U tjednu uoči službenog početka predsjedničke kampanje međustranačku atmosferu u Francuskoj odlično je prikazala karikatura dnevnih novina Le Monde. “Ja sam najviše protiv sustava!” govori Le Pen. “Ja sam najviše protiv sustava!” govori Macron. Isto ponavljaju predsjednički kandidati François Fillon i Benoît Hamon. Dok svijet promatra Francusku kao lakmus-papir koji će pokazati je li svijet doista promijenio svoj ustroj, a Europa završila jedno poglavlje povijesti od nedugo nakon Drugoga svjetskog rata do danas, Francuzi na umu imaju samo jedno: promjenu.
Teško je artikulirati na što se promjena točno odnosi. Ona označava odmicanje od svega što je kočilo francuski joie de vivre u posljednjih pet godina i učinilo Francuze jednom od najnesretnijih nacija na svijetu, prema nedavnom Gallupovu istraživanju nesretnijima od Afganistanaca i Iračana. Promjena ne nosi isti predznak za sve slojeve društva. Parižani iz svijeta biznisa govore mi da treba potaknuti poduzetnički duh i smanjiti moć sindikata. Starije generacije ističu nužnost borbe za tradicionalne francuske vrijednosti. Mladima je dosta elita koje nemaju doticaja s njihovim problemima. Na jugu ljudi žele snažniju policijsku zaštitu čiji je izostanak učinio Azurnu obalu sinonimom za nesigurnost imovine građana i turista. Zajedničku nacionalnu migrenu izazivaju teme imigranata, islama i terorističkih napada koji su, željeli to Francuzi naglas izreći ili ne, obilježili prošlu godinu u Francuskoj.
Ljutita lica
Kada sam ljetos, dan nakon terorističkog napada na Promenade des Anglais u Nici, toj divnoj prijestolnici Azurne obale i dobrog života koji samim svojim postojanjem obećava, promatrala prestravljena, zgrožena, tužna i ljutita lica lokalnih stanovnika, činilo mi se da se dogodila kap koja je prelila čašu. Jedan par, očito muslimana, došao je odati počast žrtvama, pri čemu se mlada žena pokrivena lica onesvijestila - na radost spremnih TV kamera koje su je okružile. Istodobno su je lokalni stanovnici verbalno napali, tvrdeći da izvodi čisti show program za medije. No, Francuzi su odžalovali i razborito nastavili živjeti. Ne zaboravimo, iako se teroristički napadi doživljavaju kao pošast novog doba, Francuzi su na njih otprije navikli. Šezdesete, sedamdesete i osamdesete obilježene su napadima. Ni danas nitko od ljudi s kojima razgovaram ne pokazuje znakove islamofobije kao izvor svojih političkih uvjerenja. Sloboda, jedinstvo i bratstvo, unatoč svemu, preživljavaju. Na pomolu je nešto drugo, spremnost na novo poglavlje nacionalne povijesti.
Jedan od najangažiranijih promatrača političke klime u Francuskoj je Vincent Martigny, politički analitičar i profesor politologije na najprestižnijem francuskom fakultetu Sciences Po. Od Martignyja, s kojim sam razgovarala ovaj tjedan, očekujem pojašnjenja i predviđanja skore budućnosti, ali on je oprezan. Govori mi da nikada prije nije svjedočio neizvjesnijim izborima, izborima s više iznenađenja.
Političke laži
Prethodni dan je François Fillon održao konferenciju za novinare kojom je sa sebe pokušao otresti korupcijski skandal koji ga prati posljednjih tjedana. Fillona se tereti da je godinama zapošljavao svoju suprugu Pénélope, a jedno vrijeme i djecu. U tome ne bi bilo problema, jer mu francuski zakon to i dopušta, da na vidjelo nisu izašla svjedočenja koja tvrde da se gospođa Fillon nije pojavljivala na poslu. Fillon odgovara da se radi o ljevičarskoj kampanji kako bi se oblatio njegov ugled. Iako je bio uvjerljiv na konferenciji držeći se argumenta kako bi, da je uistinu bilo nepravilnosti, ranije bio “uhvaćen” jer je za Sarkozyjeva mandata bio premijer Francuske, šteta je već učinjena. Još neki dan oduševljeni desničarskim kandidatom tradicionalnih vrijednosti, Francuzi ga danas povezuju s političkim lažima i smicalicama koje su ih na prošlim izborima i navele da glasaju ne za Hollandea, nego protiv “Predsjednika Bling” Sarkozyja - što je dovelo do godina nacionalne stagnacije.
