Ako poznajete ovisnika, ubijte ga. Njegovim roditeljima bilo bi prebolno da to moraju napraviti sami.
To je bila jedna od rečenica koju je izgovorio na dan svoje inauguracije. Nešto kasnije, u svojevrsnoj bolesnoj šali, novi predsjednik Filipina pozvao je građane da otvaraju pogrebna poduzeća: “Garantiram vam, nećete bankrotirati. To će biti unosan posao.”
Otkako je u lipnju došao na vlast, Rodrigo Duterte marljivo provodi svoje obećanje - fanatično i nemilosrdno “čišćenje” filipinskih ulica. Po struci odvjetnik, bivši glavni tužitelj i dugogodišnji gradonačelnik Davaa na otoku Mindanao, koji je i sam optužio katoličkog svećenika da ga je kao dijete seksualno zlostavljao, otvorio je sezonu lova na dilere, lokalne službenike optužene za korupciju, ali i ovisnike: “Oni su poput zombija. Treba ih ubiti čak i ako ne pružaju otpor. Ne brinite se, ja ću vas štititi”. Od njegova stupanja na vlast u ekstremnom ratu protiv droge na Filipinima je ubijeno najmanje 6200 ljudi. Kraj se ne nazire.
Filipini su prije Dutertea bili marginalna vijest. Iz azijske zemlje sa 100 milijuna stanovnika, većinom siromašnih i većinom katolika, sada redovito stižu dramatični prizori. Kako je za New York Times napisao autor Patrick Symmes, Filipini su zemlja kojoj “ne nedostaje teatralnosti”. Prezentacijska, performerska kultura, koja dominira javnim životom, prelijeva se i na ubojstva. Zato je uz leševe čest prizor izrezani karton s porukama. Primjerice: “Ja sam narkoman. Nemoj biti poput mene”. Ubojice ponekad upišu i hashtag za Twitter ili slogan s Facebooka. Ta filipinska praksa već ima ime - kartonska pravda. Ubojice postaju sve odvažniji i slobodniji. Oblijepit će žrtvino lice trakom ili staviti sličan “ukras” kako bi scena na mjestu zločina bila što dramatičnija. Duterte im je više puta poručio da imaju njegovu podršku i zaštitu.
Krajem listopada stao je pred kamere i mahnuo svežnjem papira: “Ovo je popis imena. Ovo ovdje je narkoindustrija na Filipinima. Potraži svoje ime, pasji skote. Ako ga nađeš, imaš problem”. Svoje ime otada do danas čulo je čak 6000 policajaca i 5000 lokalnih političara. Duterte ih je prozvao zbog veza s dilerima i strahuju za vlastiti život. Ne znaju, kažu, kako su na listu dospjeli, niti kako da se s nje izbrišu. Drugi niti ne znaju da su na tjeralici. Koliko je imena u Duterteovu dosjeu, ne zna se točno. Procjenjuje se da ucijenjenih glava na Filipinima ima između 600 tisuća i milijun.
Rat protiv droge objavili su i Tajland i Meksiko, ali ne na ovakav način. Filipini odavno imaju problem s drogom. Zapravo, vrhunac pošasti, pokazuju statistike, bio je još 2004. godine kada je zabilježeno više od osam milijuna ovisnika. Otad se brojka smanjila. Posljednji su put statističke brojke objavljene 2012. godine. Tada se govorilo o 1,3 milijuna ovisnika. No, predsjednik misli da bi ih moglo biti i do 3,7 milijuna.
Izborna obećanja
Najveći je problem jedna vrsta amfetamina koji se lokalno zove shabu. Korisnici su najviše najsiromašniji, mladi muškarci s nižim obrazovanjem, često bez posla. Jeftin je, a pruža efektan bijeg od siromaštva i svakodnevice u slamovima. Također izaziva jaku ovisnost. Zbog droge je puno kriminala. Dio ovisnika nabavlja drogu preprodajući je drugima. Zbog svega toga se mnogi Filipinci slažu s Duterteom. I obitelji mnogih ubijenih podržavaju predsjednika ubojicu.
