Od kraja svibnja u SAD-u traju prosvjedi protiv policijskog nasilja i rasizma potaknuti brutalnim ubojstvom Georgea Floyda nakon što je uhićen pod sumnjom da je pokušao kupiti cigarete krivotvorenom novčanicom od dvadeset dolara. Međutim, prosvjedi nisu reakcija samo na njegovo ubojstvo, već na stoljeća sustavne rasne diskriminacije i državnog nasilja. Stoga policijska ubojstva nedužnih civila nisu slučajna, niti su novost, i treba ih shvatiti u kontekstu sprege kaznenog sustava i rasizma.
Afroamerikanci nisu samo primarne mete policijskog nasilja, od Rodneya Kinga do Breonne Taylor, već su mete i drakonskih zakona. Kao što je Michelle Alexander objasnila u svojoj utjecajnoj knjizi “The New Jim Crow”, funkcija današnjeg masovnog kaznenog sustava, koji drži više od dva milijuna Amerikanaca iza rešetaka, slična je funkciji segregacijskih zakona. Ti su zakoni, poznati kao Jim Crow, niknuli diljem juga SAD-a kako bi bijela većina nastavila politički, kulturno i ekonomski ugnjetavati svoje sugrađane crne boje kože, koje su tek nedavno bili prisiljeni osloboditi od ropstva.
Penalna posebnost
Nakon što se šezdesetih godina pokret za građanska prava predvođen ljudima poput Rose Parks i Martina Luthera Kinga Jr. uspio izboriti da se segregacijski zakoni ukinu, američki političari aktivirali su alternativne mehanizme segregacije. Početkom sedamdesetih tadašnji američki predsjednik Richard Nixon pokrenuo je takozvani “rat protiv droga” usmjeren na epidemiju ovisnosti u urbanoj Americi - pojam urbana Amerika eufemizam je za Afroamerikance u siromašnim središtima američkih gradova - i tako stvorio temelje kaznenog sustava kakav SAD danas baštini. Ovisnost se kažnjavala pendrekom i dugim zatvorskim kaznama, umjesto ulaganjima u prevenciju i javno zdravstvo.
Policijsko nasilje dio je fenomena koji društveni znanstvenici definiraju kao američku penalnu posebnost (“American penal exceptionalism”), odnosno činjenicu da SAD ima najstroži kazneni sustav od svih liberalnih demokracija. Kao globalno vodeća zemlja po stopi zatvorenika, SAD šalje daleko više svoje populacije u zatvore nego, recimo, Rusija ili Kina. S oko pet posto svjetske populacije, SAD ima oko 25 posto ukupnog svjetskog broja zatvorenika. Ne samo da mnogi služe dugogodišnje zatvorske kazne za djela koja bi u drugim zemljama nosila tek manju novčanu kaznu, već su zatvorske kazne znatno duže i brutalnije, poput smrtne kazne i doživotnog zatvora za maloljetnike bez mogućnosti pomilovanja.
Pored toga što su meta policije na ulicama, Afroamerikanci su neproporcionalno zastupljeni i u zatvorima, koji mogu poslužiti kao ključ za razumijevanje sustavnog rasizma i proizvodnje rasne nejednakosti. Jedan je primjer posjedovanje droga. Iako ne postoje značajne razlike između Amerikanaca bijele i crne boje kože kad je u pitanju korištenje droga, zbog kaznenih djela vezanih uz njihovo korištenje u zatvorima je mnogo više potonjih. Drugim riječima, uobičajeno je da za isto kazneno djelo za koje bijelac u Americi gotovo sigurno neće završiti u zatvoru, Afroamerikanac gotovo sigurno hoće.
Rasna i ekonomska nejednakost
No, drakonske zatvorske kazne i rasne nejednakosti u njihovoj primjeni samo su dio kažnjavanja. Amerika je neuobičajena i po tome što nastavlja drastično sankcionirati svoje građane i nakon što su odslužili kaznu. Dodatno kažnjavanje događa se u obliku doslovno tisuća takozvanih kolateralnih posljedica za osobe koje su bile u zatvoru, od trajnog oduzimanja glasačkog prava do ograničenja na vrstu poslova koje imaju pravo obavljati, poput vozača kamiona.
Budući da većina bivših zatvorenika potiče iz siromaštva te često jedino i mogu biti zaposleni radeći manualne poslove na koje odjednom više nemaju pravo, postaje jasno da je kazneni sustav generator rasne i ekonomske nejednakosti. Pritom ovaj sustav perpetuiranog kažnjavanja, što unutar, što izvan zatvora, ima i kriminogene učinke - ako nekome oduzmete mogućnost legalnog rada, bit će prisiljeni raditi izvan ili na granici zakona.