“Ovaj put ne radi se o glasu protivljenja. Radi se o glasu za promjene. Francuzi jednostavno žele radikalne promjene. Onaj kandidat koji ih uvjeri u poduzimanje najradikalnijih promjena, pobijedit će na izborima. Ako se pokaže da je Nacionalni front jedina stranka koja može unijeti stvarne promjene, predsjednica Francuske bit će Marine Le Pen. Ovo je natjecanje u radikalnosti”, kaže mi profesor Vincent Martigny. Poučen nedavnim primjerima kolega koji su se upuštali u predviđanje rezultata u SAD-u, profesor Martigny tvrdi da je predviđanje rezultata izbora krajem travnja, odnosno početkom svibnja, nezahvalno. “Tko god vam danas govori da zna što će se dogoditi, laže. Iako nas od izbora dijele samo tri mjeseca, nemoguće je išta predvidjeti”, ističe.
Lažni utjecaj
Stoga se prepušta onome u što vjeruje - znanstvenim istraživanjima. Rezultati istraživanja koje je predvodio sa svojim sveučilištem prošli mjesec govore više od klasičnih predizbornih anketa, koje su se lani pokazale nepouzdane. Na pitanje kojoj organizaciji najviše vjeruju, ispitani Francuzi odgovorili su: bolnicama 83 posto, vojsci 82 posto, malim poslovnim subjektima 81 posto, policiji 78 posto. Samo ih 24 posto vjeruje medijima, a 11 posto političkim strankama. Toliko o utjecaju za koji mislimo da imaju politički programi stranaka i stranačka opredijeljenost medija. Čini se da će oni ovaj put imati malo utjecaja na konačnu odluku Francuza.
Oružje ljevice
Iako je nacije nezahvalno uspoređivati, ovaj uzorak pokazuje trend koji je obilježio prošlu godinu, ne samo izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, nego i Brexit - ljudi više ne vjeruju u ono što je tradicionalno ulijevalo povjerenje: stranci kojoj pripadaju i novinama koje svaki dan čitaju. Isto ispitivanje pokazuje da je politička ličnost kojoj najviše vjeruju njihov gradonačelnik, što je indicija sve raširenijeg trenda povratka lokalnog naspram globalnog, čak i nacionalnog. Ovi su podaci možda jedini opipljivi tragovi aktualnog ozračja u Francuskoj, ostatak se svodi na čekanje. Čeka se jer se pokazalo da su dani dugi u političkom životu. Prije samo šest mjeseci jedan savjetnik predsjednika Hollandea mom je sugovorniku rekao da će izbori biti očekivani, s poznatim trojcem François Hollande, Nicolas Sarkozy i Marine Le Pen. Od njegovih predviđanja ostao je samo jedan kandidat. Hollande je jedini predsjednik u povijesti Francuske koji se nije niti pokušao boriti za drugi mandat. “Ovi su izbori puni iznenađenja jer ništa što bi se trebalo događati, ne događa se. Imamo kandidate koji su potpuno novi na političkoj sceni. U trenutku kad jedan od njih ostvari prednost, nešto se dogodi i to se promijeni, kako je pokazao Fillonov slučaj. Nikada nismo svjedočili ovakvoj neizvjesnosti. Jedino što nam preostaje je čekati”, napominje Martigny.
Čekanje je taktika i Marine Le Pen, predvodnice ultradesničarske stranke Front National. Donedavno je Le Pen imala ulogu protuteže tradicionalno socijalističkim sentimentima Francuza. Ona se usuđivala izreći ono što su mnogi tradicionalisti potajno mislili. Što ne znači da su joj nužno davali svoj glas. Svaka nacija u nekim trenucima ima svoj Nacionalni front. Amerikanci su imali Tea Party. Britanci imaju UKIP. No, s jednom razlikom - Marine Le Pen prvi put u povijesti ima ozbiljnu šansu stati na čelo Francuske.
Moji kozmopolitski francuski prijatelji tvrde mi da su šanse vrlo male. No, nitko od njih danas se ne bi usudio reći da ih nema, što je još prije nekoliko mjeseci bio slučaj. Jedna od prednosti Marine Le Pen su nedostaci njezinih protivnika. François Fillon, koji je još do prije nekoliko dana ulijevao najviše povjerenja svojim iskustvom, kompetentnošću, tradicionalnim vrijednostima i thatcherovskim planom oživljavanja Francuske, usred spomenutoga je korupcijskog skandala. Činjenica da je godinama isplaćivao honorare svojoj supruzi i djeci, koji za njih nisu nužno radili, možda jest oružje ljevice predvođene ljevičarskim medijima, ali u naciji koja je, prema spomenutom istraživanju, pokazala da je osobina koju smatra najvažnijom kod političara iskrenost, mogla bi imati veliku ulogu. Macron je izvanserijski pametan i svježe lice lijevog centra, no s neobičnom obiteljskom situacijom - činjenica da je u braku s dva desetljeća starijom ženom izazvala je seriju glasina da je ustvari gay, što je javno demantirao. Hamonu zamjeraju što je “politički nobody” koji bi mogao postati “francuski Corbyn”, heksagonska inačica ultraljevičarskog vođe opozicije u susjednoj Britaniji.
