Lufthansin avion sa 164 putnika leti iz Berlina za München. Oteli su ga teroristi i naciljali na Allianz Arenu. Avion juri prema meti brzinom od 600 kilometara na sat. Münchenski stadion u tom je trenutku pun, njemačka nogometna reprezentacija igra protiv Engleske. Što biste vi učinili? Je li u redu ubiti ova 164 putnika plus kojeg terorista da bi se spasio bitno veći broj žrtava na stadionu?
Što je uopće ispravno, što je ljudski?
Ako odlučite srušiti avion, u Njemačkoj ćete završiti u zatvoru jer je Ustavni sud te zemlje 2006. godine odbacio kao neustavnu odredbu zakona o sigurnosti u zračnom prometu koja je pilotima borbenih aviona ostavljala na volju da u krajnjem slučaju sruše oteti avion ako procijene da bi time nastala manja šteta. Ipak, smije li se jedan ljudski život mjeriti s drugim? Tko je taj koji ima pravo procijeniti da život deset ili stotinu ljudi vrijedi više od života ovoga tu, konkretnog čovjeka?
U ovom slučaju to je učinio 31-godišnji Nijemac, pilot Eurofightera, koji je uzletio na dojavu kontrole leta da je Lufthansin Airbus A320 otet. Pitao je nadređene što da učini i nije dobio nikakav odgovor. Postupio je po svojoj savjesti.
Biste li srušili taj avion i da je u njemu u tom trenutku bila vaša supruga, pita sudac pilota Larsa Kocha. Zbilja, bi li srušio? Biste li vi ubili vlastitu suprugu kako biste spasili tisuću drugih ljudi?
Podjela odgovornosti
Lars Koch književni je lik, optuženi u dramskom tekstu “Teror” Ferdinanda von Schiracha. Von Schirach je berlinski odvjetnik koji je sa 45 godina objavio prvu knjigu, “Verbrechen”, a godinu dana kasnije, 2010., i drugu, “Schuld”. Te zbirke kratkih priča s neobičnim slučajevima iz sudnica brzo su postale bestseleri, a kod nas ih je lani u prijevodu Ivana Otta objavio AGM kao “Zlodjelo” i “Krivnju”. Unuk vođe nacističke mladeži Baldura von Schiracha, kojemu se sudilo u Nürnbergu, Ferdinand von Schirach (52) u međuvremenu je objavio dva romana, a engleski prijevod romana “Taboo” (The Girl Who Wasn’t There) ovoga je ljeta dospio na prvo mjesto Timesove liste bestselera.
Svoj prvi dramski tekst “Teror” Ferdinand von Schirach je objavio 2014. godine. Premijeru u kazalištu doživio je 3. rujna prošle godine, i to gromoglasno, istodobno u Deutsches Theateru u Berlinu i frankfurtskom Schauspielu. Poput prave bombe, “Teror” do danas ne prestaje izazivati polemike. Van Schirach uvlači publiku u podjelu odgovornosti. Hoće li Koch biti osuđen ili ne, ovisi direktno o glasovima publike. Nakon što odslušaju argumente, u trenutku kada bi se porota povukla na vijećanje, publika odlazi na pauzu i glasa. Kad se vrate, glumci objavljuju presudu.
“Schuld”, piše na crveno tapeciranim vratima velike dvorane Deutsches Theatera. “Unschuld”, piše na drugim vratima. Kad izađete, mlada djevojka još provjeri kamo ste htjeli da ode vaš glas.
Predstava je nevjerojatno uspješna, upravo igra u 40 različitih inscenacija u kazalištima širom Njemačke, u Tel Avivu, Tokiju i Caracasu, a još je najavljeno dvadesetak novih, među ostalim u Sloveniji i Mađarskoj.
Nova TV forma
Je li Lars Koch heroj ili zločinac? O tome nije odlučio autor komada, nego odlučuje publika. Uskoro, 17. listopada, milijuni gledatelja imat će priliku suditi Larsu Kochu. Njemačka javna televizija ARD zajedno s austrijskim ORF-om i švicarskom javnom televizijom će u ponedjeljak 17. listopada u 20.15 sati emitirati televizijski film “Teror” s vrlo popularnim njemačkim glumcima, a nakon toga će gledatelji Njemačke, Austrije i Švicarske telefonom i internetom moći glasati - je li pilot kriv ili nije kriv, je li smio ili nije smio odlučivati tko će ostati živ? “O tom pitanju svaki naš kolega svakodnevno razmišlja”, izgovara kazališni svjedok Lauterbach, Kochov kolega iz kontrole leta.
To je najveći live-eksperiment na njemačkoj televiziji, najavljuju njemački mediji. U filmu igraju Burghart Klaussner kao sudac, Florian David Fitz je optuženi pilot Luftwaffe (trebao je Moritz Bleibtreu, ali je dogovor otpao), Martina Gedeck državna tužiteljica, a Lars Eidinger branitelj optuženoga. Režiju potpisuje Lars Kraume.
