I ovih dana golema hanukija - plosnati devetokraki svijećnjak - dominira Barberinijevim trgom u Rimu, na čuđenje mnogih kršćanskih namjernika u Papinu gradu. Hanuka ove godine pada baš na 25. prosinca, kada i Božić. Ona formalno ne pripada među primarne blagdane u hebrejskoj tradiciji, ali je jedan od najtoplijih i najobiteljskijih židovskih praznika, onaj kojemu se djeca vesele, koji u Rimu zovu “židovskim Božićem”, onaj koji se čestita diljem Interneta.
I u Hrvatskoj, u ovo doba kada katolici (po vjeri ili barem po tradiciji) bilježe Došašće, kada je taj Advent zapravo iz vjerske priprave preobučen u sezonski dernek, u potrošački kermes, u “slavljenje boga Novca” - kako je u četvrtak prilično zdvojno opetovao papa Frane čestitajući Božić gledateljima talijanske televizije - mali, neznatan dio hrvatskog pučanstva se (po vjeri ili barem po tradiciji) pripravlja na Hanuku, paleći svijeće na svojim hanukijama.
Hanuka se slavi i bilježi osam dana uzastopno, pa hanukija upravo na to podsjeća: prve se večeri užge prva svijeća, pa svake sljedeće večeri još jedna.
Paljenje svijeća
U više izvora može se naći da je ta tradicija paljenja svjetla dan za danom, i to baš za Hanuku, ušla u kršćanstvo kao devetnica (ili novena po latinskom nazivu koji se i u nas još gdjegdje rabi), deveterodnevlje u Akademijinu Rječniku, devetodnevlje u kolokvijalnoj uporabi koje bilježi Šetka. U Katoličkoj crkvi to je pobožnost koja se kroz devet uzastopnih dana obavlja na čast Božju, Majke Božje, ili nekoga inoga sveca, posljednjih devet dana prije njihove svetkovine. Sadašnja predbožićna devetnica u talijanskome pučkom vjerovanju, vezana je uz pastire koji, po anđelovu pozivu, hodaju devet dana da bi se u Božićnoj noći našli uz jasle i poklonili malome Božiću, ondje položenome. Za razliku od gradova, u talijanskim ruralnim, osobito brdskim područjima, održana je tradicija da djeca, odjevena poput pastira, idu od kuće do kuće i koledaju božićne pjesme, očekujući za uzdarje sitniš ili slatkiše. Židovska djeca znaju, međutim, da njih slatkiši i darovi očekuju baš za Hanuku.
U Hrvatskoj, od svih još postojećih zajednica, Židovi su najstarija etnička, a židovi najstarija vjerska. Bili su tu kad su Iliri zapuštali materinski jezik prihvaćajući latinski (iz čega će se razviti istro-dalmatski i balkanski romanski jezici), bili su tu starosjedioci kada su nahrupili Slaveni i Avari i kad se formirala hrvatska država. Od onih koji su prispjeli prije njih, poput Grka, ostali su samo artefakti. Židovi su još tu, premda sve malobrojniji. Već smo spominjali da je u Saloni (današnjem Solinu), izvan Istočnih vrata, na Otoku (gdje je niklo prasvetište Gospe od Otoka), još u prvom stoljeću prije Krista bilo židovsko groblje - a gdje je groblje, tu su i stalno naseljeni. Kečkemet podsjeća da o Židovima u prvim stoljećima Splita nema spomena, ali nije nemoguće da su se i oni doselili iz Salone u Dioklecijanovu palaču. On tvrdi da “postoji kontinuitet od židovske zajednice u antičkoj Saloni do brojne i aktivne zajednice nakon doseljenja španjolskih izbjeglica u XVI. stoljeću”. U XIV. stoljeću spominje se položaj stare sinagoge, prije negoli je prebačena u kuću Maroja Horešića.
Split pripada u malobrojne evropske gradove koji nikada nisu protjerali Židove (premda je jedan domaći Talijan i fašistički vicefederale 1942. poharao sinagogu i spalio sve dokumente i riznicu). Dok je Hrvatska i Slavonija Židove posve protjerala odlukom Sabora, u Dalmaciji oni nisu bili žrtve takvoga barbarskoga etničkog “čišćenja” (ali jesu muslimani). Štoviše, za kandijskog rata, kada je svaka četvrt branila svoj dio zidina i vrata, splitski židovski Get branio je Bosanska vrata i dio sjevernog bedema, najizloženije turskom napadu - što pokazuje koliko je bilo povjerenje Splićana u svoje inovjerne sugrađane i kolika je bila njihova odanost zajedničkom gradu. Stotinjak godina ranije baš je Židov Daniel Rodriga (zapravo Rodrigues, potomak protjeranih iz Portugala) ishodio izgradnju splitske Skale i Lazareta, stožernih elemenata trgovinskog napretka dotad gotovo propala grada, pa se tako uvrstio na treće kronološko mjesto stvaralaca Splita, poslije poklonika rimskih kultova Dioklecijana (Ilira Dioklesa) te Severusa Magnusa, salonitanskog kršćanina koji je predvodio naseljavanje Dioklecijanove palače i njezino pretvaranje u grad poslije pada Salone pred barbarima. Četvrti takav još se nije ni rodio ni doselio. Splićani imaju rezona zvati svoje Židove starijom braćom, više i od rimskog pape sv. Ivana Pavla II., koji je prvi razglasio taj pojam. Naime, i u Vječnom Gradu židovska zajednica najstarija je preživjela etnička, odnosno vjerska, skupina (a židovska kuhinja jedan od cjenjenijih oblika rimskog kulinarstva).
