Došla je zima i u Ukrajini je tradicionalno zavladalo prevratničko raspoloženje. Ukrajina kao da je na Balkanu. Ima sposobnost sama sebi zabiti nož u leđa upravo onako kako to ovdje uspješno rade Hrvatska, Srbija i BiH.
Ukrajini kao da nije dosta nevolja pa se još iscrpljuju na unutarnjopolitičkim razračunavanjima koja mirišu na puč ili neku novu, već treću, četvrtu “revoluciju” ili Majdan u posljednjih desetak godina. Sukobljuju se predsjednik Petro Porošenko i njegov suparnik Mihail Saakašvili.
Frustracija aneksijom
Pristaše bivšeg gruzijskog predsjednika Mikheil Saakashvilija prosvjeduju u Kijevu, Ukrajina, 10. prosinca 2017.
Pristaše bivšeg gruzijskog predsjednika Mikheil Saakashvilija prosvjeduju u Kijevu, Ukrajina, 10. prosinca 2017.
Ukrajina je frustrirana ruskom aneksijom Krima i ratom na istoku zemlje s proruskim separatistima, što tu zemlju s gotovo 50 milijuna stanovnika i po površini najveću u Europi čini nestabilnom i nepouzdanom - da bude lakše za razumijevanje, poput još jedne Bosne i Hercegovine. Uz to, muči je nepovoljna, gotovo katastrofalna socijalna situacija te najveća rak-rana: korupcija antologijskih razmjera, što je i povod najnovijim trzavicama u Kijevu. Stupanj korupcije u Ukrajini najviši je u Europi. Zbog toga je Ukrajina, nekadašnja mezimica Europe (revolucijom se žele osloboditi snažnog ruskog stiska i okrenuti prema Zapadu), s vremenom izgubila podosta od svog šarma i podrške, što je samo voda na mlin Kremlju. Uz sve to se još nakalemila i teška kriza identiteta koja je tu nesretnu zemlju gurnula u krive povijesne reminiscencije pa, kao i Srbi i Hrvati, borcima za nacionalnu slobodu i svijest proglašavaju mračne kolaboracioniste iz vremena Drugoga svjetskog rata. Lupaju tako glavom o zid i ništa. Nema pomoći. Ukrajina je s vremenom postala opterećenje za Bruxelles i još ih samo taj “antiruski” sanitarni koridor drži u milosti Europe i SAD-a, iako i on, čini se, kopni. MMF i Svjetska banka stegli su pipu pa su od obećanih 17,5 milijardi dolara, zasad u kijevsku blagajnu ispustili samo dio tranše u vidu nedovoljnih milijardu dolara, bojeći se da će i to, kao i mnoge “tranše” dosad, nestati na raznoraznim off-shore računima ukrajinskih domoljubnih političara ili za “osnovne” obiteljske potrebe u Ukrajini. Iz MMF-a su upozorili predsjednika Porošenka da ne ometa i ne pritišće rad Ukrajinskog antikorupcijskog ureda (Nacionalne antikorupcijne bjuro Ukraini, NABU) koji ima podršku i zapravo se vodi iz američke ambasade u Kijevu. No, Porošenko i njegov državni tužitelj Jurij Lucenko vode rat protiv NABU-a i njihova šefa Artjoma Sitnika, uhićuju njihove djelatnike (uhitili su jednog agenta NABU koji je “davao” mito visokom carinskom službeniku, a poslije se Lucenko pravdao kako tužiteljstvo nije znalo da se radi o NABU-ovoj operaciji). Osim toga, (mediji to navode) predsjednik Porošenko izuzeo se iz djelokruga rada NABU-a. Upravo je to osnovni razlog za najnoviju političku krizu u Kijevu.
I u Kijevu šatori
Pristaše bivšeg gruzijskog predsjednika Mikheil Saakashvilija prosvjeduju u Kijevu, Ukrajina, 10. prosinca 2017.
Pristaše bivšeg gruzijskog predsjednika Mikheil Saakashvilija prosvjeduju u Kijevu, Ukrajina, 10. prosinca 2017.