Tri dana prije masovnog televizijskog suđenja, 14. listopada, film “Teror”, s podnaslovom “Vaša presuda”, krenut će u distribuciju u 100 kina u Njemačkoj. Filmski gledatelji nisu privilegirani kao kazališni: samo prvoga dana prikazivanja, u petak 14. listopada, kino gledatelji imat će pravo dati glas o tome je li pilot Lars Koch kriv ili ne. Tri dana kasnije i milijuni TV gledatelja.
- Publika odlučuje! To će biti nešto sasvim posebno te večeri: gledatelji ne odlučuju samo o ishodu jednog televizijskog filma, nego o sudbini ljudskog bića, je li kriv ili nije kriv - rekao je Volker Herres, programski direktor Das Erstea, prvog programa ARD-a. Tim filmom, koji nastaje u koprodukciji ARD-a, žele promovirati ideju o televiziji kao važnom mediju za društvene rasprave: prvo TV film, pa presuda gledatelja, pa rasprava eksperata u studiju. Sve je toliko povezano da zajedno čini jednu novu interaktivnu TV formu oko koje sam sada vrlo uzbuđen, priznao je direktor Erstea.
U teatru, ili bar u nekim oblicima teatra, uključivanje gledatelja nije ništa novo. No, i ovdje kombinacija interaktivnosti i vrlo politizirane teme čini eksplozivnu smjesu. Jer, ne glasaju gledatelji samo o tome je li tamo neki izmišljeni Lars Koch kriv ili nije, nego i o ispravnosti odluke najvišeg suda u Njemačkoj, Ustavnog suda u Karlsruheu. Da, Njemačka ima slobodne medije, ali takvo prozivanje Ustavnog suda i samog njemačkog Ustava izaziva u najmanju ruku nelagodu u velikoj državi u kojoj se institucije, uz svu slobodu izražavanja, ipak poštuju.
Sigurnost ili sloboda?
Je li Lars Koch trebao ubiti putnike, postoje li situacije kad je normalno ubiti ljude, postavlja pitanje Von Schirach. Njegov tekst vjerojatno ne bi bio ni blizu toliko uznemirujući da ga gledamo dvadesetak godina ranije. Ili barem prije posljednjih velikih terorističkih napada koji su radikalno promijenili raspoloženje građana na Zapadu. Sigurnost ili sloboda? Koliko ste slobode spremni žrtvovati za više sigurnosti? Samo je pitanje trenutka kad će se dogoditi scena iz drame, a Ustavni sud nas je učinio bespomoćnima: kad se to dogodi, ništa nećemo moći poduzeti i teroristi to znaju, upozorava Von Schirach.
Najglasnije su protiv kazališnog komada ustala dva ugledna stara političara FPD-a, njemačke liberalne stranke, nekadašnjeg koalicijskog partnera CDU.
Čovjek ne smije mjeriti vrijednost jednog života drugim životima, ne smije se postaviti u ulogu Boga koji će odlučivati tko smije živjeti, a tko ne, argumentiraju Gerhart Baum i Burkhard Hirsch. Baum je bio ministar unutarnjih poslova u vladi Helmuta Schmidta, a Hirsch potpredsjednik Bundestaga devedesetih. Upravo zahvaljujući njima Njemačka ima takav zakon koji Larsu Kochu i njegovim kolegama zabranjuje da ubiju jedne građane da bi spasili druge.
Baum i Hirsch su tražili ocjenu ustavnosti novoga zakona o sigurnosti zračnog prometa, koji je u siječnju 2005. donijela socijaldemokratska vlada Gerharda Schrödera na valu jačanja mjera sigurnosti u zračnom prometu nakon napada 11. rujna 2001. na njujorške nebodere. Ustavni sud je uvažio zahtjev Bauma i Hirscha te poništio mogućnost da u iznimnim slučajevima ministar obrane smije donijeti odluku hoće li uništiti oteti avion. Veliki dio te rasprave Von Schirach je uvrstio u svoju dramu.
Glavno je pitanje: jesmo li doista u ratu, kako to tvrde François Hollande ili papa Franjo? Ako jesmo, onda je sve dopušteno, pa i to ubiti čovjeka da bi spasio drugog ili druge. Ali ako nismo proglasili ratno stanje, a nismo, nepravedno je prema civilima primjenjivati nemilosrdnu ratnu logiku, argumentiraju Baum i Hirsch. Smije li država raspolagati životima građana? Država je ta koja bi morala jamčiti sigurnost civilima, a ne propisivati uvjete pod kojima smiju biti ubijeni. Ako ne, što će nam uopće država?
Ustavni sud je prihvatio argument liberala da se ljudski život ne smije procjenjivati u odnosu na drugi život. Ustavni su suci poručili da je po članku 1 njemačkog Ustava dostojanstvo čovjeka nedodirljivo pa je nezamislivo da bilo tko dobije dozvolu da namjerno ubije nevine ljude. A kad to dovodi u pitanje, Von Schirach direktno pljuje na Ustav, tumače Hirsch i Baum.
