CRVENI DOLAZE (2.)

NEVJEROJATNA PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE ZAPRAVO VODIO OKTOBARSKU REVOLUCIJU Dvadeset godina poslije prevrata Staljin ga je dao smaknuti

Getty images

Čuli smo nekakvu buku pred vratima. Vrata su se otvorila i u dvoranu je kao naplavina ušao čovjek sitna rasta, a iza njega bulumenta naoružanih ljudi koji su ga pratili. Sjedili smo za stolom. Naoružani ljudi su nas okružili. Aleksandar Konovalov je rekao: ‘Mi smo privremena vlada. Što želite?”.

“Svi ste uhapšeni! Ja sam član Vojno-revolucionarnog komiteta Antonov”, bio je to, prema pričama očevidaca, dramatični razgovor Aleksandra Konovalova, zamjenika predsjednika ruske privremene vlade Aleksandra Kerenskog, i boljševičkog zapovjednika juriša na Zimski dvorac Vladimira Antonova-Ovsejenka.

Nedokučiva Rusija

Tim riječima počela je nova era u suvremenoj povijesti čovječanstva. U knjigama je zapisano da je bilo točno 2 sata i 10 minuta prohladnog snježnog jutra 26. listopada po starom, julijanskom kalendaru, ili 8. studenoga 1917. godine, prema gregorijanskom kalendaru koji će nove vlasti Rusije prihvatiti u veljači 1918. godine. Od tih sitnih noćnih ili ranojutarnjih sati, u vremenskom limbu, kad noć polako popušta pred dolaskom zore, počinje se računati nova era, koja će obilježiti cijelo 20. stoljeće. Kotač povijesti se okrenuo. Snježna vijavica zamela je stari režim i otpuhala stari svijet u bespuća povijesnog nespokoja.

Bila je to završna scena boljševičkog prevrata koji će u povijest ući pod nazivom Oktobarska revolucija. Tada su boljševici preuzeli vlast u Rusiji kojom će vladati još 74 godine, do katoličkog Božića 1991. godine. Tim jurišem, odnosno prevratom na Zimski dvorac, okončana je kratkotrajna, devetomjesečna (uglavnom neodlučna) vladavina demokratske privremene vlade (Vremennoje pravitelstvo) koja je u veljači iste godine svrgnula cara Nikolaja II., zadnjeg cara iz dinastije Romanovih koja je Rusijom vladala više od 300 godina i proglasila republiku.

Rusija je nedokučiva i spora, ali 1917. godine bila je uzbudljiva i histerična i što je najvažnije - revolucionarna. Čovjek koji je predvodio događaj koji je promijenio povijest ljudske civilizacije bio je Vladimir Aleksandrovič Antonov-Ovsejenko, tada je imao samo 34 godine. Taj pripadnik ruskog plemstva, bivši pitomac Carske vojne pješačke akademije i član (pristupio u srpnju 1917. godine) Ruske socijaldemokratske radničke partije (boljševika), preteče KPSS-a, postat će prava paradigma uzrečice koja će simbolizirati dugu vladavinu komunista u napaćenoj i neshvaćenoj Rusiji - “revolucija jede svoju djecu” ili, kako je to u “Grobnici za Borisa Davidoviča” za tu revoluciju kazao neponovljivi Danilo Kiš, “krmača koja proždire svoj okot”.

Antonov-Ovsejenkova životna sudbina potvrdit će tu pohabanu maksimu do banalnosti. Čovjek ideala platio je životom svoj odabir. Taj termin vodi se još od Francuske revolucije 1789. godine, a s obzirom na to da se Oktobarska revolucija ionako smatra “istočnom” inačicom te revolucije, zašto bi onda i posljedice za aktere bile drukčije.

Vladimir Antonov-Ovsejenko rodio se u ukrajinskom gradu Černigovu, u plemićkoj obitelji časnika ruske carske armije Aleksandra Ovsejenka. No, mali Vladimir već se u ranoj dobi zakačio s roditeljima na klasno-socijalnoj osnovi.

Sramio se podrijetla

- Sramio sam se svog klasnog podrijetla - rekao je jednom. Već sa 17 godina Vladimir je otišao od roditelja i fizički i duhovno. “Raskinuo sam s roditeljima, oni su zatucani ljudi starog carskog kova, ljudi starih vremena. Nisam želio znati za njih. Nije stvar samo u krvnoj povezanosti, treba imati neku važniju bliskost”, pisao je Vladimir Ovsejenko kojeg je već u tinejdžerskoj dobio zahvatio revolucionarni duh promjena koje su za Rusiju na početku 20. stoljeća bile nasušna potreba. Slom se osjećao u zraku.

