Prije samo deset godina, internet je još uvijek bio pun obećanja. Postojao je san o egalitarnoj budućnosti, u kojoj svi imaju pravo glasa, mreži kojoj svatko ima pristup pod jednakim uvjetima. Kolektivna suma ljudskog znanja bit će dostupna svima na dodir prstom, vlade će morati odgovarati organiziranim i informiranim građanima, iskorijenit će se korupcija i nepotizam, države će postati jeftinije i učinkovitije. Tvrtke će postati bolje povezane sa svojim klijentima, bolje će zadovoljavati potrebe potrošača, tržište će kazniti sve koji posluju nelegalno ili neetički. Obrazovanje će postati dostupno svima, nitko neće morati živjeti u neznanju ili zabludi, točne i pravodobne vijesti bit će dostupne svima kojih se tiču.
To se, primijetili ste, nije dogodilo.
Internet se nije pretvorio u ono što su njegovi tvorci očekivali. Umjesto da postane medij za pravodobno širenje informacija, postao je medij za širenje dezinformacija i teorija urote. Umjesto da postane temeljno ljudsko pravo, postao je luksuzna roba koja ljude dijeli na nove digitalne klase. Umjesto da bude pod kontrolom svih, dospio je pod kontrolu pojedinih država i tehnoloških korporacija koje danas imaju veću moć od vlada. Istovremeno, odgojio je već cijelu generaciju mladih i društveno aktivnih ljudi koji nikad nisu vidjeli svijet bez interneta, oblikovao njihovo razmišljanje i društvene tokove, učinio im cijeli svijet dostupnim, ali ih i gurnuo pod najgore moguće povećalo.
Prošlo je pola stoljeća od službenog začetka interneta, tri desetljeća otkad je Sir Tim Berners-Lee izumio HTTP protokol i pokrenuo “World Wide Web” - internet kakav danas poznajemo. Iz ruku akademika i optimističnih entuzijasta koji su sanjali digitalnu utopiju, internet je prešao u ruke tehnoloških tvrtki koje su kroz neprekidnu konsolidaciju stvorile globalni oligopol, i postavili temelje digitalne distopije u kojoj danas živimo.
Internet je iznevjerio sva očekivanja onih koji su se nadali boljoj budućnosti, no, srećom, još nije ispunio ni sva predviđanja zlogukih proroka. Nije ni najbolja ni najgora stvar na svijetu, ali je neupitno jedna od najvažnijih u našim društvima i životima. Postao je neizbježno mjesto na kojem radimo, komuniciramo, kupujemo, prodajemo, informiramo se i zabavljamo. Život bez interneta još nije nezamisliv, no iznimno je težak za svakog tko želi zadržati vezu s modernim društvom.
Pitanje u kojem smjeru kreće internet, kako će izgledati uskoro i kakav internet želimo, pitanje je koje se doslovno tiče svih nas, našeg društva i naše budućnosti. Hrvati, kao građani zemlje EU, jednog od najvećih svjetskih gospodarskih čimbenika, imaju iznadprosječnu polugu moći kojom mogu utjecati na budućnost interneta, kako kroz svoju vladu, tako i kroz svoje zastupnike u Europskom parlamentu.
Indijci, Kinezi, Indonežani, Pakistanci, Brazilci, Nigerijci i Bangladešani zajedno čine više od polovice svih stanovnika našeg planeta, no njih nitko ne pita kakav oni internet žele. Budućnost interneta je u rukama građana EU, SAD-a i Japana, demokratskih država čiji građani imaju pravo glasa i mogu se obratiti svojim demokratski izabranim zastupnicima, ili se organizirati i javno djelovati u sklopu civilnog društva.
Ovo je važno napomenuti kako bismo shvatili da budućnost interneta nije nešto što će se dogoditi bez obzira na to što mi radili, već je odgovornost svih nas koji živimo u zemljama u kojima je, barem zasad, još legalno i legitimno javno i glasno željeti i zahtijevati.
Kako bi lakše znali što želimo, najbitnije je znati gdje se danas nalazimo, koji problemi postoje i koje su njihove posljedice.
1. Internet nije jednak za sve korisnike
Najveća iluzija o internetu danas jest da je on jednak za sve. Pisac William Gibson jednom je primijetio kako je “budućnost već tu, samo neravnomjerno raspoređena”. Diljem svijeta, korisnici pristupaju internetu s vezama koje se jako razliku u kvaliteti i brzini.
Veliki gradovi u Europi redovito imaju širokopojasni pristup, građani mogu gledati filmove, obrazovne sadržaje, poslovati i održavati videokonferencije bez problema, no milijarde ljudi diljem svijeta pristupaju internetu znatno sporijim brzinama.
