François Fillon (62), laissez-faireovski desničar u tradicionalno buntovnoj Francuskoj i naglašeni katolik u državi naglašenoga, katkad i nasilnog laicizma, ima ovoga časa najviše šansi da se kao sljedeći predsjednik Francuske Republike useli dogodine u Elizejsku palaču, zatvorivši svjetonazorsko-kulturalni luk od Villona do Fillona: od razuzdana pjesnika do bogobojazna pragmatika.
Fillon - prvi ministar na čelu triju uzastopnih francuskih vlada od 2007 do 2012 - na kandidatskim je predizborima Republikanaca (LR, kako se sada zove degolistička desnica) pomeo prvo Nicolasa Sarközyja de Nagy-Bocsa (61), bivšeg predsjednika Republike, a onda i Alaina Juppéa (71), također bivšeg premijera (1995-1997), pa ministra obrane, odnosno vanjskih poslova u dvjema Fillonovim vladama.
Nad tim obračunom "u obitelji" lebdjelo je sasvim jasno pitanje: tko će "od naših" lakše suzbiti prijetnju? A prijetnja nije slijeva, kao što su degolisti bili navikli u pola stoljeća od de Gaulleova povratka na vlast do Chiraca, nego zdesna, odakle nadiru sve brojnije i zbijenije falange Nacionalne fronte, gdje za valkirom Marinom Le Pen jezde dusi Poujadea, Bidaulta i Salana, da se spomenemo tek nekih.
Tim jahačima najavljene apokalipse, poznim paladinima bitke kod Poitiersa (732, takoreći jučer) protiv muslimanske najezde, Republikanci suprotstavljaju iskusna političara iz duboke, seoske Francuske, koju od Vandeje razlikuje jedino to što nije nužno rojalistička, nego lojalistička.
Nesalomljiva načela
Fillona su, dok je bio premijer, svrstavali u "thatcheriste", dakle u pobornike laissez-fairea kad je riječ o ekonomiji.
Svjetonazorski je, pak, konzervativac, koji njeguje "ali". Protivnik je abortusa, vjeran svojoj vjeri, ali obećava da neće mijenjati zakon o liberalizaciji abortusa bude li izabran. Protivi se homoseksualnim brakovima, ali ne kani promijeniti reformu kojom su ih omogućili socijalisti, jedino bi sveo na minimum mogućnost usvajanja djece u tako sklopljenim obiteljima.
Tu treba dodati, kao objašnjenje, da je školovan u otaca isusovaca (kao i Fidel Castro, ne s istim rezultatom), a oni su, barem drugdje, uvijek bili kadri spregnuti načelno stanovište s oštrim okom za realnost.
Ukratko, Fillon je političar nesalomljivih načela, ali pragmatične prakse. Toliko privržen pragmi, da javno hvali "Putinov hladan ali djelotvoran pragmatizam" u Siriji, nosi vrag kolateralne žrtve, nije politika za "Marijine kćeri", rekao bi nekada Bernanos. U tu svrhu, kaže, treba ukinuti ekonomske sankcije Moskvi, nisu djelotvorne, štete Evropi. Nije važno što je Rusija na Krimu poderala Helsinšku povelju. Princip je da je u prvom planu Francuska, a onda eventualno principi.
Svjestan da je Francuska u ozbiljnoj ekonomskoj krizi, da je izgubila poziciju ravnopravnog partnera s Njemačkom, Fillon je obećao mučan program ozdravljenja: smanjivanje javne potrošnje za 110 milijardi eura, otpuštanje pola milijuna javnih službenika, povišenje poreza na dodanu vrijednost kako bi smogao 40 milijardi eura da rekompenzira popuštanje porezne omče proizvođačima, tvrdeći da će tako nezaposlenost smanjiti ispod granice od 7 posto. Kani ukinuti 35-satni radni tjedan, dobnu mirovinsku granicu produljiti na 65 godina (dok u realističnijih već dostiže 67). Izjasnio se protiv prava glasa strancima (lijepo je kad ti stranci plaćaju porez ali im ne daš da glasaju o njegovu trošenju) i za ograničenje imigracije. To mu, ipak, nije u prvom planu.
