Nije ni papi Frani lako. Morao bi animirati Katoličku crkvu, a dogodi mu se da ne uspije pobuditi ni kler u vlastitoj arhidijecezi. Ima biskupija gdje se svećenici bore za više demokracije, udjela u odlukama biskupa (ponegdje su i meni, otpadniku, kukali na ramenu kako ih njihov biskup, navodno, tlači i dere financijski - sve ne bih li ja njihovu bitku bio na novinskim stranicama), a u Rimskoj nadbiskupiji obrnuto: biskupi pozivaju kler da se uključi, a svećenicima neugodno.
Papa je biskup rimski, to svatko zna, pa je među njegovim prerogativima i to da je nadbiskup i metropolit Rimske nadbiskupije. Naravno, administracijom svoje arhidijeceze nijedan papa se odavna ne bavi sâm. Duhovna uprava nad nadbiskupijom povjerena je dvojici kardinala koji su Papini generalni vikari: Angelo Comastri za dio arhidijeceze unutar granica Države Vatikanskoga Grada, a Agostino Vallini za dio nadbiskupije u granicama Talijanske Republike.
Čeka već dvije godine
Onaj prvi je uglavnom “ispod radara” sa svojim dvjema župama u Vatikanskom Gradu. Kada se kaže samo: kardinal vikar, misli se redovito na ovoga drugoga, koji nadzire 2,3 milijuna katolika u 344 župe, 278 crkava, 463 obrazovne ustanove, 175 dobrotvornih, 4672 svećenika, 22.710 redovnica, 4815 redovnika.
Kardinal vikar Vallini za tri dana navršava 77 godina, zahtjev za umirovljenjem poslao je još preklani, papa Frane mora odrediti nasljednika kojemu će pasti u krilo ta gomila posla koju donosi Arhidijeceza rimska (bez Vatikana). To je u njegovoj nadležnosti: em papa slobodno bira biskupe, em dijecezanski biskup predlaže papi kandidate za svoga pomoćnog biskupa - a dijecezanski biskup u Rimu je sam papa. Biskupske konferencije su dužne barem jednom u tri godine ažurirati popise prezbitera prikladnih za biskupsku službu.
Kada je posrijedi biskup ordinarij ili koadjutor, papin izaslanik (obično: apostolski nuncij) u nekoj zemlji dužan je Apostolskoj Stolici predložiti tri kandidata za svako biskupsko mjesto koje bi uskoro imalo biti upražnjeno, a prije toga se mora svjetovati s biskupima, kanonicima, pa i drugim svećenicima. Vodeći računa o dužnostima i ovlastima svoga kardinala vikara, papa Frane je potaknuo sve svećenike u svojoj arhidijecezi da mu pišu, da predlože željene osobine, pa i ime novog kardinala vikara, te da mu kažu sve što smatraju da treba popraviti ili mijenjati. Učinio je to sredinom ožujka.
Ne i u Zagrebu
Naprosto, papa Bergoglio je procijenio da je i u slučaju kardinala vikara dobro demokratizirati barem kandidacijski postupak, čuti što misli i kako diše baza, barem ona klerička. Papa je napomenuo da je to već uvriježena praksa. I jest, nesumnjivo (samo što u Zagrebačkoj nadbiskupiji, kad se bližila mirovina kardinala Kuharića, nije bilo pisama kojima su kandidati predlagani ili hvaljeni, nego su manje-više sve bile optužbe protiv tadašnjih pomoćnih biskupa ili inih kandidata - svaka nacija ima svoje vjerske običaje).
Do isteka roka, 12 travnja, od 4600 i kusur svećenika nije stiglo ni 40 pisama. To ne znači da interesa nema: po kuloarima imena samo zuje, koterije se javljaju, ali zašto bi se oglasile javno i demokratski, kad smo svikli ispod žita.
Papa će, naravno, imenovati novoga kardinala vikara. U nevezanom razgovoru je obećao da će to učiniti prije 29 lipnja, kada Rimska arhidijeceza slavi svoje zaštitnike, sv. Petra i Pavla. Ne bi se trebalo čuditi ako papa Frane i tom prilikom zabezekne, izvukavši neočekivanog zeca iz tijare.