Troma, apatična i birokratizirana monarhija zapela je u blatu. Pritiskala je Rusiju sa svim svojim neriješenim i nagomilanim problemima i tegobama. S istim onima s kojima će se suočiti komunistička Rusija na kraju 20. stoljeća. Krug će se zatvoriti. Sve će se urušiti samo od sebe. No, tada 1901., kao mladi idealist, Vladimir ipak ide očevim stopama. Upisuje Nikolajevsko vojno inženjersko učilište, ali na kraju ga ipak izbacuju jer nije želio potpisati prisegu vjernosti “caru i domovini”.

Time je odredio svoj životni put, a na revolucionarnu stranputicu definitivno je skrenuo 1905. godine, kad su ga se “car i domovina” opet sjetili, želeći da za njih položi život u uzaludnom ratu s Japancima na Dalekom istoku. Rusija je rat izgubila i zapravo time počela stvarati pretpostavke za ono što će uslijediti - jačanje lijevog revolucionarnog bloka i atrofiranje iznemogle carevine koju je vodio neodlučni i praznovjerni car Nikolaj II., čija se osobna slabost reflektirala na iznemogli imperij. Stvar će se, kao što smo rekli, ponoviti za nekih 80 godina, kad će državu nasljednicu carske imperije dokusuriti još jedan nepotrebni rat - onaj u Afganistanu.

No, između tadašnje odanosti caru i ratnom entuzijazmu, 22-godišnji Vladimir izabire dezerterstvo. On će 12 godina kasnije odlučiti za koje je ideale spreman dati život, predvodio je Petrogradski vojno-revolucionarni komitet koji je osnovao vođa revolucije Vladimir Iljič Lenjin. Mora pobjeći u Poljsku, koja je tada pod vlašću carske Rusije, ali emigrira u austrijski dio Poljske.

- On je impulzivni optimist, više sklon improvizaciji nego racionalnosti - opisuju ga partijski drugovi. Upravo to je i karakteristika pokreta koji će zgrabiti ponuđenu vlast u revoluciji koju će on s “naganom” u ruci predvoditi. (Nagan je revolver kalibra 7,62 mm koji su nosili oficiri carske vojske.) Ovsejenko, nakon što je u ilegali, uzima revolucionarni pseudonim Antonov. Sudbina je htjela da njemu padne grah da vodi juriš boljševičke Crvene garde na Zimski dvorac, gdje se smjestila privremena vlada.

Nakon što je, poslije revolucionarnog zahvata Zimskog dvorca, poznati američki novinar John Reed, koji je tih burnih dana bio u Petrogradu i o tome napisao knjigu “Deset dana koji su potresli svijet”, došao u osvojeni bivši carski dvorac, primijetio je “ostatke pljačke”, a o čovjeku koji je rukovodio napadom piše “u jednoj od soba susreo sam čovjeka isposničkog izgleda, lica s dugom kosom. Matematičar, šahist i nekadašnji oficir carske armije, a potom revolucionar i uznik, Ovsejenko, kojeg zovu Antonov”.

Nema milosti

Ministri privremene vlade su u zatvoru, ali situacija je ipak napeta. Metež traje. Junkeri se bune. Antonov-Ovsejenko nema vremena za predah i uživanje u slavi. Ratna sreća je varljiva. Samo dva dana nakon preuzimanja vlasti, Antonov-Ovsejenka zarobili su pobunjeni vojnici lojalni vladi koja je pala. Traže ga u zamjenu za 50 zarobljenih suboraca. No, Ovsejenka spašava američki novinar Albert R. Williams, koji nagovara uznemirene junkere da ga puste. Oni ga i puštaju, kasnije, kad počne građanski rat. Ovsejenko, kaže priča, neće biti tako snishodljiv i milostiv prema neprijatelju. Predvodio je borbu protiv ustanka seljaka u Tombovu.

Nema tu milosti. Revolucija se mora braniti svim sredstvima. No, nakon njega, Antonov-Ovsejenko u unutarpartijskim razmiricama naginjat će Lavu Trockom, a ne Staljinu, ali će u kobnim vremenima ipak odabrati “pravu” stranu. No, neće mu biti zaboravljeno. Nema ga u vrhu partijskih sukoba, nego je na diplomatskoj službi u Čehoslovačkoj i Litvi.

