Sungju Lee nije prva osoba koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje i otkrila svijetu koliko je zapravo život težak u vjerojatno najgoroj diktaturi svijeta. Sungju nije ni prvi bjegunac iz strašnog režima koji je o svojim iskustvima napisao knjigu (njegova se zove "Svaka zvijezda koja padne"). No, on je prvi čovjek iz Sjeverne Koreje koji je u detalje otkrio kako tamo žive djeca, pogotovo ona koja su ostala bez roditelja ili bilo koga bliskog te su prepuštena sama sebi.
U britanskom Daily Mailu novinar Paul Thompson sumirao je njegovu priču te izvukao neke od najzanimljivijih detalja, koje i mi prenosimo u nešto grubljim crtama.
Sungju Lee danas ima 29 godina, a iz Sjeverne Koreje pobjegao je u listopadu 2002. godine, kad mu je bilo 15. No, u njegovim najranijim danima nije se činilo da će mu se život okrenuti na današnji put. Sungju je rođen u dobrostojećoj obitelji, jednoj od uske klase privilegiranih u Sjevernoj Koreji. Njegov je otac bio dio vojne garde koja je bila zadužena za čuvanje bivšeg čelnika države Kim Jong-ila (oca današnjeg diktatora Kim Jong-una) zbog čega je obitelj živjela u glavnom gradu Pjongjangu.
BMW i sladoled
- Imali smo sve što nam je trebalo i živjeli smo bolje od mnogih drugih. Tata je vozio strani auto, BMW, a živjeli smo u kući koju nam je dala država. Jeo sam slatkiše i sladoled kad sam želio. Za vikende bismo odlazili u izlete izvan grada. Život je bio vrlo dobar, uvijek je bilo dovoljno hrane i bili smo sretni - opisuje Sungju svoje najranije dane.
Ističe da je u školi od najranijih dana učio da SAD i Južna Koreja žele uništiti njihovu državu i da će se invazija dogoditi svakog trenutka. Kao i njegovi kolege, od najranijih dana postao je vrlo nepovjerljiv i sumnjičav prema Zapadu.
- Uvijek su nam govorili da nas Amerikanci žele napasti i da je to razlog što imamo tako veliku vojsku - moramo braniti svoju zemlju. Naravno, nije bilo interneta, mobitela ili drugih televizijskih stanica osim državne pa nitko nije znao što se zapravo događa. Svi smo prihvaćali ono što nam se govorilo i nismo postavljali nikakva pitanja - kazao je Sungju.
Politički grijesi
Kad je navršio 10 godina, za njegovu su se obitelj okolnosti dramatično promijenile. Njegov je otac napravio "političku pogrešku" i odjednom su pakirali stvari za odlazak iz Pjongjanga:
- Otac je jednog dana došao kući samo je rekao da odlazimo. Bio sam premalen da bih shvatio da je bio prognan iz glavnog grada. Kad smo vlakom krenuli prema sjeveroistoku zemlje bio sam šokiran kad sam putem vidio ljude kako prose. Gladovali su i molili za hranu. Nisam imao pojma da takvo što postoji. Toliko sam bio šokiran da sam oca upitao jesmo li još uvijek u Sjevernoj Koreji. Mislio sam da je naša država najbolja na svijetu. Bio sam u raju, a ljudi su prosili svuda oko mene - priča Sungju.
U tom trenutku njegova borba za preživljavanje tek je bila na svojem početku. Kad su došli na sjeveroistok zemlje, nastanili su se u nekoj trošnoj kućici na rubu grada Gyeong-seonga, a njegov je otac otišao pronaći posao u obližnjoj tvornici. Našao ju je napuštenu i zatvorenu.
Borovina i vjeveričino meso za večeru
- Nismo imali nikakvih primanja pa je moj otac hranu išao tražiti u šumu. Jeli smo što god je donio kući. Nekad je to bila kora s borovog drveta, nekad vjeverica i insekti. Često smo jeli i gulaš od zmijskog mesa. Prvi puta kada sam ga kušao bio je odvratan, ali to su bili jedini proteini koje sam dobivao. U biti sam jeo bilo što da ne umrem od gladi, što god je tata našao - opisuje svoju tadašnju prehranu Sungju.
Nakon godine dana u gradu njegov otac je napustio obitelj rekavši da odlazi na tjedan dana. Nije se vratio, a Sungju je kasnije saznao da je prešao granicu s Kinom i nastanio se u Južnoj Koreji. Kad je otac otišao, majka je rekla da ide u posjet njihovoj teti koja ima hrane. Ni ona se nije vratila, a Sungju ni danas ne zna što se s njom dogodilo i je li uopće živa.
Neishranjen, napušten, sa samo 12 godina, bez ikakvih izvora prihoda ili makar prehrane, Sungju je doslovno ostao sam na svijetu.
U početku je ostao u gradu i na ulicama prosio hranu:
- Budući da nije bilo mnogo hrane molio sam da mi udijele ostatke. Malo riže, bilo što da ne gladujem - kaže Sungju koji je potom opisao jezivi prizor koji bi gledao na ulicama svako jutro:
Leševi na cesti
- Ujutro bismo vidjeli leševe djece koja su umrla od gladi. Prvo sam mislio da spavaju, ali su umrli. Nije bilo hrane, samo ostataka, a za njih smo se često morali boriti. Neki od trgovaca znali bi skupiti djecu i tjerati ih da se tuku za ostatke, a oni bi uživali u tome. Ako se nisi mogao boriti za hranu, čekala te smrt - objašnjava Sungju. Naime, nakon raspada Sovjetskog Saveza o čijoj su pomoći uvelike ovisili, Sjeverna Koreja našla se u ogromnoj krizi, a po nekim procjenama od gladi između 1993. i 2000. godine umrlo je oko 330 000 ljudi.
