Gdje će buknuti idući izraelsko-iranski sukob? Kako u svojoj analizi za Daily Mail navodi stručnjak za Bliski istok britanskog think tanka Royal United Services Institute (RUSI) Michael Stephens, Crveno more, Irak, Sirija i Libanon mogli bi biti buduća bojna polja na kojima bi izbio rat koji bi bio toliko žestok da bi Gaza predstavljala tek predjelo, manji uvod u daleko gori i širi sukob.
Bliski istok se, kako navodi autor, ljulja na rubu opasne provalije nakon tjedna u kojem su Izrael i Iran izveli svoje osvetničke napade. U posljednja dva desetljeća ove dvije neprijateljske zemlje vodile su ‘rat u sjeni‘ preko posredničkih skupina kao što je Hezbollah u Libanonu, koji podupire Teheran, ili putem tajnih aktivnosti i kibernetičkog ratovanja, ciljajući pritom infrastrukturu druge strane.
Ono što je važno jest da niti jedna zemlja nije koristila svoju vojsku za otvorene napade unutar suverenog teritorija druge. Ipak, ovoga je tjedna taj tabu razbijen, što je regiju odvelo u zabrinjavajuću novu dinamiku u kojoj bi Izrael i Iran mogli smatrati da je potrebno nastaviti s uzvratnim mjerama kako bi izbjegli da ispadnu slabi u očima drugih aktera.
Kako sada stvari stoje, procjenjuje Stephens, događaji se odvijaju toliko brzo da je teško predvidjeti u kojem će se smjeru stvar razvijati, a visoka razina napetosti znači da bi neka pogrešna procjena bilo koje strane mogla dovesti do brze eskalacije regionalnog nasilja pa je potrebno razmotriti kako bi do toga moglo doći i gdje bi se to moglo dogoditi.
Regija Bliskog istoka je prepuna potencijalnih žarišnih točaka koje bi se mogle brzo razbuktati, no neka su područja opasnija od drugih i kao rezultat toga manja je vjerojatnost da će se odmah destabilizirati.
Crveno more na prvom mjestu, tu je i Irak
Crveno more je vjerojatno prvo mjesto na kojem se očekuju veći problemi. Iranski saveznici hutisti, jemenski šijitski pobunjenici, velika su remetilačka sila u Jemenu. Nakon devet godina građanskog rata u Jemenu postalo ih je teško istjerati iz njihovih baza na Zapadnoj obali, a oni u potpunosti kontroliraju glavni grad Sanu.
Već četiri mjeseca hutisti napadaju civilne brodove i suočavaju su se s odmazdom američkih i britanskih zračnih snaga. Ipak, i dalje imaju sposobnost gađanja brodova projektilima i dronovima, što plovidbu u toj regiji na ključnom trgovinskom pravcu čini vrlo nesigurnom. Ti napadi bi lako mogli eskalirati ili se čak proširiti na Indijski ocean jer Iran nastoji upotrijebiti sva sredstva koja ima na raspolaganju kako bi povećao cijenu sukoba za Zapad.
U Iraku šiitske oružane skupine - od kojih su neke lojalne Iranu - povezane s vladinim ministarstvima, imaju mogućnost gađati zapadne mete poput veleposlanstava i izvoditi napade na zapadne interese poput naftnih kompanija i američkih vojnih objekata. Američka vojna baza Al Assad u zapadnom Iraku, kao i zračna baza u kurdskoj prijestolnici Erbilu, već su bile mete napada, a Iranci bi mogli odlučiti da gađaju ove baze balističkim projektilima ili bespilotnim letjelicama, uvlačeći tako SAD dublje u sukob.
Izrael je, pak, izvodio zračne napade protiv tih skupina 2019. godine, a Izraelci bi mogli smatrati da bi daljnji napadi bili dobar način da se nanese šteta Iranu bez novog izravnog napada njegovom teritoriju.
Sirija i Libanon
Izraelci bi, također, mogli odlučiti da povećaju uloge u Siriji, gdje je glavni grad Damask boravište nekoliko iranskih vojnih zapovjednika i bataljuna Iranske revolucionarne garde (IRGC). Te bi se jedinice mogle koristiti kao pomoć u planiranju iranskih napada iz Sirije, ali bi mogle biti i mete odmazde izraelskih zračnih snaga, kao što se dogodilo u ožujku, kada je viši zapovjednik IRGC-a Mohamed Reza Zahedi ubijen u ciljanom izraelskom zračnom napadu.