Uvjeren je, kaže, da sigurnost od terorizma, strah od imigracije i ostali bauci na kojima galopira Le Pen, najbolje i najlakše kroti ekonomski napredak, ekonomska sigurnost građana. Javni dug i masovna nezaposlenost za njega su "bolest koju treba liječiti".
Europa nacija
U francuskoj etatističkoj praksi to zvuči kao bludna psovka na račun mame, "asistencijalne države".
"Preferiram riječi koje spašavaju pred riječima koje zavode", citirao je svoga drugoga političkog učitelja Philippea Séguina, svojedobnog vođu degolističke desnice. Séguin se sukobio s tadašnjim predsjednikom Jacquesom Chiracom prigovarajući mu baš što se ne usuđuje poduzeti bolne reforme koje na kratku stazu obremenjuju ali na dulju nude perspektivu - po njegovoj prognozi. Séguin je bio jedan od rijetkih degolista koji su se otvoreno suprotstavili Maastrichtskim sporazumima; Fillon je veoma umjeren u svom evropeizmu, pobornik "Evrope nacija", tj. Evropske unije koja poduzima samo ono na što sve nacije pristanu (uostalom, upravo je Francuska, uz Nizozemsku, srušila Evropski ustav koji je prethodno prihvatila golema većina članica).
Fillon nije briljantan, ali je nesumnjivo iskusan. U politiku se bacio sa 27 godina. Prvi "vođa i uzor" bio mu je sada već zaboravljen Joël Le Theule, eksponent degolističke ljevice, socijalno osjetljive (nešto od toga se zalijepilo i za Fillona, ali ne toliko da zadrži 35-satni radni tjedan, plod naivnog vjerovanja da će kraći radni tjedan omogućiti upošljenje više čeljadi - kao da itko u kapitalizmu radi samo svoje radne ure, osim državnih činovnika, onih marljivijih). Le Theulea su tadašnji predsjednik Georges Pompidou i njegova desna ruka Jacques Chirac smatrali (vjerojatno neosnovano) zloduhom koji je plasirao "aferu Marković". Istjeran iz svih kombinacija, Le Theule se vratio u politiku tek kad je u Elizejsku palaču ušao Valéry Giscard d'Estaing, ali ga je nedugo zatim smaknuo infarkt. Tada je njegova dotadašnjeg šefa kabineta Fillona, kao političko siroče, baštinio Séguin.
Fillon je, kažu, već tada bio kakvim se pokazao kad je bio premijer: ozbiljan, suzdržan, dušu dao da u ustrašena građanina probudi povjerenje a ne paniku. Tako barem predmnijevaju Republikanci, koji su ga u tu svrhu gurnuli u prvi plan, kad je zaključio da mu je, možda, stigao kairos. Često citirajući poklič sv. pape Ivana Pavla II: "Nemajte straha!", Fillon je dao naslutiti da mora hrabriti i privrženike i sama sebe.
Okršaj u obitelji
Kakva su vremena, naime, i na desnici se boje populističkog tsunamija, zapravo trumpopulističkoga (posuđeno sa zahvalnošću), pogotovu otkako je Trump s manje glasova prejahao prvo republikanski establishment a onda i Hillary Clinton. U tom sklopu Republikanci se nadaju da će, u definitivnom srazu, socijalisti (čiji bi kandidat, bio to Hollande ili tko drugi, lako mogao otpasti već u prvom krugu predsjedničkih izbora, kako se to već dogodilo Lionelu Jospinu 2002) podržati protiv Marine Le Pen i Fillona, iako je on dalji od njih negoli je to svojedobno bio Juppé dok je stolovao u Matignonskoj palači.
U tom ozračju su provedeni republikanski predizbori, završeni u nedjelju. Budući da je posrijedi bio okršaj u obitelji, podršku su Fillonu odmah obećali i poraženi takmaci. Već nakon prvoga kruga Sarközy, koji ga je, kao svojedobni Predsjednik, instalirao za premijera nazivajući ga javno "svojim suradnikom" a privatno "gospodinom Nitkom", svodeći ga, zapravo, na pukog egzekutora a nipošto kreatora politike koja je pala na izborima prije četiri godine. Ispostavilo se da mu je učinio uslugu: na ovim predizborima Republikanci su odbacili Sarközyja kao ofucanu krpu, ali Fillona nisu smatrali suodgovornim za Sarközyjev krah, nego su se utekli pod njegov skut. Nakon drugog kruga podršku je dao i Juppé, svjestan da se snage ne smiju rasipati.