No, ubijanja bez suđenja bilo je i prije nego što je Duterte privukao svjetsku pozornost izbornim obećanjima o ubijanju narkomana i nazivanjem Baracka Obame i pape Franje “kurvinim sinovima”. Strogi zakoni protiv droge obilježje su cijeloga tog dijela Azije. Regija je možda poznatija kao mirna, turistička meka, no riječ je o jednom od svjetskih centara proizvodnje droge. Uhvaćeni s drogom u Kini riskiraju prisilnu rehabilitaciju u posebnim državnim centrima. U Indoneziji kazna za marihuanu može iznositi i do 20 godina zatvora. U većini zemalja dilanje se kažnjava smrću. Na Filipinima dilerom može biti proglašena i osoba kod koje se pronađe samo deset grama opojne droge. Međutim, iako su kazne bile stroge, dugo se nisu primjenjivale pa je droge bilo sve više. Za taj teren zainteresirali su se i meksički karteli. Ne čudi stoga što je Duterte dobio šest milijuna glasova više od drugoplasiranog kandidata na predsjedničkim izborima, obećavajući da će pobiti 100 tisuća osoba u ratu protiv droge. “Bio bih jako sretan kada bih ih sve mogao likvidirati osobno”, rekao je.
Mnogi Filipinci, čini se, žele “čvrstu ruku”. Brutalni i surovi predsjednik, koji je slične izjave davao dok je bio gradonačelnik pogodio je u žicu kada je obećao red na ulicama. U listopadu, nekoliko mjeseci nakon što je počela njegova krvava čistka, ankete su pokazivale da ima podršku 86 posto građana. Njegove su metode na najviše odobravanja naišle među najsiromašnijima. Čini se da ispitanicima nije smetalo to što policajci na ulicama Manile zbog poziva da je netko ubijen interveniraju i desetak puta u jednoj noći.
Duterte je taj rat odveo u krajnost. Kada je zasjeo u predsjednički ured, počele su tisuće policijskih racija diljem više od 7000 filipinskih otoka. U samo nekoliko mjeseci ubijeno je 2000 osoba. Uvijek zbog opiranja uhićenju i započinjanja vatrenog okršaja. Tako barem tvrde policijska izvješća. Ali, više od četiri tisuće osoba skončalo je u sumnjivim, nerazjašnjenim okolnostima. Autor New York Timesa posjetio je desetak scena zločina s čak 18 žrtava. “Sve upućuje na to da je riječ o dobro uvježbanim ubojicama koje su ohrabrili predsjednikovi pozivi na ubojstva”, napisao je.
Pasay City, predgrađe Manile u kojem je nasilje eksplodiralo više nego drugdje, stanovnici su preimenovali u Patay City - Grad preminulih. U jednom od ubojstava na koje je naišao autor New York Timesa riječ je o dvojici muškaraca ubijenih na očigled svih na raskrižju. Njih su dvojica bili optuženi za kockanje. Tijekom ispitivanja u policijskoj postaji jedan od njih je zaradio etiketu “potencijalni diler”. Pušteni su, a na putu iz zatvora presrela su ih dva motora sa po dva putnika. Jedan je bio vozač, a drugi naoružan.
Ubojice na motorima
To je često modus operandi ubojica u filipinskom ratu protiv droge. Krvnici često rade u parovima, u mnogo slučajeva ubijaju s motora i onda bježe. Jednom je prilikom policija uspjela sustići napadače. “Tropa, tropa”, vikali su podižući ruke u zrak. Policajci su. Nisu lagali.
Objavljeno je još mnogo sličnih priča. Guardian je pisao o policajcu koji se hvalio da je član odreda smrti. BBC, pak, o ženi koja živi u slamu i tvrdi da je za jednog lokalnog policajca odradila pet ubojstava. Policajac joj je pokazao svoju listu za odstrel.
