Utorak, točno tjedan dana prije izbora, dobio sam poziv: Mladi demokrati s Berea Collegea u Kentuckyju zvali su me da im se pridružim u lovu na glasače u susjednom Ohiju. U Kentuckyju će svakako pobijediti Mitt Romney pa smo se pridružili hordama entuzijastičnih demokrata u Cincinnatiju u Ohiju kako bi pomogli predsjedniku Obami da dođe do pobjede u ovoj vjerojatno najvažnijoj ključnoj neodlučnoj državi. Petero studenata na put je krenulo još u četvrtak i planirali su ostati do izbora, nas četvero se u subotu ukrcalo u dva auta, a još 14 studenata krenulo je u nedjelju ujutro. Nakon trosatnog putovanja, oko 10 sati ujutro, umorni, ali spremni za posao, stigli smo na volontersko okupljalište.
Skloništa u stanovima
U Cincinnatiju je organizirano nekoliko desetaka takvih okupljališta i sva su smještena u privatnim kućama i stanovima. Dočekalo nas je nekoliko volontera poput nas, zahvalili su nam i nakon kratkih uputa poslali su nas na teren - dvoje po dvoje. U ruke smo dobili omotnice s kartom i adresama ljudi koji su identificirani kao Obamini simpatizeri, ali se zna da još nisu glasali. Kad su izbori ovako blizu, zadatak nam nije uvjeravati ljude da se predomisle za koga će glasati. Cilj je jednostavniji: nagovoriti one koji bi najvjerojatnije glasali za Obamu da doista izađu na izbore. Iako su izbori održani jučer, u Ohiju, kao i mnogim drugim državama, neka glasačka mjesta otvorena su i četiri tjedna prije toga, a svaki glas ubačen ranije više se ne može povući.
Malo iza 10 sati Brittany, 20-godišnja studentica s Berea, i ja, 42-godišnji njemački profesor ekonomije, kucamo na prva vrata: nitko ne otvara. Kucamo drugi put, i dalje nitko ne otvara, pa odlazeći ostavljamo papire s informacijama o prijevremenom glasanju i listom svih demokratskih kandidata na ulazu - u Sjedinjenim Državama jedino poštari smiju ubacivati dopise u poštanski sandučić. Lista s kandidatima zauzima gotovo cijelu stranicu: glasači su jučer birali predsjednika SAD-a, predstavnike Ohija u Senatu i Kongresu, zastupnike u parlamentu države Ohio, članove lokalnog vijeća, tužitelja, suca i još cijeli niz službenika koji se biraju na izborima. Druga kuća, drugi neuspjeh. Ni vrata treće kuće nam se ne otvaraju. Na četvrta vrata kucamo već lagano frustrirani. Napokon nam netko otvara vrata. Nervozno držimo nedovoljno uvježbani govor.
Promjena strategije
Na sreću, žena je Obamin fan i kaže nam kako taj dan planira otići u grad i glasati za njega (te subote je bilo otvoreno samo jedno glasačko mjesto). Nakon još nekoliko uspješnih posjeta i novostečenim samopouzdanjem, Brittany i ja odlučujemo se razdvojiti kako bi u što kraćem vremenu obišli zadani nam teritoriji. Dva bloka niže niz cestu naletio sam na službeno glasačko mjesto. Uhvatio me očaj: kako ću pobogu nekoga nagovoriti da se odveze u centar i satima čeka u redu, kada u utorak jednostavno mogu prijeći ulicu i glasati u 30 minuta? Odlučio sam promijeniti strategiju: sljedećem tko mi otvori vrata servirat ću priču o važnosti svakoga glasa. U ruci držim spreman listić koji podsjeća kako je George Bush 2000. godine na Floridi pobijedio sa samo 537 glasova prednosti. I dok sam o tome razmišljao, naletio sam na Rickyja. Nikad nije glasao, a svi dokumenti su mu odavno istekli. Telefoniram u volontersku postaju. Objašnjavaju mi da glasači u Ohiju mogu donijeti i, primjerice, račun za komunalne usluge s imenom i adresom kao identifikacijski dokument. Nakon dva sata, već pristojno promrznuti, Brittany i ja završavamo obilazak i vraćamo se u topli stan u kojem nas volonteri dočekuju s ručkom.
Uzimamo novu porciju omotnica koje nas ovaj put šalju u siromašniji kvart. Vrata mi otvara Afroamerikanka iz čijeg pogleda čitam: “Hej, white boy, tražiš nevolju?”. Nakon što sam se predstavio kao Obamin volonter - jasno nam je dano do znanja kako moramo naglasiti da ovo radimo dobrovoljno kako ne bi izgledali kao plaćenici - stiže osmijeh: “Mislila sam da si jedan od onih Romneyjevih ljudi. Uđi, prehladno je da razgovaramo vani”. Pet minuta kasnije znam imena sve njezine djece, njih petero, a ona mi obećava punu potporu demokratskim kandidatima. Posljednje adrese Brittany i ja ponovno obilazimo zajedno. Vani počinje tuča, pa smo sretni što je riječ o zgradama sa stanovima. Jedini je izazov ući u njih, jer većini su zvona na ulaznim vratima pokvarena. Ispada da u njima živi prva generacija afričkih imigranata iz čijih se kuhinja šire zavodljivi mirisi.