Čak i u Europi, Njemačka je na zlom glasu loše internetske veze izvan gradova, pa čak i u samim gradovima. Dok se glasno raspravlja o 5G mrežama i budućnosti interneta, dijelovi Berlina nemaju ni 4G mrežu. Američki ruralni krajevi, pa i mnogi gradovi, osuđeni su na samo jednog pružatelja usluga, koji ne osjeća potrebu ponuditi pristupačne cijene niti pouzdanu uslugu. Onima koji imaju novac, internet je dostupniji nego drugima, no katkad ni novac ne pomaže.
Sve više svjetskih država pokušava se izolirati od svjetskog interneta, imati svoj zatvoren sustav, otporan na kritike i neugodne informacije. Turska je zabranila Wikipediju, a svako malo zabranjuje i druge stranice koje bi mogle naškoditi vlastima.
Iran blokira sve što moralna policija vjeruje da je nepoćudno, a Rusija je nedavno prvi put testirala potpunu izolaciju - odsjekla je svoj dio interneta od ostatka svijeta. Rusija ima i svoju alternativu Facebooku - VKontakte - koja je izrazito popularna među svim ruskim govornicima. No, koliko god Rusija, Iran ili Turska pokušavali uspostaviti lokalnu kontrolu nad internetom, ne dolaze ni do koljena Kini.
2. Aplikacijom za koju niste čuli koristi se više od milijardu ljudi
Najkorišteniju aplikaciju na svijetu, kojom se svakodnevno služi više od milijarde ljudi, najvjerojatnije nikad niste vidjeli. Radi se o kineskoj super aplikaciji WeChat, koju je prije deset godina razvio kineski tehnološki div Tencent.
WeChat je nastao kao aplikacija za slanje poruka, no u međuvremenu je evoluirao u glavnu društvenu mrežu u Kini, sustav za digitalno plaćanje i slanje novca, platformu na kojoj tvrtke mogu nuditi svoje proizvode i usluge, platformu putem koje se može naručiti na preglede kod liječnika, odrađivati birokraciju i upravljati većim dijelom svojeg života. Kinezi žive na WeChatu, česta je uzrečica.
Kina uz pomoć interneta stvara visokotehnološko društvo, u kojem su svi građani umreženi, no to društvo za sada ima sva obilježja distopije. Korištenje državnih aplikacija sveprisutno je i neophodno za svakodnevni život - komunikacija s drugima, plaćanje mobitelima - no istovremeno je i pod potpunim nadzorom vladajućih.
No, ekosustav koji nudi WeChat iznimno je praktičan prosječnom korisniku. Omogućava ljudima da štede svoje vrijeme i novac, da sve što moraju riješiti rade na jednom mjestu, ne moraju pamtiti stotine lozinki, online plaćanje jednostavno je i pouzdano. Radi se o prvom modelu razvijenom u Aziji koji zapadne tvrtke žele imitirati. Apple i Google pokušavaju raširiti svoje usluge za plaćanje, Facebook pokušava razviti vlastitu valutu, i omogućiti jednostavno slanje novca i plaćanje putem Facebooka - približiti ga idealu WeChata.
Osim samog modela digitalnog života, koji je znatno lakše uvesti u Kini zbog manjka konkurencije, ono u čemu će Kina sigurno postići globalni doseg je oprema i infrastruktura.
Kineski pametni mobiteli znatno su jeftiniji od zapadnih modela s istim značajkama, a sve češći su i “flagship” modeli koji performansama zasjenjuju konkurenciju. Kineske su tvrtke nositelji nekih od ključnih patenata u 5G tehnologiji, a opremu za mreže nude po znatno nižim cijenama od zapadnih infrastrukturnih tvrtki.
Novu generaciju mobilnog interneta, gotovo je sigurno, gradit će Kina, koja će time posljedično imati i izravnu kontrolu nad njim.
3. Političke kampanje za dezinformiranje
Internet je trebao postati prostor slobodne rasprave, idealisti su sanjali o otvorenom forumu u kojem će se obrazovani i informirani intelektualci argumentirano raspravljati o ključnim društvenim problemima i izazovima. Mogao je barem postati mjesto na kojem bismo se mogli objektivno informirati o radu vlada i demokratski izabranih zastupnika, o lokalnoj zajednici i njenim predstavnicima. No, on je u zadnjih deset godina postao leglo rubnih teorija zavjere, laži koje se uporno nastavljaju širiti iako su nebrojeno puta prokazane, te mjesto gdje svaki iole beskrupulozniji političar može organizirano ocrnjivati i napadati sve svoje protivnike - uključujući i sve legitimne kritičare ili objektivne novinare.