I ta dugovječnost Židova u Dalmaciji, a time i u Hrvatskoj, razlog je zašto se ovdje podsjećamo na Hanuku i ponekad, općenito, na židovske blagdane u nas, premda je Židova sada manje nego mnogih manjina koje su prispjele bitno kasnije.
Srebro i zlato
Hanuka (posvećenje) pripada u mlađe praznike, jer se slavi tek od ustanka i od pobjede Jude Makabejca nad Antiohom IV Epifanom, čemu je uslijedilo čišćenje Hrama od grčkih bogova i njegovo ponovno posvećenje (upravo to znači riječ: hanuka) 25. kisleva (studenoga-prosinca) 164. pr. Kr.
Mitridat, mlađi sin seleukidskoga sirijskog kralja Antioha III Velikoga, brat i nasljednik Seleuka IV Filopatora, zavladao je uzevši ime Antioh i dodavši ohol pridjevak Epifan (Objavljen, dakako Bogom), pa su mu se suvremenici narugali izmijenivši to u Epiman (Pomahnitao) s obzirom na njegovu ekscentričnost i maniju veličine. Židovski izvori pridaju mu pridjevak Iskvareni. Vrativši se iz ratnog pohoda na Egipat, Antioh je u Jeruzalemu opljačkao Hram, uzevši iz njega posvećene predmete od zlata: “zlatni kadioni žrtvenik, svijećnjak sa svim priborom, stol za prinošenje hljebova, sudove za žrtve ljevanice, kaleže, zlatne kadionice, zavjese, vijence i sav zlatni ures na pročelju Hrama, koje ogoli. Zaplijenio je sve srebro i zlato, oteo dragocjeno posuđe i opljačkao tajne riznice koje je mogao pronaći”, kako knjigovodstveno precizno popisuje biblijska Prva knjiga o Makabejcima (1:21-23).
Pohod na Egipat
To je užasnulo Židove, okrenulo većinu njih protiv helenizacije koja je sve to više uzimala maha (ne samo zbog državnih, nego i zbog trgovačkih razloga koji su vazda poticali neku vrstu globalizacije, a u tom trenutku grčki je bio koiné istočnog Mediterana i njegova priobalja, kao što će milenij i pô kasnije kolonijalni mletački postati “lingua franca”, a još pola milenija kasnije to će mjesto zauzeti privremeno francuski pa nešto čvršće engleski). Dok je Epifan planirao i financirao novi pohod na Egipat, nije baš nešto mario za stanovnike Palestine. Ali kad mu je Rim objasnio da se nema što petljati u Egipat, ako mu prijestô mio - Antioh je frustraciju iskalio na Židovima. Poslao je trupu pod Apolloniosovim zapovjedništvom u Jeruzalem, naizgled s prijateljskim nakanama, ali kad su ušli počeo je pokolj muškaraca, prodaja žena i djece u roblje, pretvaranje hramske akropole u tvrđavu.
Uslijedila je zabrana židovske religije: ukinut je šabat, nije se smjelo obrezivati, Židovi su bili prisiljeni prinositi žrtve grčkim bozima, redovito je provođena i opetovana istraga: u koga bi se našla Tora ili drugi sveti spisi bivao je osuđen na smrt, jednako tko bi pribivao obrezanju, nekmoli u njemu sudjelovao. Hram je posvećen Baalu Šamemu (izjednačenome s olimpskim Zeusom) i ondje je tuđinskom bogu prinesena žrtva 25 Kisleva 168 prije Krista, izazvavši među Židovima ne samo užas, nego već i gnjev.
Svećenik Matatija (kao što je poznato našim vjeroučenicima, ali ponavljamo ako je tko slučajno preskočio lekciju iz Staroga zavjeta) pokrenuo je sveti rat zajedno sa svojim petorim sinovima, među kojima se osobito istaknuo treći, po imenu Juda, zvan Makabej (Makkabbī), po kojemu je sav oslobodilački pokret nazvan Makabejcima. Usput, taj je naziv akronim riječi iz Mojsijeve zahvalne pjesme: “Tko je kao ti, Jahve, među bogovima…?” (Izlazak 15:11) a podudara se i s hebrejskom riječju “maqqabah” (mlat; po tom obrascu je ruski komunist Vjačeslav Skrjabin sebi nadjenuo ilegalni nadimak “Molotov”, a po njemu je pak nazvan eksplozivni “koktel”).