Novi kvart, nova pravila
Mlada žena iz Burkine Faso govori nam kako planira na koledž, a kako na Berei primamo samo studente iz siromašnih obitelji i to bez plaćanja školarine, pregovaramo: za njezin glas nudimo informacije o koledžu i ohrabrenje da se prijavi na njega.
Još jedan povratak u stan prepun volontera: dva naša studenta zaspala su već u autu, pa Rick, još jedan profesor u našem timu, i ja odlučujemo napraviti samo još jedan obilazak. Moja četvrt je opet siromašna i gotovo 99 posto crnačka. Na jednoj od adresa koju sam dobio žive 83-godišnja Josephine i dva mlađa muškarca. Vrata otvara ona i odmah govori da će glasati za Obamu. Pitam je mogu li razgovarati i s ostalim ukućanima. Odgovara mi da se ne brinem: “Moji sinovi znaju da se majka mora slušati”.
Nakon devet sati provedenih na ulici, odlazimo kod volonterke kod koje ćemo prenoćiti. Ime joj je Susan i živi sama u velikoj kući. Htjeli smo odmah leći, ali nas je dočekala s večerom, vinom i sokovima. Na kraju smo bili budni do iza ponoći.
Ujutro nas čekaju još dva automobila puna studenata s Berea. Danas u obilazak idem s Danielom, studentom ekonomije kojemu sam ujedno i mentor. Naš teritorij većinom je sastavljen od stambenih zgrada u kojima žive bogatiji stanovnici od onih koje sam obilazio jučer. I zbog toga nam je zadatak još teži. Ulazi su bez zvona, ali više nema slomljenih brava koje su nam jučer olakšavale ulaz. Stojimo na parkingu i vrebamo da netko otvori vrata kako bi se provukli prije nego što se zatvore. Sreća da je sunčano. Uspjeli smo razgovarati sa samo sedam od 73 ljudi na našoj listi. Ako smo samo jedno ili dvoje nagovorili da odu glasati, i to računamo kao uspjeh.
Veliko finale
Nakon povratak u volonterski centar nabrzinu rješavamo odjavnu papirologiju i žurimo u košarkašku dvoranu Sveučilišta u Cincinnatiju na vrhunac vikenda - skup na koji stižu Barack Obama i Stevie Wonder, jedan od brojnih slavnih glazbenika koji podržavaju predsjednika. Stigli smo dva sata prije početka, a u redu za ulaz stoji već oko tisuću ljudi. Vani je sve hladnije, no raspoloženje je dobro, a obližnji dućan osigurava nam dovoljno pića i hrane. Već u 18 sati dvorana je puna do posljednjeg mjesta. Oko 13.000 Obaminih fanova i volontera čeka veliki trenutak. Prije toga Stevie Wonder svira oko pola sata, izvodi svoje najpoznatije pjesme, ali i jednu za koju tvrdi da ju je napisao samo za ovu kampanju (“Fired up, ready to go”). Nakon njega slijedi američka himna, molitva i kratki govor lokalnog demokratskog aktivista, a zatim veliki aplauz i ovacije. Početak Obamina govora prekida protivnik abortusa. Razvio je transparent i viče na Obamu, ali ga tisuće grla nadglasavaju. Nakon nekoliko minuta javlja se još jedan, ali on je ubrzo ušutkan. Predsjednikov govor krojen za Ohio posebno ističe svoja nastojanja da spasi automobilsku industriju, ključnu za državu uz čiju se sjevernu granicu nalazi Detroit. Kako posljednje ankete Obami daju prednost u Ohiju, atmosfera je ekstatična, pa je na trenutke nemoguće čuti što predsjednik govori. Nakon govora i nekoliko minuta ovacija, Obama se spušta do publike, rukuje se i fotografira s fanovima u prvim redovima. Mi smo predaleko, mirno čekamo da se većina dvorane isprazni. Vani je već noć, a nas čeka trosatna vožnja do kuće. Razilazimo se vjerujući da će naš i trud ljudi poput nas biti presudan ne samo za Ohijo, nego za cijele izbore.
Nijemac koji je Obami donosio glasove
Volker Grzimek je profesor ekonomije na Berea koledžu u Kentuckyju. Rodom je iz Njemačke, ali u SAD-u živi već više od 10 godina. U Obaminu se kampanju kao volonter uključio na poziv svojih studenata s kojima je vabio glasače po Cincinnatiju u Ohiju.