Samo u zadnje dvije godine, broj zemalja u kojima se provode kampanje političkog dezinformiranja na internetu se udvostručio, i prema Oxfordskom institutu za internet, došao je do brojke od 70 država.
Vladajući političari organiziraju neformalne skupine podrške - najčešće kroz stranačku mladež - u sprezi s profesionalcima koji mogu organizirati mrežu botova, koji zajedničkim snagama mogu masovno izražavati potporu svojem čelniku na društvenim mrežama, a istovremeno zagušiti svaki kritički glas opozicije.
Novinari diljem svijeta koji pišu kritične članke o vladama nerijetko se nađu na udaru takvih organiziranih mreža, koje ih izlažu uvredama, prijetnjama i drugim oblicima zastrašivanja. Pokušava ih se diskreditirati lažima, fabriciranim aferama, optužbama za razvrat i nemoral, ili za rad na račun “stranih sila”.
Takve su kampanje u ograničenom opsegu provođene i u Hrvatskoj, o čemu je već pisao novinar Jutarnjeg Marin Dešković, no najdojmljivije su provedene u našem susjedstvu, u Srbiji pod vlašću Aleksandra Vučića.
Vučićeva je stranka čak razvila i aplikaciju za mobitele koja je, prema uputstvima iz središnjice stranke, dijelila glasove za ili protiv određenih komentara čitatelja na nekim od najpopularnijih srpskih portala. Djelatnici javne službe s ugovorima na određeno nalazili su se pod pritiskom i sami komentirati prema naputcima iz središnjice, kako bi zadržali svoj posao.
Srbija ni u čemu nije ni prva ni najjača - zabrinjavajući je trend da beskrupulozne vlasti diljem svijeta počinju učiti jedne od drugih, primjenjujući najučinkovitije metode.
Britanska konzervativna stranka, primjerice, ušla je otvoreno i bez imalo srama u predizbornu kampanju s organiziranim planom dezinformiranja. Službeni Twitter profil stranke preimenovan je u “FactCheckUK” za vrijeme javne debate stranačkih čelnika, praveći se da su službena stranica za provjeru činjenica, i potom dijelili objave u kojima optužuju čelnika Laburista da laže.
Zakupili su i internetsku domenu “labourmanifesto.co.uk” - na koju bi netko mogao zalutati u potrazi za programom laburista - i predstavili stranački manifest u najgorem mogućem svijetlu. U oba slučaja sitnim je slovima pisalo da je riječ o stranici konzervativne stranke - dovoljno sitnim da ih većina ljudi previdi. Tako je izbjegnuto formalno kršenje zakona, no to je Britanija, sjedište najstarije demokracije.
Diljem svijeta, zakoni nisu spremni za internet, a vladajući u brojnim mlađim demokracijama ni ne brinu za zakone. U njihovu obranu, oni se koriste alatom koji im je na raspolaganju. Velike internet tvrtke zarađuju milijune na oglašavanju i privlačenju ljudi u svoje ekosustave, i takav model varanja glasača možda jest loš po demokraciju i društvo, ali je dobar po bilance.
4. Divovi veći od država i nikad opasniji Facebook
Facebook odbija ukloniti plaćene oglase političara, čak i kad oni iznose potpune neistine. “Mislimo da nije u redu da mi odlučujemo što je, a što nije istina”, tvrdi Facebook, no pritom ignorira i vlastite lokalne partnere - medije specijalizirane za provjeru činjenica, kojima je upravo to posao, i koji su počeli napuštati Facebook, izgubivši vjeru da je tvrtka ozbiljna oko borbe protiv dezinformacija.
“Da je Facebook postojao u 30-im godina prošlog stoljeća, dopustili bi Hitleru da objavljuje oglase od 30 sekundi o svojem ‘rješenju židovskog pitanja’”, kazao je prije tjedan dana satiričar Sacha Baron Cohen.
Facebook i Google danas su monopolisti, ona najgora vrsta neprijatelja slobodnog tržišta. S njima je nemoguće ulaziti u izravnu konkurenciju. Vrijednost društvene mreže je u njenim korisnicima, a nitko nema više korisnika od Facebooka. Uz sav trud i novac koji je Microsoft uložio u svoju tražilicu Bing, Google je za veliku većinu ljudi prvi i jedini ulaz na internet, a tvrtkin e-mail servis gmail je sveprisutan.
Takva konstelacija suzbija inovacije i rast, a ako se i pojavi tvrtka koja nudi novu, originalnu uslugu koja ljudima treba, jedan od internetskih giganta brzo je proguta i utopi u svoj sustav.
Apple, Amazon i Microsoft zatvaraju krug velikih zapadnih tvrtki koje su nadrasle države u kojima su nastale. Prisutne u cijelom svijetu, mogu diktirati uvjete zemljama u koje razmišljaju preseliti svoja sjedišta ili urede, ucjenjivati vlade i zahtijevati male ili nikakve poreze.