Naslijedivši oca, Juda Makabej je kao vođa Židova nanio nekoliko poraza seleukidskim vojskovođama, preoteo Jeruzalem, obnovio Hram vrgnuvši na smetište i kamenje koje su Židovi smatrali oskvrnutim “poganskim žrtvama”, pa su zatim sagradili nov žrtvenik od neklesana kamenja, te napravili svu opremu nanovo.
“Dvadeset i petog dana devetog mjeseca, zvanog Kislev godine sto četrdeset i osme, ustadoše u rano jutro i prinesoše po Zakonu žrtvu na novom žrtveniku za paljenice koji bijahu podigli. Obnovili su posvetu žrtvenika uz pjesme i zvuke citara, harfa i cimbala u ono isto doba i u isti dan u koji su ga pogani oskvrnuli. Sav je narod pao ničice i poklonio se, a zatim upravio hvalu Nebu, onomu koji ih je tako sretno vodio. Osam su dana slavili posvetu žrtvenika i radosno prinosili paljenice i žrtve pričesnice i zahvalnice. Uresili su pročelje Hrama zlatnim vijencima i štitovima, obnovili ulaz i ćelije i postavili im vrata. Nastala je velika radost u narodu i izbrisala se sramota koju su nanijeli pogani. Juda je sa svojom braćom i sa svom izraelskom zajednicom odredio da se, počevši od dvadeset i petog dana mjeseca Kisleva, svake godine u svoje vrijeme osam dana radosno i veselo slavi dan posvete žrtvenika.” Tako piše u Prvoj knjizi o Makabejcima, 4:52-59. To je, dakle, začetak Hanuke.
Dvjestotinjak godina kasnije praznik je povezan s paljenjem svjetala (Josip Flavije ga grčki zove Fota, dakle: Svjetlost). Još kasnije je nastala i predaja, o kojoj nema riječi u Bibliji, nego samo u Talmudu (Šabbat 21b), da su tada Juda Makabej i njegovi momci, ušavši u Hram, našli samo jednu posudicu košerskog ulja, dovoljnu eventualno da menora (zlatni sedmokraki svijećnjak, simbol Hrama) svijetli jedan dan - ali je, čudo jedno, svijetlila osam dana. Ta legenda datira više od dvjesta godina nakon Makabejeva ponovnog posvećivanja Hrama. Nema sumnje da bi to bilo zapisano i u Bibliji, u njegova doba, da je nekome to čudo palo na pamet. Ali sada je i ta legenda urasla u praznik, pa se često citira. Po svijećnjaku i po toj legendi Hanuka je poznata i kao Praznik svjetla.
Legenda o hanuki
Proslava Hanuke podrazumijeva čitanje Hallela. Tako se zajednički nazivaju psalmi 113-118, u kojima se hvali Gospod: hallel znači “pohvala” (usporedi “Hallelu-Jah”, “hvalite Jah[vea]”, što se citira i u kršćanskim uskršnjim pobožnostima). Također se čita Tora, te molitva ‘al ha-nissim (za čudesa). U nekim sinagogama i nekim domovima čita se i Svitak o Antiohu, ranosrednjevjekovna legenda o Hanuki.
Obiteljski blagdan
U dijaspori se hanukija, devetokraki svijećnjak (deveti krak, nerijetko pomičan, služi za pripaljivanje ostalih osam, svake večeri jedan više), palila u kući i postavljala na vidno mjesto, nerijetko u prozor, u svakoj prostoriji ako je bilo moguće. Tako je Hanuka postala središnji obiteljski blagdan, uz obdarivanje djece igračkama, ili novcem (“Hanukka Gelt” na jidišu, koji se govori među Aškenazima, pa i u Karlovcu, Zagrebu i sl.). Djeca su vrtjela četverostrani zvrk, koji je na svakoj strani imao drugo slovo: nun, gimel, he, šin. Po legendi, to su početna slova riječi u rečenici: “Nes gadol haja šam!” (Veliko se čudo zbilo!). U aškenaskoj tradiciji slova su dobila novo značenje na jidišu (jeziku baziranome na njemačkome): “Nichts” (ništa), “Ganz” (sve), “Halb” (pola), “Stel ein” (uloži), pa su se djeca kockala u sitniš vrteći zvrk, koji se na jidišu zove “Trendel”. Sličan se zvrk, ali šestostran, mogao i u nas kupovati po sajmovima sredinom XX. stoljeća (na njegovim šestorim stranicama obično bi pisalo: “Daj 1”, “Daj 2”, “Daju svi”, odnosno “Uzmi 1”, “Uzmi 2”, “Uzmi sve”; tako je običaj vezan uz Hanuku ušao u kršćanske domove).