Iranske logističke veze od sirijske prijestolnice do svojeg saveznika u Libanonu, Hezbollaha, od južne Sirije čini očitu žarišnu točku na kojoj bi moglo doći do brze eskalacije i osvetničkih napada obje strane.
No, tu je i sam Libanon, gdje je libanonski Hezbollah razmijenio vatru s Izraelom više od 5000 puta od napada Hamasa na Izrael 7. listopada prošle godine i početka rata u Gazi. Od tada je ubijeno 200 Libanonaca i 16 Izraelaca, a velika područja s obje strane izraelsko-libanonske granice i dalje su prazna jer su civili pobjegli u strahu za svoje živote.
Hezbolah raspolaže arsenalom raketa koji se procjenjuje na više od 150.000 komada. Kad bi one bile lansirane, probile bi izraelski višeslojni sustav protuzračne obrane i prouzročile razaranje diljem zemlje. Izrael bi tada u znak odmazde morao napasti Libanon, što bi dovelo do rata čija bi žestina bila toliko da bi Gaza izgledala tek kao početak pravog sukoba.
S obzirom na to koliko bi užasan ishod takvog sukoba mogao biti, malo je vjerojatno da bi Iran ili Izrael provocirali opći sukob na sjeveru, osim ako se situacija toliko ne pogorša da jednostavno ne postoji druga opcija.
Međusobni udari Irana i Izraela
No, tu su, na kraju krajeva, i sami Izrael i Iran. S obzirom na veliku udaljenost između dviju zemalja, nijedna ne bi mogla izravno izvršiti invaziju, ali obje države posjeduju značajne sposobnosti u balističkim projektilima i scene poput one u noći 13. travnja, kada je Iran izveo veliki udar raketama i dronovima na Izrael, doista bi mogle postati redovita pojava. To bi, pak, izazvalo duboku zabrinutost SAD-a i njegovih zapadnih saveznika, poput Velike Britanije, koji su odlučni u obrani Izraela.
I dok se sumnja da Izrael ima nuklearni arsenal, Iran do ovoga trenutka još nije proizveo vlastito nuklearno oružje pa ne postoje šanse da u skorije vrijeme na Bliskom istoku dođe do nuklearnog sukoba, procjenjuje autor.
S druge strane, to što se u Bahreinu, Kuvajtu, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima nalaze važne američke baze, što uključuje i snažnu britansku vojnu prisutnost, ne znači mnogo u pogledu eskalacije. Ti resursi bi se mogli iskoristiti kao pomoć u kontroli neba između Izraela i Irana ako se stanje stvari pogorša, no te su zemlje jasno dale do znanja da se iz tih baza ne može pokrenuti nikakav osvetnički napad na Iran te da neće prihvatiti da budu uvučene u širu konfrontaciju Izrael, što znači i SAD-a, protiv Irana.
Stoga je, smatra Stephens, vjerojatnost izbijanja sukoba u Zaljevu prilično je mala, no zato je daleko vjerojatnije da iranske mornaričke snage prekinu plovidbu kroz Hormuški tjesnac, kao što se to dogodilo mnogo puta prije, a što bi naglo povisilo cijene nafte i teško poremetilo čak trećinu svjetske opskrbe energijom.
Hitna diplomacija
Sve to stvara vrlo zabrinjavajuću sliku, u kojoj više žarišta mogu dovesti regiju u mnogo širi sukob. To što Iran raspolaže resursima u Libanonu, Siriji, Iraku i Jemenu, znači da ima mnogo točaka na kojima se može nanijeti šteta Teheranu ako bi stvari eskalirale.
U međuvremenu, izraelska superiorna vojna tehnologija znači da ta zemlja može izvesti precizne napade na iranske resurse bilo kada i bilo gdje.
Istovremeno, u regiji je sada na djelu intenzivna hitna diplomacija koja bi mogla pomoći da se ‘glave ohlade‘ i prevlada trenutačna situacija. Najvažnija stvar bit će privoljeti i Izrael i Iran da ‘smire strasti‘ i povuku se iz trenutačnog ciklusa eskalacije, prije nego što se stvari pogoršaju.
Jedino pozitivno je, pak, to što unatoč masivnosti napada nitko nije ubijen, a civili nisu niti bili mete. Stoga, zaključuje Michael Stephens, još uvijek ima vremena da diplomacija prevlada i da regija izbjegne širi rat.