Bivši američki predsjednik Bill Clinton je svojedobno potvrdio da je ograničavanje broja mandata izuzetno važno za demokraciju. Naime, bivši stanar Bijele kuće, koji je ostao zapamćen po aferi s pripravnicom Monicom Lewinsky, ali i značajnim unutarnjopolitičkim i vanjskopolitičkim uspjesima, izjavio je kako bi ga iz Ovalnog ureda, da ne postoji ograničenje, “iznijeli samo s nogama naprijed, u lijesu”. Jer, kako pokazuju i brojni drugi primjeri, vlast je naprosto slatka, ona je veliki afrodizijak, ona potiče adrenalin, pa čak i djeluje kao lijek protiv bolesti (slučaj bivšega francuskoga predsjednika Françoisa Mitterranda koji je gotovo cijeli drugi sedmogodišnji mandat bolovao od raka).
Za takav stav ni danas nije teško naći primjere. Fidel Castro se ne da nakon teške bolesti već osam godina, ali on nije iz demokratske zemlje.
Vladimir Putin se s vlasti ne da već 14 godina, ali i Rusija je još daleko od ozbiljne demokracije. Čak je i veliki Helmut Kohl pri kraju svoja četiri uzastopna mandata zapao u skandale s financijskim malverzacijama.
U Turskoj, pak, proteklih nekoliko godina gledamo sličan primjer. Naime, ondje je 2002. na izborima pobijedila Stranka pravde i razvoja (AKP) koju je vodio Recep Tayyip Erdogan.
Ozbiljan rast
U ruke je primio zemlju na rubu bankrota, izmorenu starim političarima i potrošenim politikama, i ozbiljno se prihvatio posla.
Kao dječak je po istanbulskim ulicama prodavao peciva, bio je na rubu da postane i profesionalni nogometaš (što se pokazuje sve pogubnijom karakteristikom za budućeg političara jer su istim putem išli i Ivo Sanader i Viktor Orban), a onda se uspeo na čelo Turske tvrdeći kako je okrenuo leđa islamizmu svog bivšeg pokrovitelja Necmetina Erbakana.
I stvarno je bio uspješan, ubrzo je sredio financije i ekonomiju, zemlja je krenula u novi, ozbiljan rast, toliko stabilan da nije bio uzdrman ni svjetskom krizom 2008. godine.
Od “ekonomskog bolesnika na Bosporu” stvorio je novu članicu G20, najrazvijenijih zemalja na svijetu, i zbog toga ga je javnost na izborima obilato nagrađivala čistim i lakim pobjedama.
Usporedo je pak mudro, pod okriljem zahtjeva EU, kako bi se konačno otvorili pregovori o članstvu, razvlastio dotad nedodirljivu vojsku, “čuvara sekularnosti Ataturkove Turske”, da bi onda skršio zavjeru koju su, kako je tvrdila njegova vlada, pokrenuli nezadovoljnici u vojsci i medijima te oružane snage potpuno stavio pod svoju kontrolu.
Ukratko, Turska je postala nova svjetska zvijezda, ojačao joj je utjecaj i u susjedstvu - formirana je nova vanjska politika koju je vodio Ahmet Davutoglu, sadašnji premijer - pa u arapskom i muslimanskom svijetu. Iako je već i prije bilo ozbiljnih signala da Erdogan zapravo vodi zemlju u smjeru ozbiljne islamizacije, mnogi su preko toga olako prelazili tvrdeći kako je, kao u slučaju dopuštenja studenticama da nose marame na sveučilištu, zapravo riječ o zaštiti njihovih ljudskih prava.
Specijalne snage
A onda se dogodilo ono što se, kako se sa sadašnje distancije čini, dogoditi moralo.
Erdogan se naprosto osjetio svemoćnim pa je odlučio u Istanbulu sagraditi veliki trgovački centar i uništiti omiljeni park - i prvi se put našao suočen s bijesom građana: no, kao i svaki autoritarni vladar, nije ih htio poslušati, nego je na njih nahuškao specijalne policijske snage.
Konačno je ipak popustio, ali onda su iz ormara počeli ispadati kosturi: mito i korupcija koji cvatu tijekom njegove vladavine, financijski skandali u koje su uključeni i on osobno i njegov sin Bilal, a pričalo se o više milijuna eura.
Opet bijesna reakcija i onda šok za sve one koji su ga i dotad branili: Erdogan zabranjuje Twitter, traži strožu kontrolu interneta. E, sad je svima postalo jasno da je ozbiljno zabrazdio, ali njegovi ga vjerni birači - od kojih većina ne koristi internet - biraju za predsjednika.