Na vrhuncu je ozbiljan sukob: ljudi izlaze na ulice, padaju udarci i prijetnje, policija tuče i uhićuje, dižu se šatori (i Ukrajinci, eto, imaju takvu navadu) između aktualnog predsjednika Petra Porošenka i njegova trenutačno glavnog oponenta Mihaila Saakašvilija, bivšeg - prognanog - predsjednika Gruzije (!?) i bivšeg guvernera najvećeg ukrajinskog lučkog crnomorskog grada Odese, kojemu je nedavno oduzeto ukrajinsko državljanstvo, a sada je još za njim izdana tjeralica, premda po Kijevu organizira skupove i šatore. Sukob je podijelio ionako izmučeno i razjedinjeno ukrajinsko društvo i sve može ponovno okrenuti na neki novi Majdan. To je ukrajinski naziv za trg na kojem su se već 2004. i 2014. godine zbile prevratničke pobune, a termin Majdan ušao je u politološki rječnik. No, možda će mu se sada još pridati i novo značenje - da, osim prevratničkog zanosa, nakon nekog vremena dolazi do upropaštavanja svega što se napravilo. Naime, 2004.-2005. godine tzv. narančastom revolucijom Ukrajina je uspjela, u trećem krugu predsjedničkih izbora, na vlast dovesti proeuropske političare Viktora Juščenka i Juliju Timošenko, ali je njihovo kasnije međusobno suparništvo u orbitu vratilo proruskog Viktora Janukoviča koji je u narančastom vihoru poražen u trećem krugu predsjedničkih izbora 2005. godine. No, deset godina poslije nova revolucija otperjala je Janukoviča put majčice Rusije, a na vlast su - ponovno - došle proeuropske i proameričke snage koje su sada iskopale rovove i drže se na nišanu, i u doslovnom smislu. Ukrajina ponovno tone prema još jednom neizvjesnom razračunavanju unutar vladajuće elite, no ovaj put s dodatnom dozom bizarnosti jer je glavni akter svrgnuti gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili, koji je na vlast došao tzv. revolucijom ruža 2003. kada je srušio Eduarda Ševardnadzea. Pao je 2008. godine nakon rata s Rusijom oko samoproglašene paradržavne proruske tvorevine Južne Osetije (pokušao je izvesti gruzijsku inačicu Oluje), a u domovini ga traže zbog financijskih malverzacija i zloporabe - predsjedničkog - položaja. Dakle, nisu mu nepoznate zadane gruzijske paradigme koje sada ima u Ukrajini: Rusija, revolucija, paradržavne tvorevine, puč. Saakašvili je pobjegao iz Gruzije, a u Ukrajini se skrasio 2014. godine. Da apsurd bude veći, došao je na poziv upravo Petra Porošenka, svoga tadašnjeg prijatelja i kao bivši student kijevskoga sveučilišta. Porošenko ga je postavio za guvernera Odese, grada koji su Rusi imali u svojim planovima i gdje je bila jaka proruska struja.
