Projekt europske integracije oduvijek je bio projekt koji su stvarali građani za građane. Taj pokret iznijela je generacija koja je udružila snage i rekla “Nikad više!”. Potpisivanjem Ugovora iz Rima 25. ožujka 1957. prvih šest država članica EU smjestilo je duhove europske prošlosti u povijesne knjige, koje će budućim generacijama služiti kao snažan podsjetnik na pogreške koje ne treba ponoviti.
Približavamo se 60. godišnjici toga povijesnog datuma koji ujedno označava ponovno rađanje europskog projekta. Budući da živimo u nestabilnom svijetu koji se mijenja, došlo je vrijeme da iznova prisegnemo da ćemo se boriti za zajedničku budućnost u kojoj će se prema svim građanima i državama članicama postupati jednako. Nova Europska unija sa 27 članica mora djelovati odlučno kako bi ispunila očekivanja građana. Zato moramo tražiti nove odgovore na pitanje koje je aktualno od samih začetaka Unije: kako dalje? Mi nemamo te odgovore jer ih niti ne možemo dati sami. Europom se ne može upravljati putem izvršnih naloga. Ovo je pitanje koje se mora postaviti građanima.
Predugo već postoji jaz između onoga što građani očekuju od Europe i onoga što Europa može učiniti za nas. Ne smijemo se pretvarati da Europa sama može riješiti sve probleme. Gospodarska kriza iz koje smo nedavno izašli nije mogla biti riješena samo s razine Unije. EU je ponudila brojne instrumente, uključujući i uspješni Europski fond za strateška ulaganja. No gospodarski rast, povećanje investicija i otvaranje radnih mjesta moguće je samo ako se uz napore na razini Unije države članice angažiraju na provedbi strukturnih reformi i odgovorne fiskalne politike.
Pet scenarija
Ne trebamo se ni zavaravati da države članice mogu sve postići samostalno. Bez EU ne bismo imali zdravstvenu zaštitu kada putujemo u drugu europsku državu, plaćali manje roaming usluge, imali automatsko priznavanje diploma ili mogućnost slobodnog kretanja i rada. No vjerujemo da je vrijeme za otvorenu raspravu o tome što zapravo želimo od Unije.
Možemo nastaviti kao dosad. To ne znači usmjeriti svu svoju energiju na rješavanje ključnih pitanja, na naš pozitivni program dovršetka unutarnjeg tržišta, jedinstvenog digitalnog tržišta, stvaranje energetske unije, unije tržišta kapitala i obrambene unije. Mogli bismo krenuti i potpuno drugim putem i odabrati EU27 koja je usmjerena samo na jedinstveno tržište. No Europa je puno više od tržišta robe i novca.
Nova generacija
Prema trećem scenariju, mogli bismo dopustiti pojedinim članicama da naprave iskorak u nekim područjima koja su već predviđena Ugovorima, a druge bi ih države slijedile kada bi za to bile spremne. To se već događa: razne skupine zemalja namjeravaju osnovati sud EU za patente, uskladiti svoje zakonodavstvo u području razvoda i imovinskopravnih pitanja međunarodnih parova ili osnovati ured europskoga javnog tužitelja koji bi se borio protiv prijevara na štetu proračuna EU. Iz toga je vidljivo da ne moramo svi ići naprijed istom brzinom, ali svi moramo ići u istom smjeru. Osim toga, EU27 mogao bi zajednički više djelovati u manjem broju područja u kojima naše djelovanje zaista ima dodanu vrijednost i u kojima građani očekuju da ćemo djelovati. To bi zapravo značilo da bismo ”činili manje” u područjima u kojima države članice ne mogu postići dogovor ili bi problem bolje riješile same.
Prema posljednjem scenariju države članice mogle bi se opredijeliti za veću razinu zajedništva i odlučiti da će dijeliti više ovlasti, resursa i odluka na svim razinama. Svih je pet scenarija izvedivo. O njima će žustro raspravljati nacionalni parlamenti, vlade, civilno društvo i građani. Zapravo, budućnost Europe vjerojatno će se odvijati prema šestom scenariju, koji ćete vi osmisliti.
Europu 2019. očekuju demokratski izbori i mi želimo da se čuje svaki glas. Svi zajedno moramo oblikovati našu budućnost i ona mora pripadati svima nama. To ne trebaju raditi institucije ni političari, nego građani. Predsjednicima i premijerima je uvijek bilo lako reći što ne žele kad je posrijedi EU. Sad se trebaju organizirati i sudjelovati u raspravama koje dopiru do svakog kutka Europe, do svakog dijela društva kako bi odlučili što zapravo žele. Koji god put da izaberemo, budućnost moramo oblikovati sami.
EU je tijekom 60 godina postigla nedostižno: zaustaviti vječnu europsku tragediju rata i mira. No ova Europa nije nešto što trebamo uzeti zdravo za gotovo. Europa je bila i ostala stvar izbora. Moramo biti svjesni da odluke koje donosimo danas ili sutra ili za dvije godine imaju posljedice, ne samo za nas, nego i za nove naraštaje.
Jer neće nas ocjenjivati prema onome što smo naslijedili, već prema onome što ostavljamo u naslijeđe.