Snage sirijskih Kurda i sirijske vlasti postigle su dogovor o pružanju zajedničkog otpora turskim snagama u sjeverozapadnoj sirijskoj regiji Afrin gdje Turska trenutačno provodi ofenzivu “Maslinova grančica”.
Damask nije službeno potvrdio postizanje dogovora, no predstavnici sirijskih Kurda jesu, uz ogradu da postoji “protivljenje dogovoru” i da bi on “mogao propasti”. O tome su se raspisale i svjetske novinske agencije te turski i sirijski mediji. Prema nekim izvorima, sirijske provladine snage (milicije) trebale su početi ulaziti u Afrin još u ponedjeljak, “u roku od nekoliko sati”. Turski Habertürk prenio je kako bi trebale biti raspoređene na 52 lokacije, i to, prema nekim navodima, uz granicu s Turskom. Sirijski Kurdi, odnosno Jedinice narodne zaštite (YPG), navodno su, u sklopu dogovora, pristali predati teško naoružanje.
Vijest o savezu sirijskoga predsjednika Bašara al-Asada i YPG-a komplicira sirijski gordijski čvor i (ponovno) ukazuje na neobičnost i licemjerje savezništava na toj geopolitičkoj bojišnici: zahvaljujući ovom dogovoru, na terenu će se trenutačno, kako ispada, SAD (Kurdi) i Asad (znači Rusija i Iran) boriti na istoj strani, i to protiv Turske, američkog NATO saveznika.
Slaba vojska
Ankara je ofenzivu protiv YPG-a (kojemu podršku pruža SAD, a s kojim si je vrlo dobra i Rusija) pokrenula 20. siječnja. Ona optužuje YPG za direktne veze s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK) koja se već desetljećima bori za kurdsku autonomiju u Turskoj. Ofenziva je, računali su svi geopolitički igrači, trebala biti kratka, no sad traje već više od četiri tjedna (neki kao razlog vide neznanje u turskim vojnim redovima nakon čistke poslije neuspjelog puča) i kraj nije na pomolu. To se očito ne sviđa nikome pa je nastupilo vrijeme za novo preslagivanje na terenu.
Iran je već prije zagovarao opciju zbližavanja sirijskog režima i Kurda, kao dvije strane koje drže najveće komade teritorija u Siriji te se načelno slažu da treba postići dugoročno rješenje u Siriji, iako nemaju istu viziju budućnosti. Nadalje, budući da se Asad povukao iz sjevernih dijelova Sirije 2012., te dvije strane nisu bile u direktnom sukobu, nego samo u sporadičnim.
Čini se da će sada biti onako kako želi Teheran, jedini geopolitički igrač kojeg aktualna situacija ne stavlja u iznimno neugodnu poziciju. Svima ostalima - i Turskoj i Rusiji i SAD-u - zadaje glavobolju.
Rusija je imala problema jer se povukla iz Afrina uoči turske ofenzive, očito ne želeći ugroziti diplomatske odnose s Ankarom, no nauštrb njoj prijateljskih Kurda, koji su je naposljetku optužili za izdaju. SAD također gubi. Budući da pomaže YPG-u, u direktnom je sukobu sa svojom NATO saveznicom.
Turska granica
“Iran smatra da kurdski borci imaju svoju liniju podrške i da bi mnogi željeli vidjeti Tursku zaglavljenu u živom pijesku. Bolje je spriječiti, nego liječiti jer bi tursko nazadovanje značilo novi status quo na sjeveru i dalo novi zamah kurdskim težnjama oko teritorija uz tursku granicu”, tvrde neki analitičari. Iran je svjestan da postizanjem dogovora sirijskog režima i Kurda dobiva direktni pristup turskoj granici. Borci bliski iranskim milicijama u Iranu navodno su viđeni uz Kurde.
Kurdski predstavnici tvrde “da mogu surađivati s bilo kojom stranom koja im pruži ruku pomoći u jeku barbarskih zločina i međunarodne šutnje”. Turske vlasti poručuju da su spremne boriti se sa sirijskim snagama ako ove uđu u Afrin i da ih, ako ulaze da bi zaštitile YPG, nitko neće moći zaustaviti.
Temeljno pitanje: Hoće li doći do izravnog sukoba?
1. Sjedinjene Države
Washington je podupirao umjerene pobunjeničke frakcije, a poslije je podršku prebacio na snage sirijskih Kurda koje je smatrao najpouzdanijim partnerom u borbi protiv IS-a. U kontekstu te borbe predvodi veliku međunarodnu koaliciju od gotovo 60 država, no sada kad je IS teritorijalno potpuno onemoćao, prebacuje fokus na iransku prijetnju u Siriji, držeći leđa svom savezniku Izraelu.
Prethodna administracija inzistirala je na odlasku Bašara al-Asada s vlasti, ali više nitko ne zna što misli sadašnja.
2. Rusija
Moskva aktivno pomaže sirijski režim od listopada 2015. godine. Tvrdi da izvodi napade protiv terorista (uključujući IS), no SAD ih optužuje da ne napadaju toliko IS koliko Asadove neprijatelje. Kremlj na to uzvraća da SAD koristi borbu protiv IS-a kao izgovor za napade na ruske i sirijske snage. Cilj im je zadržati na vlasti svoga najbližeg saveznika na Bliskom istoku, a tim putem i vojni utjecaj u regiji. Upravo u Siriji, u Latakiji, smještena je ruska zračna baza, a u sirijskom gradu Tartusu nalazi se njihova pomorska baza.
3. Turska
Od početka rata u Siriji Ankara podržava opoziciju. Izvodila je zračne napade protiv IS-a u sklopu SAD-om predvođene koalicije, ali i snaga sirijskih Kurda na sjeveru Sirije, koje smatra teroristima. Često se nalazila na meti kritika da više napada Kurde, nego IS. Sirijske Kurde izjednačava s PKK te su njezine ambicije usmjerene na blokadu kurdskih teritorijalnih aspiracija, odnosno kurdske autonomije u poslijeratnoj Siriji. Kako bi se borila protiv terorista (IS-a, ali i Kurda), pokrenula je operaciju “Eufratov štit”. Trenutačno je u tijeku druga operacija, “Maslinova grančica”.
4. Iran
Teheran podupire Asada od početka sukoba, zajedno sa šijitskim libanonskim pokretom Hezbolah. Žele održati na vlasti jednog od svojih najvažnijih saveznika na Bliskom istoku, kao protutežu svojim rivalima Izraelu i Saudijskoj Arabiji. Žele osnažiti svoj regionalni utjecaj, ali i osigurati nesmetanu logističko-komunikacijsko-savezničku kopnenu liniju (šijitski koridor) s Hezbolahom u Libanonu. (M.H.)