Rezultat je jučer popodne bio 241-215: do toga časa u mrtvačnice oko Amatricea upućen je 241 pokojnik, a istodobno je iz ruševina iščupano 215 živih. Sva je vjerojatnost da će mrtvi povećati “vodstvo”.
Još nisu izvađeni gosti Hotela Roma u Amatriceu, ali dobra je vijest da je gostiju bilo “samo” 37, a ne 70-80, kako se prvotno pretpostavljalo.
“Nećemo biti iznenađeni ako broj smrtnih žrtava nadmaši one u L’Aquili i okolici 2009”, ocijenio je Fabrizio Curcio, ravnatelj talijanske Civilne zaštite.
Trešnja ne staje
Zemlja ne prestaje tresti i ljude i zgrade: oko 500 udara zabilježeno je u prvih četrdesetak sati nakon razornog potresa koji je u srijedu prije zore praktički sravnio sa zemljom mjesta Amatrice, Accumoli, te Pescaru del Tronto. U četvrtak u 14,36 opet je gruhnulo snažno, magnitudom od 4.3 Mw, s hipocentrom desetak kilometara ispod Amatricea. Ondje, na dubini između četiri i deset kilometara, Apeninski gorski lanac se razdvaja: dio klizi put Hrvatske, drugi put Španjolske. Talijanska vlada je jučer doznačila 50 milijuna eura kao “prvu pomoć”. Štete su zabilježene duž cijelog apeninskoga gorskog bila, pa su manje, ali znakovite pukotine opažene čak i na kućama u L’Aquili, obnovljenima ili čak izgrađenima poslije potresa 2009.
Istraga
Tužilaštvo u Rietiju otvorilo je istragu odmah u srijedu, a u četvrtak ju je proširilo sumnjom u nehotičnu katastrofu. Već u srijedu su neke od ruševina stavljene pod sudski sekvestar, a od četvrtka se i sudbena vlast službeno pita kako su se smjele i mogle srušiti zgrade izgrađene ili obnovljene nedavno, poput školskog centra u Amatriceu, otvorenoga 2012 nakon rekonstrukcije koja ga je morala učiniti stopostotno sigurnim u slučaju potresa, ili zvonika u Accumoliju, koji je u padu istrijebio četveročlanu obitelj: majku, oca i dvoje djece.
Privatne zgrade
To vrijedi za javne i slične zgrade, ali za privatne nastambe odgovara samo vlasnik. Još od katastrofalnog potresa u Irpiniji 1980 (magnitude 6,9 Mw odnosno 6,5 po Richterovoj ljestvici), koji je pobio 2914 stanovnika, vlasti po nadležnim talijanskim oblastima nude privatnim vlasnicima poticaje i olakšice za restrukturiranje zgrada kako bi udovoljile talijanskim odnosno evropskim antiseizmičkim normama.
Praksa pokazuje da se ti poticaji nerijetko koriste tek nakon katastrofa, umjesto da ih se rabi prije.
Bilo je i lijekova pogubnijih od bolesti, poput stupidnih normi koje su nekada ne samo dopuštale, nego poticale postavljanje, na primjer, armiranobetonskih krovnih konstrukcija na kamene zidove, koji su se u potresu pod njima mrvili i slijegali. Tako je upropašten i dio svoda Gornje bazilike u Assiškom svetištu gdje je armiranobetonski luk gdje mu nije mjesto uništio Cimabueove stropne freske i pobio vještake koji su baš procjenjivali štetu. I sada u Laciju kao i prije sedam godina u Abruzzu ljudi su našli smrt pod armiranobetonskim krovovima za koje su vjerovali da ih štite, a nisu pomislili da oni moraju počivati na armiranobetonskim zidovima ili barem stupovima.
Zgnječili vlasnike
Poslije potresa 1986 Oblast Lacij je financirala obnovu Accumolija odobravajući izradu armiranobetonskih krovova. Poslije je ta direktiva opozvana ali nitko ih nije sanirao. Sada su zgnječili i kuće i vlasnike.
I prekjučerašnji razoran potres, kao i ini koji su mu uredno prethodili, svaki put ponovo otvara iste teme - da je bilo puno jeftinije sprečavati nego zaliječiti, tim prije što nijedna naknadna investicija ne vraća ljudske živote. Sergio Rizzo jučer navodi da su štete od potresa u Italiji između 1968 i 2003 iznosile 162 milijarde eura (u kunama nezamislivih 1,215 bilijuna), a da se za najviše četvrtinu te svote mogao izbjeći i materijalan trošak i danak u ljudskim životima.
Vrag je u tome što rekonstrukcije otvaraju prostor za tipično mediteransko mitotvorstvo (nije riječ o mitovima nego o mitu i korupciji).
Umjesto da se za četrdesetak milijardi eura ojačala postojeća gradnja u trusnim područjima visokog rizika, bilo je lakše, na valu opće solidarnosti i sućuti, destinirati čak 70 milijardi eura, u današnjem novcu, za pomoć žrtvama potresa u Irpiniji, pa su se time okoristile i općine tako daleko od epicentra da u njima u tome tragičnome studenome 1980 nije ni list pao sa stabla od potresa. Zemlja se još nije prestala tresti od razornog potresa u L’Aquili a već su neki poduzetnici govorili jedan drugome (u telefonskim razgovorima snimljenima u sklopu druge sudske istrage) da se ne prestaju tresti od smijeha kad pomisle na obnovu.
40 sati bez sna
Dok ima ljudi koji nisu oka sklopili 40 sati, dajući sve od sebe da izvuku možda još koga živoga, dio karabinijera i vatrogasaca angažiran je u lovu na “šakale” koji su se već u noći sa srijede na četvrtak uvukli u najpogođenije gradove da bi iz napuštenih kuća izvukli i ukrali nešto imutka građana teško pogođenih i ekonomski. U Italiji ne vrijedi nepisano pravilo (koje je ruska mornarica primjenjivala za potresa u Messini 1908) da se u šakale puca na mjestu događaja. Ipak, ti su šakali mala djeca u usporedbi s onima koji žderu i glođu nakon svakog potresa i nakon svake poplave u Italiji, zemlji s najvećim stupnjem hidrogeološkog rizika u Uniji. U njih se ne puca, njima se sudi, uporno, minuciozno, bez prestanka, sve do zastare koja je, dakako, viša sila.
Japan je san
Nedopustivo je, a moralo bi biti i nezamislivo u jednoj kulturnoj i ekonomski razvijenoj zemlji, da nakon svakog potresa kojemu magnituda dosegne 6 Mw brojimo ljudske žrtve, bilježimo priče o jadu i hrabrosti, natječemo se u solidarnosti, šutke trpimo namjenske prireze. Italija je tu gora od trusne Turske, a Japan je daleki san. Nerazumljivo je da Italija ne zna učiti od boljih, makar dalekih, kakav je Japan; u susjednoj Hrvatskoj logično bi pitanje bilo jesmo li nešto naučili na susjedinim pogreškama, ili ćemo i mi opet plaćati danak u krvi ondje gdje ga je (bilo) moguće izbjeći.