Mahniti džihadisti
Takva unutarnja politika imala je ozbiljne posljedice na vanjskopolitičkom planu. Ubrzo su se u samoj Turskoj počeli širiti glasovi da tajna služba (MIT), koja je pod izravnom Erdoganovom kontrolom, aktivno sudjeluje u nabavi oružja i prebacivanju stranih boraca za sve protuasadovske skupine u Siriji, uključujući i tada rastuću Islamsku državu. Bilo je tada čak i unutar obavještajne zajednice ozbiljnih prigovora, ali oni su odbačeni, a službena je Ankara sve takve optužbe odrješito odbacila. Sve dok nije stigla informacija da u Turskoj već postoji nekoliko ćelija IS-a (posebno u pokrajini Konya koja je poznata kao jedno od uporišta najtvrđeg islamizma u toj zemlji), da se s tom skupinom mahnitih džihadista izravno surađuje po onoj “mi nećemo dirati vas, ali nemojte ni vi nas”.
Kad je IS osvojio Mosul, za taoce je uzeo oko 50 turskih zaposlenika i članova obitelji konzulata. Njih je, pak, u pregovorima o sudjelovanju u koaliciji protiv džihadista stalno kao razlog svoje rezerviranosti koristio Erdogan (primjerice, u razgovorima s američkim predsjednikom Barackom Obamom tijekom NATO-ova summita početkom rujna u Velikoj Britaniji).
Oni su prije nekoliko dana svi pušteni na slobodu, a Turska tvrdi da nije plaćena otkupnina, nego da je riječ o “dugo i pomno pripremanoj operaciji”: da, stvarno je moguće da nije bilo otkupnine, nego da je IS samo vratio svoj dug Ankari koja je možda zaprijetila zatvaranjem granica.
U svakom slučaju, IS nikome drugom nije tako blagonaklono predao tako velik broj talaca.
A Turska je u međuvremenu odbacila bilo kakvu mogućnost vojnog sudjelovanja u kampanji protiv džihadista. Ali, ne samo to - iako je članica NATO-a, rekla je da snagama koalicije ne dopušta ni korištenje svojih baza te da će sudjelovati samo humanitarno. Možda se i to dopalo IS-u.
Tursku se zbog toga smatra najslabijom karikom ove koalicije (uz Katar koji je obilati financijer brojnih džihadističkih skupina) pa je stoga i zapovjednik Združenog stožera američke vojske, general Martin Dempsey, iako je pokušao tu izjavu ublažiti, ipak naglasio da koalicija snažno treba Tursku. A ona se i dalje nećka, zapravo čini se da je pristanak za ulazak u koaliciju dala samo onako, reda radi. Jasno, reći će netko, ipak se sve to zbiva na njezinim granicama, ali zbiva se i na jordanskim pa ta zemlja aktivno djeluje (iako i ondje postoje baze džihadista).
Turska je tako u proteklih nekoliko godina od ugledne i utjecajne zemlje - jedine prave sekularne demokracije u muslimanskom svijetu, kako su joj tepali - postala ozbiljan destruktivni faktor na regionalnom, pa i globalnom planu. A na unutarnjem se Erdogan ne da smesti: prva odluka parlamenta nakon što je on zasjeo u predsjedničku palaču bio je zakon o ograničavanju interneta, onaj isti koji mu je proljetos stopirao predsjednik Abdulah Gul (koji je zbog toga izgubio bilo kakav politički položaj pri rekonstrukciji vlasti).
Sve manje smijeha
A zatim je dopušteno i nošenje marame u javnim osnovnim i srednjim školama. I da se prisjetimo zahtjeva jednog od visokih dužnosnika vlade da se žene javno ne bi trebale smijati - kako se stvari razvijaju, u toj će zemlji biti sve manje smijeha, a sve više džihada. Onog sličnog IS-u.
Turska je postala faktor nemira na Bliskom istoku
Posljednji Erdoganov eksces dogodio se na sjednici Opće skupštine UN-a gdje je napao egipatskog predsjednika Abdela Fataha al-Sisija tvrdeći da je nelegalno srušio bivšeg predsjednika Muhameda Mursija. Jasno, službeni je Kairo odmah burno reagirao rekavši kako “nije čudno što takve laži dolaze od turskog predsjednika” koji želi izazvati kaos na Bliskom istoku “svojom podrškom grupama i terorističkim organizacijama”.
Iako u Erdoganovoj primjedbi ima istine - al-Sisi je na vlast došao nelegalno, ali taj udar (bio je tada zapovjednik egipatske vojske) većina zapadnih zemalja nije nazvala tim imenom jer je njegov dolazak značio slabljenje Muslimanskog bratstva i njegove islamizacije Egipta - činjenica je da je Erdogan svojom vanjskom politikom izravno utjecao na pogoršanje stanja na Bliskom istoku. Naime, kad je izbila pobuna protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, službena je Ankara srcem, dušom i oružjem stala na stranu pobunjenika - što je bilo u značajnoj diskrepanciji prema dotad proklamiranoj Davutogluovoj politici “biti u dobrim odnosima sa svim susjedima”: dakle, možda svima, ali ne i s Asadom (Turska nije zaboravila da je Sirija godinama pružala utočište lideru kurdske pobune Abdulahu Ocalanu). Taj je potez, pak, za izravnu posljedicu imao probleme u odnosima s Iranom, koji je stao i dalje stoji uz Asada, pa i službenim Irakom.