Gubernator Dnjepra
Mihail Saakašvili sada se prometnuo u najljućeg Porošenkova protivnika, a mnogi smatraju da je ovo početak kampanje za predsjedničke izbore 2019. godine. Kako bi opovrgnuo priče o metežnoj revoluciji, Saakašvili ističe parolu “Ne revolucija, nego opoziv”. No, teško će do toga doći jer opoziv predsjednika nije predviđen ukrajinskim Ustavom. Javnost se stalno pita zašto se uvijek samo povećavaju ovlasti predsjednika, pa sada navode da Petro Porošenko ima veće ovlasti nego svrgnuti Viktor Janukovič, a to je bio jedan od razloga bunta protiv njega. Saakašvili najavljuje borbu protiv korupcije, vladajuće kleptokracije i oligarhije, a obraća se “srednjem sloju” koji, tvrdi, predstavljaju on i njegov Pokret novih snaga (Ruh novih sil). Kako bi ipak zataškao pitanja o svom nekadašnjem životu (epizoda Gruzija), Saakašvili sebe predstavlja kao suvremenog Simóna Bolívara! Naravno, uvijek je pitanje tko stoji iza Saakašvilija. Prema nekim podacima, financira ga i logistički potpomaže Igor Kolomojski, jedan od najvećih ukrajinskih milijardera i veliki suparnik Petra Porošenka koji ima i privatne vojne snage - Pukovniju nacionalne obrane - koje ratuju na istoku Ukrajine. A on je “gubernator” Dnjepropetrovske regije koja se naslanja na taj nemirni dio Ukrajine. Političku podršku, pak, Saakašvili ima od još jedne posrnule legendarne političke ukrajinske Valkire - Julije Timošenko. Njezina je pozicija posljednjih godina potamnjela, ali još se ne da. Nije ju spasio ni politički progon i uzništvo kod Janukoviča, ali sada kad je na pomolu nova revolucionarna “brija”, zaplovila je na valu saakašvilijevskog nezadovoljstva pa je njena nekada vodeća, a sad minorna stranka Batkivščina (Domovina) ponovno, prema anketama, u porastu. Je li na pomolu ponovno uzdizanje Julije Timošenko, poput feniksa?
Difamacija protivnika
U Ukrajini, opet kao i na Balkanu, jedan od najsnažnijih “političkih aduta” jest difamacija protivnika da su Rusi, odnosno da rade u korist Putina. Ukrajinska javnost već je sluđena od tolikog broja “proruskih” političara u vrhu ukrajinske vlasti, a to je optužba koja uvijek izaziva sumnjičavost i pada na blagotvorno tlo. Mihail Saakašvili tako optužuje Porošenka da je u talu s Kremljem, ali ni ovaj ne ostaje dužan, nego optužuje Saakašvilija da s Putinom tikve sadi. Nama poznata retorika! Doduše, Saakašvili je kao predsjednik Gruzije okrenuo leđa Moskvi i zaplivao u američkom stilu, postavši sinonim za antirusku politiku na postsovjetskom prostoru. Svoju autokratsku vladavinu u Gruziji skrivao je iza takve svoje pozicije. Upravo tako se sada ponaša i Porošenko. No, njegov tabor optužuje Saakašvilija da sve radi za Moskvu i da mu je financijer Sergej Kurčenko, odbjegli ukrajinski Janukovičev oligarh koji se sklonio u kremaljsku zavjetrinu. To tvrdi Jurij Lucenko. Osim toga, Porošenko je počeo borbu protiv Mihaila Saakašvilija time što mu je oduzeo državljanstvo, pa prijetnjama da će ga deportirati u Gruziju gdje ga već čeka nabrušeni javni tužitelj. No, sada je Porošenko promijenio ploču. Priča oko državljanstva i eventualne deportacije samo je Saakašviliju digla popularnost pa je vlast sada odlučila uhititi njegove ljude. Tako je izručila devet njegovih gruzijskih suradnika Tbilisiju i uhitila njegove simpatizere, pripadnike bataljuna Donbas koji su osnovali radikalno desni ukrajinski nacionalisti Semjon Semenčuk i Anatolij Vinogradski te dužnosnik Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) Leonid Litvinenko.
Doduše, predsjednik Petro Porošenko još računa na podršku EU i SAD-a. On smatra da je dovoljno biti antiruski raspoložen, a borbu protiv korupcije, na koju mu sve više ukazuju u Bruxellesu i Washingtonu, ne smatra prioritetom. To je, eto, izazvalo još jednu krizu vlasti dok se u Kremlju sad samo benevolentno smješkaju. Porošenku su rat na istoku zemlje i Krim opravdanje za nedostatak reformi, pogotovo u pravosuđu, koje od njega traže iz EU.
Kako god bilo, Ukrajina je zaronila u još jednu svoju povijesnu krizu i rasulo, a Moskva samo vreba i čeka svoju šansu za još jedan povratak na ukrajinsko područje. Stoga je pitanje koliko još Bruxelles, uz sve svoje probleme, ima živaca s neobuzdanim Ukrajincima, pardon Gruzijcima, ovaj Ukrajincima...