnuo Jovanku Titu, a po drugoj verziji, ništa manje (ne)uvjerljivoj, Stevo Krajačić, tadašnji šef hrvatske Udbe postarao se da baš Jovanka zapne maršalu za oko) te legendarnog hrvatskog ratnog generala pobjedničke vojske i Titova bliskog prijatelja Ivana Gošnjaka.
Priča o Jovanki Broz, rođenoj Budisavljević, prvoj dami među drugaricama i jedinoj pravoj udovici Jugoslavije, fascinantna je, gotovo hollywoodska: Pepeljuga komunizma - od ličkog “čobančeta” i ljepuškaste partizanske bolničarke do kraljice iz bajke kojoj je svijet bio pod nogama. Kasnije se “pokondirila” te pala u političkim spletkama kojima nije bila dorasla. U starosti je pak završila kao tragična ličnost i paćenica. No, u svim tim ulogama ona je bila na visini, pa tako i u zadnjoj.
Jovanka Broz je krajem sparnog kolovoza ove godine dovedena u Urgentni centar Kliničkog centra u Beogradu u vrlo teškom zdravstvenom stanju, bez svijesti, zapuštena i u higijenskom smislu, pothranjena i dehidrirana, s krvavim ranama po tijelu. Prve analize ukazivale su na sepsu, a ustanovilo se da ima uznapredovali rak kože, ali, govorili su liječnici, u stadiju koji nije opasan po život. No, ubrzo se stanje pogoršalo te je sredinom rujna, prvi put, pala u komu.
Početkom listopada ponovno, no iz nje se više nije probudila. Iz bolnice je, sama ili je to bila interpretacija njenih sestara, poslala poruku da bi željela biti pokopana uz supruga u njegovu počivalištu, Kući cvijeća na Dedinju, mada su se Tito i ona, ružno i zauvijek razdvojili, da se više nikada ne vide, i to pune tri godine prije njegove smrti u svibnju 1980. Sada će se vidjeti postoje li pravne i druge mogućnosti da se takvoj želji Jovanke Broz udovolji. Premijer Srbije Ivica Dačić sklon je takvom raspletu događaja, ali to, delikatno zadnje jugoslavensko pitanje, ipak nije samo u nadležnosti srbijanske vlade.
Jovanka Broz rodila se u zabačenom ličkom selu Pećani, u obitelji pečalbara iz Amerike Miće Budisavljevića koji je uoči početka rata došao kući. Sudbina je htjela da ga ratna zbivanja onemoguće da se, možda i s obitelji, vrati u SAD.
‘Ona je odabrana’
Jovanka već sa 17 godina postaje članica Komunističke omladine - SKOJ, a početkom rata odlazi u partizane, gdje će biti ranjena, a zamalo i skončati od tifusa. U ratu joj gine brat Maksim, a umire i otac. U kaosu operacije Konjićev skok, kad Nijemci kod Drvara krajem svibnja 1944. pokušavaju slomiti partizanski otpor hvatanjem J. B. Tita, Jovanka ga upoznaje, ali on je tek nedostižni partizanski vođa i junak koji je tada u vezi sa svojom odanom tajnicom Davorjankom Paunović, zvanom Zdenka. Titova ratna ljubav umrijet će neposredno nakon rata od tifusa, a Tito će je pokopati u vrtu Belog dvora, tada svoje rezidencije.
Jovanka je nakon rata u Beogradu. U Maršalatu. Crnooka cura širokog osmijeha i uskih bokova sve češće Titu zaklanja pogled. Ona je odabrana. Zabljesnula je velikim sjajem kao zanosni ukras velikom državniku. Nakon svadbe poslana je u Rim na izobrazbu iz lijepog ponašanja i izgrađivanja protokolarnih manira i držanja. Bila je materijal od kojeg se svjetska dama mogla lako napraviti. Bila je prva prava komunistička svjetska celebrity, koja je intrigirala zapadnjačke novinare, od ozbiljnih do bulevarskih.
Različita od neuglednih i strogih drugarica u sivim nemaštovitim muškobanjastim kostimima drugih komunističkih vođa po Europi. Ona je raskošna, a u zapadanjački dizajniranim toaletama odavala je sjaj drukčijeg komunističkog režima. Kao Titova supruga prvi se put pojavila 1952. na susretu s tadašnjim britanskim ministrom vanjskih poslova Anthonyjem Robertom Edenom. Britanske novine nisu ostale nijeme na Jovankinu pojavu. Dapače. Svojom je pojavom davala novi imidž Jugoslaviji kao “komunističkoj zemlji s ljudskim likom”, različitoj od onih iza željezne zavjese.
Prethodnica Jackie
Očarala je svjetsku i domaću javnost, a haljinama potaknula i ostale žene u Jugoslaviji da se oslobode ideoloških modnih normi. Za nju je počela raditi i prva jugoslavenska modna dizajnerica, “prva hrvatska krojačica” Žuži Jelinek. Svojom pojavom gotovo da je bila prethodnica neponovljive Jacqueline Kennedy, supruge mladog, energičnog američkog predsjednika J. F. Kennedyja, te pogotovo jedine svoje komunističke nasljednice - Raise Gorbačove.