Zbog svega toga postavlja se pitanje postoje li danas odredi smrti na Filipinima i kako se dolazi na nišan ubojica.
Duterte je reputaciju na Filipinima izgradio dok je bio gradonačelnik Davaa. Pripisuje mu se da je od toga grada napravio efikasan i čist grad, barem za filipinske standarde, piše NYT. Kada je došao na čelo gradske uprave, Davao je imao velikih problema s nasiljem. No, Duterte je svojim metodama zauzdao i ljevičare i muslimanske militantne skupine koje su se godinama sukobljavale s vladom. Zabranio je pušenje na javnim mjestima i oštro progonio vozače u slučaju prekoračenja brzine. Željeznom je rukom krenuo na ulični kriminal, ponižavajući javno dio gradskih službenika zbog korupcije. Kada je otišao, stanovnici grada imali su tekuću pitku vodu, a dozvole za poslovanje izdavale su se u roku od 72 sata. Međutim, Human Rights Watch tvrdi da je u vrijeme Duterteova mandata oformljena jedinica ubojica koja je vodila tajni rat. Oni su obavljali Duterteov prljavi posao. Metoda kojom je gradonačelnik navodno rješavao probleme bila je jednako bešćutna i okrutna kao što je bila jednostavna. Organizacije za ljudska prava tvrde da je u procesu umivanja gradskih četvrti na Duterteov način ubijeno oko 1000 ljudi. Među njima je bilo osumnjičenih kriminalaca, dilera, ljevičara i djece s ulice. Duterte je takve optužbe uvijek oštro negirao.
Osveta bombašima Ima i onih koji su mu se suprotstavili. Bivša ministrica pravosuđa Leila de Lima jedna je od rijetkih osoba koja se pokušala držati zakona i primijeniti ih na Duterteu. Pokrenula je istragu u sklopu koje je izvjesni Edgar Motobato svjedočio na javnom suđenju da je bio član tajnog odreda ubojica u gradu Davau. “Zadatak nam je bio ubijati kriminalce, uključujući preprodavače droge i kradljivce. Trebali smo to raditi svaki dan”, izjavio je. Taj Filipinac tvrdi da Duterte nije samo poticao na ubojstva, nego je i sudjelovao u likvidacijama. Osobno je bio uključen u izbor meta. Među njima su bili i muslimani kojima se osvećivalo nakon bombaških napada. “Kakav je to rat?” upitala je Leila de Lima, pozivajući javnost da ustane protiv takve borbe protiv droge. Istraga je u međuvremenu okončana. Naime, Manny Pacquiao, poznati filipinski boksač i veliki Duterteov pristaša koji je senator u novom sazivu filipinskog Senata, zatražio je to od kolega. Senat ga je velikom većinom podržao.
Kriminalni milje
Umjesto ubojica, na meti se našla De Lima, koja je i sama trenutačno senatorica. Motobato je stavljen u program zaštite svjedoka, a De Lima optužena za korupciju. Uslijedili su javni napadi kojima su je pokušali povezati s kriminalnim miljeom i na svaki način ocrniti. Duterte je čak javno izjavio da je senatorica ružna te da postoji snimka seksualnog odnosa nje i njezina vozača. Pacquiao, baš kao i mnogi drugi, uvjeren je da ubojstva ne vrše policajci ili zabrinuti građani, nego kriminalci povezani s ubijenima.
“Nije riječ o ubojstvima bez suđenja, nego o običnim kriminalnim obračunima”, rekao je NYT-u policijski zapovjednik Grecel Sagpang. U Talomu, siromašnom dijelu Davaa, policijski zapovjednik Sagpang objasnio je novinaru New York Timesa kako dobivaju imena osumnjičenih. Riječ je o kvartu sa 60.000 stanovnika. Većina ljudi živi u slamu, a droga je jako raširena.