Fillonova je snaga u strahu, nakon duge krize. Pobijedit će na predsjedničkim izborima ako se glasači opredijele za logiku manjeg zla. Naravno, ne treba odbaciti mogućnost da će radije poći za sirenskim zovom "doticanja neba" - a kakva su vremena, to nije kadra ponuditi ni razvodnjena ljevica "otužnog Hollandea", kako ga je ocijenio Fillon.
Rekao da se muslimani i Židovi trebaju odreći prehrambenih navika pa se poslije ispričao
U Francuskoj, koncipiranoj nacionalistički i centralistički, François Fillon, kolikogod svojim protivljenjem Maastrichtu i "diktatima" iz Bruxellesa podcrtavao nacionalistički obrazac po kojemu javno istupa, privatno iskače iz tog obrasca po nizu činjenica, koje ne moraju utjecati na njegovo političko djelovanje, ali donekle ocrtavaju njegovu osobnost.
Popriličan je odjek, u predsjedničkoj predizbornoj kampanji 2012, izazvao njegov verbalni okršaj s kandidatkinjom Zelenih, istražnom sutkinjom i francuskom evrozastupnicom Evom Joly.
Kad je prosvjedovala protiv uvriježene vojne parade 14 srpnja, dodavši da se takve parade održavaju u Sjevernoj Koreji, Fillon je rekao da "ta dama nema drevnu kulturu francuskih tradicija, francuskih vrijednosti, francuske povijesti".
Ciljao je na činjenicu da je Joly po udaji i Francuskinja po naturalizaciji, rođena u Norveškoj kao Gro Farseth.
Drugom prilikom je izrazio mišljenje da bi se Židovi i muslimani trebali odreći svojih prehrambenih navika (pa se ispričao, kad je shvatio da je ubô prstom u osinjak ne samo "tradicija, vrijednosti, povijesti" dviju abramitskih religija, nego i u interese proizvođača i prodavača kako košera, tako i halala - a u politici je praktičnije ugaziti na rep zvečarki nego trgovini). Izvan tih eskapada Fillon nije "rasni" Francuz, jer mu je mati - povjesničarka i sveučilišna profesorica - bila Baskijka (rođena kao Anne Soulet). Bavila se poglavito francuskim selom u srednjem vijeku i prije revolucije, a uz to, među inim, i poviješću i običajima kako Židova, tako i Iraca, angliciziranoga keltskog naroda. Njoj je i fizički nalik.
Ni supruga mu nije Francuskinja, nego iz donekle angliciziranoga keltskog Walesa.
Penelope Kathryn Clarke iz Llanovera poučavala je engleski u Le Mansu, udala se za Fillona, pa rodila petero bilingvalne djece, a i sam Fillon je profitirao: bije ga glas da je anglofil, predavao je na London School of Economics, među inim.
Napokon, kao čovjek iz Le Mansa, Fillon je među znamenitijim fanovima utrke 24 sata Le Mansa, član njezina Organizacijskog odbora, pa je i sudjelovao u tamošnjim utrkama oldtimera. (ib)
Fillon će lako pobijediti Le Pen na predsjedničkim izborima
Francuski konzervativac Francois Fillon pobijedit će čelnicu krajnje desnice Marine Le Pen s velikom prednošću na predsjedničkim izborima sljedećeg proljeća, pokazuju rezultati ankete Kantar Sofres Onepointa objavljene u utorak.
Bivši premijer pobijedio je u nedjelju na predizborima svoje Republikanske stranke i očekuje se da će se sučeliti s čelnicom Nacionalne fronte Le Pen u drugom krugu izbora u svibnju sljedeće godine.
Izborne ankete sugeriraju da ni jedan ljevičarski kandidat neće sudjelovati u drugom krugu predsjedničkih izbora, ostavljajući Fillonu čistu utrku s protivnicom imigracije Le Pen. (Hina)