Ovdje je bitno naglasiti da većina ljudi u američkim zatvorima nisu okorjeli kriminalci ili kriminalci uopće. Štoviše, veliki broj uhićenih nikad ne bude osuđen za kazneno djelo. Stotine tisuća osoba u lokalnim zatvorima diljem Amerike tamo su jer čekaju svoj dan na sudu, nerijetko jer si nisu mogli priuštiti jamčevinu.
Priča Kaliefa Browdera, šesnaestogodišnjaka iz Bronxa, tragičan je primjer tog sustava. Pod sumnjom i bez ikakvih dokaza da je ukrao ruksak, uhićen je i strpan u zloglasni zatvor na otoku Rikers, gdje je proveo gotovo tri godine, od čega otprilike dvije u samici, čekajući sudski termin. Fizičko, seksualno i psihičko nasilje kojem je bio izložen u notorno opasnom zatvoru za njega su bili previše. Nakon što su optužbe odbačene te je pušten na slobodu, Kalief je počinio samoubojstvo.
U kriminološkoj znanosti opće je poznato da se količina povjerenja i legitimiteta koje policija uživa u očima društva temelji na načinu na koji se policija ophodi prema građanstvu. Bez povjerenja, mnoge studije pokazuju, građanke i građani neće smatrati odluke i ponašanje policije legitimnima. Nedostatak povjerenja u konačnici će ugroziti društveni status policije i otežati njezin temeljni zadatak - očuvanje javnog reda i mira. Povjerenje u policijski sustav se, međutim, može stvoriti samo transparentnim, etičnim i pravednim ponašanjem policijskih službenika, odnosno samo onim policijskim postupcima koji se zasnivaju na pridržavanju zakona i suzdržavanju od nasilja. Afroamerička zajednica oduvijek je bila meta ponašanja koje je bilo upravo suprotno tim principima.
Policijska praksa poznata kao “stop and frisk” (zaustavi i pretresi) u New Yorku, aktualna tijekom prva dva desetljeća ovog stoljeća, znakovit je primjer problematičnog policijskog ponašanja. Ideja je jednostavna, ali demokratski nepravedna i neučinkovita u prevenciji kriminala - proaktivnim zaustavljanjem i pretresom građana i građanki koji “izgledaju sumnjivo” spriječit će se kazneno djelo. Mete su pritom uglavnom rasno profilirani mladi Afroamerikanci, često iz siromašnih gradskih četvrti. Velika većina ovakvih intervencija nije rezultirala uhićenjem jer nije bilo dokaza za kazneno djelo, ali zato su policijska brutalnost i vrijeđanje stanovnika na rasnoj i etničkoj osnovi bili uobičajeni dio ove prakse.
Nasilje hrvatske policije
“Stop and frisk” praksa proglašena je neustavnom, iako policija nastavlja sa sličnim ponašanjem zbog moći koju im pružaju policijski sindikati i golemi udjel u gradskim proračunima. Samo u New Yorku gotovo šest milijardi dolara godišnje odlazi na policiju. Za usporedbu, to su iznosi znatno veći od onih za javno zdravstvo i stanovanje. Istovremeno, dok stopa kriminala godinama pada, policijski proračuni i dalje rastu. Iz tog razloga apeli prosvjednika diljem SAD-a da se smanji financiranje policije imaju veliki odjek i sve veću podršku unutar gradskih skupština, pa čak i američkog Kongresa. Udar na proračun je možda jedini način da se policiji ograniči moć i da policajci odgovaraju za nasilje koje je nepotrebno i pretjerano.
Gdje je u svemu tome Hrvatska? Prije više od tjedan dana u Zagrebu je održan prosvjed solidarnosti s “Black Lives Matter” prosvjedima u SAD-u. Svrha prosvjeda također je bila ukazati na nasilje nad etničkim i rasnim manjinama koje je prisutno i u Hrvatskoj. Prema detaljno dokumentiranim izvještajima, hrvatski policajci migrante i izbjeglice pljačkaju, ranjavaju i proganjaju, a sve to bez ikakvih posljedica, slično kao na ulicama SAD-a, zbog čega je Centar za mirovne studije podnio kaznenu prijavu protiv 33 nepoznata policijska službenika. Međutim, policijsko nasilje nije samo pitanje kršenja zakona, već je pitanje kršenja osnovnih načela demokratskog društva. Izostanak reakcije odgovornog ministarstva na apele preživjelih i nevladinih organizacija normalizira policijsku brutalnost.
Prosvjedi kojima svjedočimo u SAD-u možda su geografski daleko, ali problemi na koje oni upozoravaju nalaze se i ispred našeg kućnog praga. Kad postane jasno da nema posljedica za nezakonito policijsko nasilje, svatko od nas može biti sljedeći na redu.