Pod egidom “Drama trenutka” Frankfurter Allgemeine Zeitung je ovoga ljeta organizirao tribinu o predstavi. “Zar je to umjetnost? Drama je jako politizirana i nije ju moguće odijeliti od stvarnosti”, rekao je Baum. Među ostalim, zamjera Schirachu što stalno stvara atmosferu izvanrednog stanja pa sugerira gledateljima da ne postoji logično rješenje osim rušenja aviona. Ali zar danas, nakon napada u Parizu, Bruxellesu i Nici, ne živimo u poluizvanrednom stanju, u trajnoj histeriji u kojoj svaki čas očekujemo novi teroristički napad? U neproglašenom izvanrednom stanju, kako to kaže Von Schirach.
Na nedavnoj 25. izvedbi “Terora” u Deutsches Theateru bio je ministar financija Wolfgang Schäuble, koji je poslije na tribini odgovarao na pitanja novinara. Jer i on je prije sadašnje funkcije ministra financija bio ministar obrane te ga se pitanja predstave ga se itekako tiču. Njemačko kazalište ozbiljna je institucija koja očekuje od društva da ga shvaća ozbiljno: kad već troše toliki novac, da nisu samo luksuzni, beskorisni ukras. Prije Schäublea, na tribinama nakon te predstave u Deutsches Theateru na pitanja su odgovarali ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière, bivši ministar obrane Franz Josef Jung, bivši sudac njemačkog Saveznog ustavnog suda Dieter Grimm i drugi.
U Deutsches Theateru redatelj Hasko Weber optuženom i njegovu kolegi svjedoku Lauterbachu suprotstavio je žene: sutkinju igra izvrsna Almut Zilcher, Franziska Machens je tužiteljica, a Aylin Esener brani optuženog. Kao optuženi je sad prvi put zaigrao Božidar Kocevski, njemački glumac rođen 1989. u Štipu u Makedoniji. Uloga mu je fantastično sjela. Scena je uska, na početku je to ćelija, koja se brzo pretvara u sudnicu, kako se optuženi od zatvorenika koji radi sklekove oblačenjem odijela pretvara u optuženog. Na podu je zemlja, zid je golema fotografija poprišta avionske nesreće. Pilot je predstavljen kao pravi vojnik, sav sazdan od moralnosti, njemačkog poštenja i osjećaja dužnosti. “Mislio sam da je to ispravna stvar”, šturo kaže. Prvo svjedoči oficif iz kontrole leta, a potom mlada žena čiji je muž bio u srušenom avionu. Ona ispriča nove detalje koji pilotu nisu bile poznati, a mogli su preokrenuti događaj. Zatim gledatelji glasuju.
U eseju kriv
Te je večeri rezultat bio 192 “kriv je” naspram 286 “nije kriv”. Od 149.168 ljudi koji su odgledali ovu predstavu od 4. listopada 2015. do 4. listopada 2016., većina ih smatra da Lars Koch ne bi smio biti osuđen zato što je odlučio ubiti 164 ljudi u avionu Berlin - München. U pet zemalja svijeta u kojima se igra predstava, tih koji smatraju da nije kriv je 89.271, a da je kriv misli 59.897 ljudi. Nije oduvijek bilo tako: na početku je bitno više gledatelja smatralo da Lars Koch nije smio srušiti avion. A onda je 13. studenoga prošle godine napadnut Pariz, pa Bruxelles. I počeli smo drugačije gledati svijet oko sebe.
Sam Von Schirach je krajem prošle godine objavio esej u Der Spiegelu u kojem dodatno argumentira svoje stavove i objašnjava da on sam smatra da je Lars Koch - kriv. Taj je tekst uvršten u novo tiskano izdanje “Terora”. Gledatelji ne misle kao autor ili bar ne onako kako autor kaže da misli. U 33 predstave je pilot Luftwaffe proglašen krivim; u velikoj većini - 451 - glasovima publike je oslobođen. Zašto niste jednostavno ispraznili stadion, pita svjedokinja, žena poginulog putnika. U općoj histeriji oko terorističkog napada toga se nitko nije sjetio.
Slučaj poput opisanog već se dogodio. Avion je letio prema Olimpijskom stadionu u Münchenu tijekom ceremonije zatvaranja Olimpijskih igara 1972. Pilot nije odgovarao na pozive. Tadašnji ministar obrane Georg Leber imao je samo tri minute vremena da odluči što će učiniti. Poslije se ispostavilo da se uređaj za vezu iznenada pokvario. Srećom, putnici su sretno sletjeli.
Godišnje ima više od 300 takvih slučajeva na nebu iznad Njemačke kada se pilot ne javlja na poziv kontrole leta, potvrdili su stručnjaci. Više od 300 slučajeva u kojima bi neki Lars Koch mogao odlučiti srušiti avion.