Da sam Amerikanac, sigurno bih glasao za Romneyja. No, budući da sam Britanac, svim se srcem nadam da će Obama pobijediti - rekao mi je jučer, na dan izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, jedan istaknuti zastupnik u britanskom parlamentu iz redova torijevaca. On vjeruje da je jasna podrška Obami izvan SAD-a sebična jer smatra da Obama nije nužno dobra opcija za Amerikance. No, zbog njegova lika “međunarodnog” predsjednika i vanjske politike kojom se Amerikanci ne postavljaju nužno kao “nadnacija”, vjeruje da je podrška Obami razumljiva.
Predsjednički izbori u SAD-u u pravilu su važan datum u britanskom kalendaru. “Posebna veza” kojom se vole kititi političari s obje strane Atlantika i ovih je dana u punom zamahu; nije tajna da je britanska nacija, kao i politički vrh Britanije, od početka navijala za Baracka Obamu. Toliko da je Cameronova administracija morala smirivati svojevrsni diplomatski skandal kada je prilikom posjeta SAD-u i, prije svega, Baracku Obami Cameron odbio susresti se s republikancima.
Kao prvi strani državnik u slavnom predsjedničkom avionu Air Force One i poslije na košarkaškoj utakmici Obamina omiljenog kluba britanski premijer svijetu je jasno dao do znanja da podržava Obamu i da odbija prepoznati Mitta Romneyja kao mogućeg budućeg predsjednika SAD-a.
Prvi susret dvojice desničarskih političara u Londonu nipošto nije pomogao izgradnji prijateljstva kada je Romney otvoreno posumnjao u uspjeh Olimpijskih igara u tom gradu, nakon čega mu je Cameron uzvratio verbalnim šamarom svojstvenim starom etonijancu i oxfordskom đaku.
Britanci su naučili da prijateljstvo između dvaju geografski dalekih susjeda koji dijele ocean i jezik ima svoje dobre i loše strane. Nakon što je ta ista kulturološka, politička i povijesna veza postala nacionalna uvreda zbog onoga što se i danas smatra Blairovim slijepim praćenjem Bushova rata protiv terorizma, rodila se ponovno poput feniksa prije četiri godine, kada je Obama postao predsjednik SAD-a. Tih je dana London bio veselo mjesto, možda najveselije izvan demokratski obojane Amerike. Američki naglasak odjednom se nije činio stranim i vulgarnim, Hard Rock Café bio je pun, a za šankom pubova nazdravljalo se odabiru Amerike. Obama, sa svojom afričkom obiteljskom poviješću i obećanjem promjene i bolje budućnosti, dao je Britaniji nadu da je svijet bolje mjesto. Entuzijazam se, dakako, vrlo brzo ugasio, s vijestima o ponovljenoj recesiji i domaćim problemima.
Unatoč tome, demokratska Amerika i danas je Britancima bliža od republikanske. Demokratska Amerika je ona u kojoj Obama, u svom govoru u veličanstvenoj sali britanskog parlamenta Westminster Hall, tvrdi da će SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo uvijek imati vodeće mjesto u svijetu. Republikanska se Amerika čini isuviše desnom za britanski ukus; pokret Tea Party koji je 2010. označio vrhunac republikanske desnice dodatno je odmaknuo torijevce od republikanaca, iako Downing Street inzistira da je njihovo stajalište neutralno.
Boris Johnson, gradonačelnik Londona koji, uvriježeno je mišljenje, pretendira na mjesto premijera Ujedinjenog Kraljevstva, otvoreno govori o svome poštovanju prema još jednom demokratu, Billu Clintonu, tvrdeći da je “svijet bio bolje mjesto s njim na vlasti”.
Četiri godine pošto se Britanija zaljubila u Obamu, malo je Britanaca koji vjeruju da će s njim svijet biti bolje mjesto. Njihove se simpatije danas temelje isključivo na vjerovanju da barem neće postati gore.