Slično su prošle sve tri - od ljubimica naroda do najomraženijih žena u povijesti svojih zemalja. No, prije toga plijenila je pažnju, poput glumice.
Vrsnih manira, govorila je engleski, šarmirala strane državnike. Tito je bio fasciniran njezinom pojavom. Navikla se na život na visokoj nozi, ali htjela je još i to ju je koštalo. Lijepa i pristojna supruga koja je pojavom bila i personifikacija liberalne Jugoslavije, drugačije od ostalih istočnih režima. Jovanka se sve do kraja 60-ih zadovoljavala ulogom lutke zaraznog osmijeha i dobrodušne domaćice.
Želja za političkom moći
I onda dolazi do promijene - od milog ukrasa postaje goropadnica. Želi još. Želi i političku moć. U njihovoj rezidenciji na Dedinju Jovankinu hirovitost sve više osjeća Titovo osoblje. Mijenja ih brže nego Dinamo trenere. Izmijenjala ih je više od sto. Tito se, kažu, u to nije miješao, a onda si je Jovanka počela dopuštati da ne samo da mijenja sobarice, nego i pokušava političare i generale. Sve više dosađuje s prijedlozima za promaknućima, činovima, ambasadorskim mjestima.
Ambiciozna Ličanka sve si je više osvajala prostor. Uloga zlatnog dekora uz Tita više joj nije odgovarala. Njihov odnos sve više postaje i pitanje za državni vrh pa se od 28 godina braka u zadnjih 14 godina u tajnosti čak 59 puta secirao njihov odnos na najvišim razinama kao jednom od prioritetnih problema, a osnovana je i partijska komisija o “slučaju drugarice Jovanke”. U tom izvješću zabrinuto piše “kako Jovanka sebe nije smatrala samo suprugom J. B. Tita, nego i političarkom, dapače izvanserijskom, koja bi trebala naslijediti Tita na čelu SFRJ nakon njegove smrti, i to mimo onoga što je pisalo u Ustavu SFRJ”.
Nedopustivo ponašanje
Odnosi Tita i sve ambicioznije supruge ozbiljno su, poglavito početkom 70-ih, opterećivali odnose u državno-partijskom vrhu Jugoslavije. U jednom trenutku značajne 1971. godine Jovanka se pod utjecajem tzv. “ličke generalske struje” uplela u politiku, pa čak razmišljala o sebi kao prvoj osobi Jugoslavije.
U sedamdesetima sve je više sukoba, a nju se sve više, navodno, koristi da utječe na Tita, laska joj se, pokušava ugurati u strukture partije i države. No‚ General Nikola Ljubičić, ministar obrane, i Ivan Mišković, šef vojne kontraobavještajne službe (KOS), razgovarali su ozbiljno s Titom o nedopustivom Jovankinu ponašanju, a Ljubičić je, prema sjećanju Titova tajnika generala Vrhunca, čak rekao Titu da mora srediti odnose s Jovankom ili odstupiti s položaja!
Titov najbliži suradnik Edvard Kardelj rekao je 1974. : “Jovanka je bolesna žena. Opasna je po Tita. Izolira ga od političke okolice”. Jovanka ga je sprečavala da viđa Tita pa je on na kraju izolirao nju. Doduše, Jovanka odbija napade i, prema riječima Titova fotografa Ive Eterovića, cijelu aferu namjestili su Dolničar i Ljubičić te Stane Dolanc.
Jovanka je zatim svoj odlazak na Titovu državničku turneju - SSSR, Sjeverna Koreja i Kina 1978. godine - uvjetovala time da Dolanc ne putuje. Tito je to odbio. Jovanka uskoro pada. Zadnji put su viđeni zajedno 14. lipnja 1977. na prijemu za norveškog premijera Orvala Nordlija. Do formalne rastave nije došlo. Projekt države i režima koji je osmislio Tito bio mu je ipak važniji i od supruge koja od miljenice postaje podjednamo omražena i u Zagrebu i u Beogradu te je malo tko žalio kad je pala i odvojila se od Tita. Nije čak ni jednom bila kod njega dok se liječio u Ljubljani.
Tito nije htio. Na pokop su je jedva pustili. Nije bila predviđena na oproštaju. I tada počinje njena kalvarija, otužna priča o zadnjem simbolu zajedničke države, koja je, kako i “priliči”, bila nevoljena - izolirana, odbačena, napuštena, zatvorena u zlatnom dvorcu na Dedinju, 750 kvadrata vile “Bor” koja je polako propadala i urušavala se, poput države koju je predstavljala. Umrla je izjedana iluzijama o vlastitoj ulozi i značenju, zapuštena, izgladnjela, od bolesti koju nije liječila.
Završila je jadno - nije se ni prala tko zna koliko, a nekada su i engleska kraljica i iranska carica pred njom izgledale - sasvim obično.
Nesretan završetak kraljice zemlje koja je odavno nestala.