Važni zapadni mediji s ogromnim zakašnjenjem počinju osvješćivati da je talijanska premijerka, Giorgija Meloni, bivša neofašistica te da ona nije benigni protutip moderne desničarke, koja se relativno brzo uklopila u visoki europski politički establishment, nego vrlo lukava i radikalna populistica koja treću najveću članicu EU ustrajno svjetonazorski vraća u doba Benita Mussolinija.
U zadnja dva dana Financial Times i New York Times objavili su dvije povelike analize posvećene perfidnim političkim tehnikama bivše neofašistice u širenju zadrtih pogleda na svijet, ali i o pokušaju da se kroz ustavno-pravne promjene dokopa veće političke moći, sve pod izlikom političke stabilizacije Italije. Gle čuda; bivša neofašistica u Italiji nameće neofašističke vrijednosti, iako tvrdi da više nije neofašistica, nego da vjeruje kako je Gospodar prstenova neka vrsta svete knjige za sve Talijane.
U slavnom Tolkienovom djelu Meloni, kao i drugi desničari, prepoznaju duh otpora Talijana saveznicima, nakon kraha Mussolinijevog režima. Ove informacije toliko su bizarne da mnogi vjeruju kako su fabricirane. Nisu. Talijanski ministar kulture postavio je uz podršku premijerke u nacionalnom muzeju izložbu posvećenu Tolikenu. Sada Meloni ide korak dalje. Njezini politički paževi u Raiu izbacili su iz specijalne emisije antifašista koji je treba o držati govor povodom dana pobjede nad fašizmom, iako je dotični gospodin bio jedina osoba predviđena u sinopsisu specijalnog programa.
No, što su to uočili Financial Times i New York Times?
Financial Times upozorio je da novinari i urednici Rai-a sve žešće negoduju zbog pretvaranja svoje kuće u propagandni stroj populističke vlade Giorgije Meloni, a eksploziju nezadovoljstva dijela talijanske javnosti izazvala je činjenica da je vodstvo Rai-a (ljudi Giorgije Meloni) izbacilo iz programa Rai 3 vrlo popularnog autora knjige o Mussoliniju, Antonia Scuratija, koji je trebao održati govor povodom talijanske pobjede nad fašizmom. Rai je priopćio da je obraćanje Scaratija otkazano, iako je on trebao održati monolog te biti jedina sastavnica specijalne emisije. Umjesto njega monolog je pročitao voditelj, a Scurati je je javno upozorio kako premijerka pokušava nanovo pisati povijest te izbjegava adekvatno osuditi fašizam. Scaratijev monolog potom je prenio niz talijanskih dnevnih novina. „…tvrdoglavo se drži ideološke crte neofašističke kulture porijekla: distancirala se od neobranjive brutalnosti koju je činio režim (progon Židova), ne odričući se fašističkog iskustva u cjelini”, upozorio je Scarati.
Novinari i sindikati Raia poručuju pak da Meloni svaki dan preuzima sve više kontrole nad produkcijom sadržaja. Meloni se populistički brani da je nastup Scaratija otkazan zbog visoke cijene (1800 eura) te inzistira da je ona ta koja štiti talijansko društvo od cenzure koju je inače provodio – Rai. Ako je pri tome mislila na kritičnost Rai-a prema fašizmu, ili neofašizmu, tu je sasvim sigurno u pravu.
Financial Times piše:
„U članku za ljevičarske novine La Repubblica objavljenom u nedjelju Scurati — čiji se povijesni roman ‘M: Sin stoljeća‘ priprema za televizijsku mini-seriju — ustvrdio je da su ‘moja razmišljanja o fašizmu i postfašizmu morala biti ušutkana‘ i optužio Meloni da je iskoristila svoju ‘ogromnu moć‘ da ga napadne. ‘Je li to cijena koju morate platiti u svojoj Italiji za izražavanje svojih misli?‘ napisao je Scurati. Bura dolazi u vrijeme velikih napetosti u Raiu, koji je doživio da je niz njegovih najistaknutijih ličnosti otišao kako bi se pridružio privatnim kanalima. Novinari u javnoj radioteleviziji zaprijetili su štrajkom, žaleći se da upravni odbor, kojim dominiraju ljudi iz Melonijeve desničarske koalicije, nastoji ‘pretvoriti državnu radioteleviziju u megafon‘ vladajućih stranaka“.
New York Times je pak također ukratko opisao nasrtaj Meloni na Rai, te je, šire, upozorio na očigledne pokušaje bivše neofašistice da doktrinarno mijenja Italiju, vraća je u prošlost, te gura u smjeru autokratskih rješenja.
„…gospođa Meloni traži promjenu talijanskog ustava koja bi građanima omogućila izravno glasovanje za premijera. Ona kaže da bi to talijanske vlade učinilo stabilnijima, nešto što su također tražile stranke lijevog centra; njezini kritičari kažu da bi to eliminiralo kontrole i ravnoteže i stvorilo prilike za potencijalnog budućeg autokrata“, podsjeća NYT.
Je li doista neobično da bivša neofašistica želi slobodu i moć vladanja kakvu je imao bivši uzor, Benito Mussolini?
Iako je pokretanje ustavno-pravnih promjena u Italiji ključno jer bi omogućilo radikalima da bez demokratskog balansa provode autokratske zamisli, NYT je više prostora posvetio perfidnoj taktici Meloni za opstruiranje prava na abortus bez izmjena postojećih zakonskih rješenja. Meloni je lukavo plasirala priču kako ona tobože nije ideološki protiv abortusa, nego je vrlo senzibilna po tom pitanju jer ju je njezina mama navodno namjeravala pobaciti nakon što ju je napustio njezin partner. Meloni tako svojata pravo agresivne primjene zakona iz 1978., koji inzistira da se ženama osigura „sva neophodna pomoć“ kako bi – izbjegle abortus.
Drugim riječima, Meloni potiče javnu agresiju raznih gorljivih protivnika pobačaja, aktivista i udruga. To čini u državi gdje se 60 posto ginekologa protivi abortusu. Na jugu Italije taj postotak je još viši. Kako to izgleda u talijanskoj političkoj praksi ukratko je opisao NYT:
„U obiteljskom savjetovalištu u Verbaniji, zelenom gradu na obali jezera u sjevernoj Italiji, zaposlenici ne samo da objašnjavaju ženama pravila za pobačaj, već su dijelili i letke koje je dostavila lokalna skupina posvećena borbi protiv pobačaja. ‘Jesi li trudna?‘ stoji na letku Centra za pomoć životu u gradu. Ako mislite da je jedina opcija abortus, ženama koje razmišljaju o zahvatu poručuje: ‘Kontaktirajte nas! Možemo razgovarati i zajedno će biti drugačije.‘ Uskoro bi u ovom i sličnim centrima moglo biti više od letaka protiv abortusa. Mjera koju je uvela desničarska stranka premijerke Giorgie Meloni i usvojila parlament u utorak potencijalno ohrabruje skupine protiv pobačaja da se aktiviraju unutar obiteljskih savjetovališta, podsjeća njezine konzervativne pristaše da je ona jedna od njih i da izluđuje liberalnu oporbu — sve to bez mnogo promjena.“