Opisujući Marine Le Pen kao najveću opasnost koja prijeti Europi, mediji je ponavljano stavljaju u kontekst fenomena Trump i Brexit. Marine Le Pen to može doživjeti isključivo kao tapšanje po ramenu. Izborne rezultate u SAD-u Marine Le Pen je pratila iz središnjice svoje stranke. Trumpova promjena u stranci je doživljena kao povod za slavlje. Njezin najbliži savjetnik Florian Philippot uoči proglašenja Trumpove pobjede na Twitteru je objavio: “Njihov svijet se urušava. Naš se gradi”. Misao je nepotrebno dodatno pojašnjavati - mi se odnosi na novi politički poredak, protiv njih - establishmenta. Ta je formula Trumpu donijela politički jackpot koji se ni za laburiste, ni za Britaniju nije pokazao sretnom opcijom.
Siromašan program
Kada je prošli tjedan skupom u Lyonu počela svoju kampanju, Marine Le Pen koristila je Trumpa kao primjer da kandidati “poput njih” ne samo da mogu biti izabrani, nego mogu poštivati predizborna obećanja. Njezin program, koji je predstavila u obliku “144 predsjedničke obaveze”, očekivana su obećanja pojačanja policije, smanjenja imigracije, obračuna s islamskim ekstremistima i nepovjerenja prema EU. Toliko da bi u slučaju pobjede počela pregovore s EU koji bi mogli rezultirati izglasavanjem referenduma o napuštanju EU, uz otvorenu preporuku Francuzima da glasaju za odlazak. Antiimigracijska politika ostaje u srži programa - Le Pen obećava porez na zapošljavanje stranaca i smanjenje imigracije za 80 posto te otežavanje procesa dobivanja francuskog državljanstva.
“Opredijeljenost više nije između ljevice i desnice, nego između patriota i globalista”, poručila je. Kritičari joj zamjeraju da je njezin politički program štur, čak nepostojeći, a djelovanje utemeljeno na zapaljivim populističkim sloganima. Poput onoga koji joj je prošli tjedan donio gromoglasni aplauz: “On est chez nous!”, u slobodnom prijevodu “Ovo je naša zemlja”.
Tko je taj dan pratio otvaranje predsjedničke kampanje Marine Le Pen, 48-godišnje pravnice i nasljednice stranke koju je sedamdesetih godina utemeljio njezin otac Jean-Marie Le Pen, mogao je primijetiti nešto neobično: na predizbornim materijalima ni traga prezimenu Le Pen, desetljećima povezivanim sa strankom koja je, iako na marginama, uvijek prisutna u političkom životu Francuza. Iz vizuala programa izbačeno je čak i ime stranke, koje kod mnogih izaziva otpor i nerijetko je povezivano s rasizmom, ksenofobijom i nacionalizmom. Na izborima 2017. Marine Le Pen nastupa kao Marine Le Pen, žena koja će donijeti revoluciju temeljenu na “patriotizmu, blizini i slobodi”. Nisu samo marketinški materijali novost u stranci.