Njihov ekonomski utjecaj je neupitan, no još je veći njihov društveni utjecaj. Postali su primarni izvor informacija za većinu ljudi, i sadržaji i informacije koje prikazuju svojim korisnicima usmjeravaju njihove odluke i razmišljanja.
Pri tome, jedino što ih usmjerava je profit - veliki zalogaj globalnog oglašivačkog kolača. Koliko god Facebook ponavljao mantru o slobodi izražavanja, širenje lažnih vijesti i teorija urota privlači korisnike, navodi ih da dijele i komentiraju taj sadržaj, potiče ljude da što više i što dulje borave na njegovim platformama, što se pretvara u izravnu vrijednost za oglašivače.
Europska unija već godinama ratuje protiv internetskih divova i njihovog monopolističkog položaja, no kazne koje im dodjeljuje su samo kap u moru njihovih prihoda. Za sada ne odgovaraju nikome, a Sjedinjene Države, nekad ikona kapitalizma i slobodnog tržišta, nemoćno gledaju monopole kako bježe izvan svake kontrole.
Neki od predsjedničkih kandidata prijete da bi razbili gigante na manje tvrtke, no bi li stvarno lobistička mašinerija u kongresu pristala na tako nešto, i bi li Amerika bila voljna riskirati da primat u tehnologiji prepusti u ruke azijskih tvrtki, za sada je dosta upitno.
5. Djeca interneta ili život u okruženju tehnologije
Bebe rođene u 21. stoljeću odrastale su u djecu okruženu tehnologijom i internetom. Ti mladi ljudi, od kojih su neki već punoljetni, ni ne pamte kako se živjelo i poslovalo dok cijeli svijet nije bio međusobno povezan.
Djeca su se uvijek brže prilagođavala od odraslih, a svijet na dlanu pametnog telefona za njih je oduvijek bio dio života.
I dalje imaju iste potrebe koje su oduvijek imali tinejdžeri - povezati se sa svojim vršnjacima, postati prihvaćeni članovi svoje grupe, definirati se kao osoba, pronaći način kako se izraziti, svoj glas, i pronaći svoje prve ljubavne partnere. Sve to oni danas rade putem interneta.
Nedavni sajam Infogamer u Zagrebu bio je najposjećeniji do sada, s više od 100.000 posjetitelja iz regije i cijele Europe. No, većina posjetitelja ne bi došla samo pogledati najnovije igre, računala i konzole - za brojne posjetitelje iz regije glavni je razlog dolaska bio nastup regionalnih YouTube i Twitch zvijezda.
Mladi su prigrlili nove medije ne samo kao konzumenti, već i kao stvaratelji. Mladići i djevojke koji igraju igre dok ih drugi gledaju imaju milijunske publike. Tinejdžerice koje snimaju savjete za šminkanje, čak i mladi ljudi koji prenose vijesti na način koji je prihvatljiv njihovim vršnjacima.
S jedne strane, mladima je danas lakše nego ikad postati dio skupine koja dijeli njihove interese i vrijednosti. Prije interneta, mladi su bili ograničeni na krug prijatelja u susjedstvu ili u školi, no sada mogu pronaći sve na internetu koje zanima neki nišni glazbeni žanr, određena igra, serija, ili bilo što drugo.
S druge strane, mladi su danas izloženi nikad gorem povećalu svojih vršnjaka. Društveni pritisak gori je nego ikad, a “popularne klike” dobile su proširenu moć osuđivanja “nepodobnih”, putem društvenih mreža. Zlonamjerni komentari na društvenim mrežama, osuda izgleda ili stila, širenje glasina, sve to čini psihičko zdravlje današnjih tinejdžera znatno labilnijim.
Istraživanja su pokazala i opasnosti od ovisnosti o tehnologiji, i povezala ju s depresijom, premda još nije dokazano vodi li depresija u ovisnost ili ovisnost u depresiju. U prošlih deset godina u porastu je broj samoubojstava adolescenata, a brojke za djevojke, u prošlosti znatno manje podložne, rastu brže nego za dječake.
Kao i u slučaju političkih dezinformacija, zakoni i relevantne službe nisu se stigli adaptirati na novi okoliš u kojem žive tinejdžeri. Nitko osim njih ne zna točno što prolaze, no brojke ukazuju da im nije lako. Ključno će biti u budućnosti osigurati siguran prostor za mlade, koji im neće oduzeti alate za upoznavanje svijeta i vršnjaka, i za vlastiti razvoj, no koji će ih zaštititi ili barem pripremiti na najgore prijetnje koje vrebaju.