Trockistički element

No, kada 30-ih godina počinje propagandno-kulturno hagiografski pristup Oktobru, Antonova-Ovsejenka nema u filmovima, knjigama, slikama. Staljin određuje čiji se likovi smiju pojavljivati i koristiti. On je sam uvijek uz Lenjina, a tko je “obavio” revoluciju, nije važno. Kad je buknuo građanski rat u Španjolskoj, Antonov-Ovsejenko odlazi za sovjetskog konzula u Barcelonu. Ima dva zadatka - nadgledati “sovjetsku pomoć” koja brodovima stiže za komuniste i onemogućiti da “trockistički” elementi prevladaju u republikanskim redovima. Staljinu je čak važnije da uništi španjolske trockiste nego da pomogne republikanskoj armiji. NKVD-ovi asasini likvidirali su partijske revizioniste. Na udaru je Radnička partija marksističkog ujedinjena (Partido Obrero de Unificación Marxista), a njihova vođu Katalonca Andrea Nina i Péreza ubili su agenti NKVD-a.

Republikanski premijer Juan Negrín López omogućio je Staljinu uništenje RPMU (POUM), a drukao je i Antonova-Ovsejenka za kojeg je govorio da je “veći Katalonac od Katalonaca”. Naime, Ovsejenko je na terenu odlučio da ipak ne treba voditi borbu protiv anarhosindikalista i POUM-ovaca jer su falangisti pravi neprijatelji. No, nije shvaćao veliku igru. Negrin je čak ponudio ostavku nakon sukoba s Ovsejenkom. No, deblji kraj ipak izvlači Antonov-Ovsejenko, junak juriša na Zimski dvorac. Staljin ga povlači u Moskvu krajem 1937. godine. Netom nakon povratka, 12. studenoga 1937. godine u osvit 20. godišnjice Oktobarske revolucije, jedne hladne noći bit će zauvijek odveden iz svog doma.

Te zadnje večeri slobode sjedio je s redateljem Sergejem Vasiljevim koji za film Mikhaila Romma skuplja autentične podatke o revoluciji “Lenjin u Oktobru”. Antonov-Ovsejenko priča o jurišu. No, on se neće pojaviti u filmu. Staljinova naredba. Ne treba suvišnih ljudi. Konačno, navikao je. U knjizi “Povijest revolucije” napisao je članak o zauzimanju Zimskog dvorca. Njegovo ime nestat će uskoro s potpisa. Nepodobno je. Prema svjedočenju njegova sina Antona, redatelj Vasiljev oduševljen razgovorom odlazi iza ponoći.

On izlazi, a pola sata kasnije na vrata kucaju agenti NKVD-a. Ta je sjećanja sin objavio pod imenom Anton Rakitin, ali u knjigu nisu ušla do raspada SSSR-a. Kod Staljina je sve išlo brzo. Već 8. veljače 1938. godine osuđen je na smrt zbog “pripadnosti trockističkoj terorističkoj organizaciji”, a izvršenje kazne zbilo se dva dana kasnije na poligonu Komunarka na Kalužskoj cesti u Moskvi, gdje je NKVD krajem 30-ih godina vršio egzekucije nepodobnih. Navodno je ondje likvidirano oko tri tisuće i više “neprijatelja naroda”.

Izbrisan iz povijesti

Prema podacima ruske udruge Memorijal, koja skrbi o žrtvama staljinskog terora, Vladimir Antonov-Ovsejenko, kad su došli po njega u ćeliju, skinuo je sa sebe sako i cipele, rekavši da njemu više neće trebati, a sigurno ima nekoga kome trebaju. Junak Revolucije, čovjek koji je odradio Oktobarsku revoluciju, bosonog u podgaćama i košulji gacao je po snijegu prema mjestu strijeljanja dok su ga pratili naoružani flegmatični enkavedeovci, egzekutori. Dok su ga stavljali pred zid, Antonov-Ovsejenko je viknuo: “Molim sve one koji će dočekati slobodu, da prenesu svima kako je Antonov-Ovsejenko bio i ostao boljševik do svog zadnjeg dana!”.

Čuo se potmuli pucanj. Antonov-Ovsejenko pao je na tvrdi snijeg. Njegovo beživotno tijelo bacili su u krematorij, a prah su rasuli na hrpu u zajedničkoj grobnici. Revolucija je pojela svoje prvo dijete, svoj prvi okot, kako kaže Danilo Kiš. Proći će 18 godina do dana kad će ga partijska komisija rehabilitirati 1956. godine. No, o njemu kao čovjeku koji je vodio crvene gardiste u juriš na Zimski dvorac govorit će se i dalje usputno. Pojavljivat će se njegov lik u mnogim kasnijim filmovima, ali nikada neće dobiti pravo opravdanje. Danas pogotovo.

ELIPSO

Izdvajamo