“Pouzdani policijski doušnici jave nam da je mnogo droge u određenom dijelu grada. Mi istražujemo tu informaciju. Šaljemo detektive i druge obavještajce da to potvrde. Oni istražuju nudi li određena osoba, koja je prijavljena, drogu u svom naselju”, objasnio je. Većina doušnika su siromašni stanovnici slama, prestrašeni dileri ili lokalni političari, navodi NYT. No, zapovjednik Sagpang ima povjerenja u to što oni kažu jedni o drugima. Sagpang je, kaže, osobno vodio najmanje stotinu racija. Samo su četiri završile pucnjavom.
Prema njegovu mišljenju, Duterteove teške riječi samo su riječi. “Poznajemo ga više od 20 godina i navikli smo da je takav. Ne misli to što kaže, a mi ga ne shvaćamo doslovno”, kaže Sagpang. Naime, takva retorika dio je psihološkog ratovanja čiji je cilj prestrašiti dilere kako bi se predali. Taktika se dosad pokazala uspješnom. “Više od 1500 osoba prijavilo se u našu policijsku stanicu”, tvrdi Sagpang. “Vladina operacija je uspjela. Prouzročila je domino-efekt”, tvrdi on.
Međutim, ne slažu se svi s tom ocjenom. Mnogi tvrde da je način na koji se eliminiraju nepoželjni, iako s jedne strane učinkovit, manjkav u vrlo bitnom smislu. “Ljudi se uhićuju na temelju popisa. No, taj je popis sastavljen bez dokaza. Isključivo se temelji na glasinama”, rekao je jedan muškarac, uhićen dok je kupovao drogu, za NYT. Tvrdi da nije ovisnik, nego drogu koristi povremeno.
Dnevnik Philippine Daily Inquirer prati ubojstva u ratu protiv droge i svaki dan objavljuje fotografije ubijenih. No, dok su imena žrtava poznata, to se ne može reći za imena počinitelja. Kako je napisao jedan novinar tog dnevnika, ta imena je opasno spominjati.
Jedan od slučajeva koje je list popratio bilo je smaknuće 17-godišnjakinje i 21-godišnjaka koji su ubijeni u Quezon Cityju. Prema riječima susjeda koji su se okupili oko mrtvog para, djevojka se zvala Angel, a njezin dečko Jerico. Prodavač iz obližnje trgovine izjavio je da su bila dva napadača, došli su motorom i ubili par koji je išao iz restorana. Dok su napadači odlazili, jedan od njih bacio je prema leševima karton s natpisom “Ti si diler i životinja”. Djevojčina majka došla je na mjesto zločina i slomila se u suzama i jecajima. Došle su i televizijske kamere i uperile svjetla u njezino lice. Shrvana žena je uskoro davala intervju. Pokraj ubijene djevojke bila je barbika. Vrlo brzo krenule su priče. Okupljeni su nagađali zašto je djevojka imala sa sobom lutku. Na kraju rasprave okupljeni su se složili s teorijom, za koju nije bilo baš nijednog dokaza, da joj je plavokosu barbiku u ružičastoj haljini darovao mladić. To je trebao biti simbol njihove ljubavi, zaključili su susjedi.
Barbika na dar
Nekoliko dana kasnije, na karminama, NYT je saznao da je pravo ime ubijene Ericka Fernandez. Bila je treće od sedmero djece u obitelji. Njezina sestra tvrdila je da Ericka nije konzumirala drogu i da više nije bila u vezi s mladićem. Barbika je bila poklon koji je kupila za člana obitelji.
Karmine ubijenog mladića Jerica održavale su se u blizini. Rommel Camitan, njegov otac, tvrdi da je bio nevin. Jerico nije konzumirao drogu, kaže. “Bio mi je dobar sin, to mogu potvrditi svi u naselju”, izjavio je Camitan. Unatoč tvrdnji da je njegov ubijeni sin bio “sto posto nevin”, Camitan rat protiv droge predsjednika Dutertea i dalje podržava.
“Dobro je da se pokušava okončati drogu i dilanje. Ali, moraju paziti da imaju pravu osobu.”