Moćni otac
Svatko tko ima moćnog oca dobro zna da je teško egzistirati u njegovoj sjeni. To nije bilo drugačije ni za popularnu francusku političarku koja je godinama bila doživljavana kao Le Penova nasljednica i kao takva privlačila glasove isključivo naslijeđene od svoga oca. Da bi zablistala kao politička individua, trebalo se poklopiti nekoliko parametara: očeva poodmakla dob i međunarodna politička klima neki su od njih. No, ključna točka preokreta za Marine Le Pen došla je u obliku mladog studioznog obožavatelja iz Lillea. Kada je njezin prijatelj organizirao večeru kako bi ih upoznao, malo tko je mogao predvidjeti da će prijateljstvo između Marine Le Pen i Floriana Philippota biti najvažnije političko partnerstvo u povijesti stranke. Philippot se nije mogao dogoditi ranije, kada je zadnju riječ imao njezin otac. Za početak, danas 35-godišnjak je homoseksualac, što samo po sebi Jean-Marie Le Pen, prema vlastitim riječima, smatra “biološkom i društvenom anomalijom”. Malo je toga što Philippota čini podobnim materijalom za Front National. Rođen u imućnoj obitelji u bogatom gradu sjeverne Francuske Lilleu, Philippot je diplomirao na prestižnoj École nationale d’administration koja stvara predsjednike i premijere. Philippot je ustvari slika i prilika establishmenta koji srž stranke prezire. Ako postoji dodirna točka koja je mogla razbuktati ljubav između nesvakidašnjeg političkog dvojca, to je njihovo duboko nepovjerenje prema Europskoj uniji. Jedno od prvih Philippotovih političkih sjećanja su suze kada je Francuska uvela euro i izbacila njegov voljeni franak. Njegovi kolege govore da je tijekom studija, kada je odbio uobičajenu praksu u Bruxellesu, otvoreno pokazivao gađenje pri pogledu na zastavu EU koju je smatrao “nelegitimnom i nedemokratskom”. Gorljiv obožavatelj Charlesa de Gaullea uskoro je pronalazio zajedničke točke s Marine Le Pen i odlučio da je po svaku cijenu mora upoznati. Kemija je bila uzajamna i trenutna. Idući korak bio je očistiti stranku od antisemitizma, rasizma i ksenofobije, a da se pritom ne ošteti njezin temelj tradicionalnih vrijednosti. Kako bi se to ostvarilo, jedno je bilo neizbježno: riješiti se Jean-Mariea Le Pena. Trenutak je došao nedavno kada je Le Pen, tada na počasnoj poziciji unutar stranke, ponovio svoje negiranje holokausta i iznio stav da je ubijanje Židova u plinskim komorama “samo jedan detalj povijesti”. Za Philippota je to bila kap koja je prelila čašu. Nagovorio je šeficu da izbaci oca iz stranke, što je i učinila. Danas Marine Le Pen i njezin otac ne razgovaraju.
Tko su “beaufs”
Da bi se shvatio rast popularnosti krajnje desničarskog kandidata - ankete joj predviđaju pobjedu u prvom krugu izbora - Simon Kuper preporuča pogled na bijelu radničku klasu Francuza. Zaboravljeni dio nacije, koji je s prošlom godinom dobio svoj glas u obliku Brexita i Trumpa u Bijeloj kući, ključan je i u ishodu francuskih izbora, smatra cijenjeni kolumnist Financial Timesa koji godinama živi u Parizu. “Radnička klasa je ponavljano ismijavana. Pogrdno ih zovu ‘chavs’ u Britaniji, ‘bijelo smeće’ u Americi i ‘beaufs’ (pogrdna kratica pojma tetak) u Francuskoj. Televizijski programi ih ismijavaju, prikazujući ih lijenima i neškolovanima, stereotipno odjevene u trenirke. Siromašni bijelci žale se da se elita više brine za etničke manjine i homoseksualce, nego za njih”, govori. Zanimljivo je da se zaboravljenim bijelcima prvi počeo baviti George Soros kada je njegova organizacija Open Society Foundations, prije usmjerena na etničke manjine, prebacila fokus na europske bijelce.
Svijet čeka
Istraživanja, poznata pod nazivom “Izvještaj iz Lyona”, pokazala su neočekivanu sličnost s europskim muslimanima: oni su siromašni, diskriminirani zbog svog izgleda i načina odijevanja, zanemarivani. Kuper, kao dio istraživačkog tima, osobno se iznenadio onime što je naučio u predgrađima Lyona. Nije slučajno da je Marine Le Pen svoj prvi predizborni skup održala u Lyonu, gradu punom “beaufs”. Njezino obećanje da je Francuska njihova zemlja (“On est chez nous”) među njima je odjeknulo posebnom akustikom. Dok Francuzi čekaju, čeka i svijet. Ono što će odlučiti političku budućnost Francuske, a indirektno i Europske unije - koja će preživjeti odlazak Ujedinjenog Kraljevstva, ali je pitanje bi li preživjela Frexit - glas je većine stanovništva Francuske, a to su niže društvene klase autohtonog stanovništva.
“Ako Marine Le Pen pobijedi u prvom krugu izbora, to se neće doživjeti kao osobito iznenađenje. Ako, pak, pobijedi u drugom, finalnom krugu izbora, za mene osobno i za mnoge to će biti veliko iznenađenje. No, za razliku od Britanaca ili Amerikanaca, mi Francuzi nećemo ni u jednom trenutku imati prava reći da se radilo o trenutačnoj klimi, o nepromišljenoj odluci. Dva kruga izbora to onemogućavaju. Ako Marine Le Pen postane predsjednica Francuske, to će značiti da Francuzi doista žele da ih vodi u godinama koje dolaze, ma što to značilo za Francusku”, zaključuje Martigny.