- Ulice su bile pune ljudi koji bi samo sjedili ili ležali i gladovali do smrti. Nakon što bi umrli njihova tijela bi maknuli s ulice. Nije bilo posla, nije bilo načina da se nešto zaradi, nije bilo novca da se kupi hrana. Iako su svi gladovali, nitko se nije žalio na vlast. Govorili su nam da su djeca "kraljevi nacije", a mi smo se pitali zašto gladujemo. Pa ipak, nitko nije pričao protiv vlasti jer su kontrolirali apsolutno sve - opisao je Sungju turobnu, orvelijansku sliku društva u Sjevernoj Koreji.
Samostalno se teško preživljavalo na ulicama, zbog čega je Sungju uskoro postao dio bande dječaka koji su svi odreda bili napušteni:
- Bilo nas je sedam. Svaki dan bismo prosili za hranu, ili bismo krali iz dućana i sa tržnica. Uglavnom smo džeparili, ali kako nas je bilo sedam znali smo i šakama doći do hrane. Ja sam znao nešto malo borilačkih vještina i to mi je pomoglo. Da bismo jeli, radili smo što god je potrebno - priča Sungju.
Prva krađa
- Prvi put kad sam nešto ukrao bilo mi je teško. Nakon petog puta to je već bio posao. U skoro četiri godine koliko sam proveo na ulici ni jednom nisam imao pun želudac.
U pojedinom gradu se on i njegova banda ne bi dugo zadržavali. Obično mjesec-dva, dok ih lokalni trgovci nisu zapamtili i počeli prijavljivati policiji zbog krađe. Za slučaj da nekoga uhite, taj bi završio u zatvoreničkom kampu koji su na ulicama nedvosmisleno zvali "grobnica". Otamo je malo tko izašao živ, a Sungju je bio jedan među rijetkima:
- Djeca koju bi se tamo poslalo umirala su od gladi. Nisu se mogli maknuti iz kreveta koliko su bili slabi. Sve je strašno smrdjelo - kaže Sungju.
Kad je izašao, opet se vratio svojoj bandi gdje je i dalje čekala borba za preživljavanje, što je često značilo i sukobe s drugim bandama. Ako bi bili jači od neke bande u gradu, ostali bi tamo. Ako ne, tražili su drugo mjesto. Samo oni najčvršći su preživljavali.
Sungju je u takvoj okolini ulazio u svoje tinejdžerske godine, kad mu je jedan slučajni susret na željezničkoj stanici u Gyeong-seongu promijenio život. Kad je on tražio priliku da nešto ukrade, pristupio mu je stariji čovjek i ponudio da ode kod njega kući.
Bijeg s ulice
- Rekao mi je da me poznaje i pozvao kod sebe. Pristao sam, ali samo pod uvjetom da sa mnom idu i moji prijatelji. Planirali smo mu ukrasti sve što ima, ali kad sam ušao u kuću vidio sam fotografiju na zidu, a na njoj su bili moji roditelji na dan njihova vjenčanja. Starac mi je tad rekao da je on moj djed i da me tražio protekle četiri godine otkada su mu vlasti rekle da je obitelj njegove kćeri preseljena u Gyeong-seong. Četiri godine je prolazio svakom željezničkom stanicom u gradu u nadi da će je naći - priča Sungju koji je objeručke prihvatio djedovu ponudu da ostane s njim i pomogne mu na njegovoj farmi.
- Bio sam sretan što sam pobjegao s ulice i ostavio taj život iza sebe - kaže.
Osam mjeseci je prošlo otkad je preselio svom djedu kad je na njihovu farmu došao stranac, noseći pismo od njegova oca u kojem je stajalo "Sine, živim u Kini. Fališ mi. Dođi u Kinu sa svojom majkom".
U listopadu 2002. godine Sungju je prešao granicu s Kinom uz pomoć švercera ljudi i nakon što se našao s ocem, otputovao u Južnu Koreju.
Susret s ocem
- Bio sam šokiran i bez riječi kad sam ga ugledao. Bio sam toliko sretan, nisam mogao ni zamisliti da ćemo se opet vidjeti i zagrliti nakon toliko vremena - priča o susretu sa svojim ocem kojeg ne smije imenovati jer on još uvijek ima članova obitelji u Sjevernoj Koreji koji bi mogli nagrabusiti ako se sazna gdje je njihov rođak. Obitelj i bliske osobe prebjega se oštro kažnjava.
Nakon što se smjestio u Južnoj Koreji, Sungju je nastavio školovanje i s 22 godine zaradio srednjoškolsku svjedodžbu. Suvišno je reći da se njegov pogled na svijet drastično promijenio:
- Cijeli život su nas učili da su nam SAD i Južna Koreja neprijatelji. Nitko nije ni dovodio u pitanje da nas žele napasti jer su nas učili da je to zbog traženja osvete za poraz koji su doživjeli u Korejskom ratu. A ovdje... Kad sam došao u Seul šokirao sam se koliko ima automobila i koliko su ljudi prijateljski raspoloženi - polako završava svoju priču Sungju.
On je prošle godine krenuo na studij iz međunarodnih odnosa i sigurnosti na sveučilištu Warwick u Engleskoj, a zajedno s američkom novinarkom Susan McClelland napisao je knjigu "Svaka zvijezda koja padne" koja govori o njegovim iskustvima. To je prva knjiga osobe koja je pobjegla iz Sjeverne Koreje, a koja je namijenjena mlađoj populaciji, s namjerom da im ocrta sliku života u toj zatvorenoj državi.