Njemačku trese novi špijunski skandal. Naime, tajne službe otkrile su zaposlenika Savezne obavještajne službe (BND) koji je prodavao dostupne mu informacije američkim kontaktima.
Prema navodima njemačkih medija, riječ je o 31-godišnjem zaposleniku BND-a koji se, navodno, zaželio novca te stupio u kontakt s američkim diplomatima i ponudio im suradnju. Kad je postignuta obostrana suglasnost, sa svojim novim usporednim poslodavcima je dogovorio sastanak na neutralnom terenu - u austrijskom Salzburgu - i ondje su bile obavljane isplate, na ruke, bez ikakvog papirnatog traga.
Od 2012. godine dostavio je, navodno, američkim kontaktima oko 200 dokumenata koji su bili označeni kao povjerljivi ili tajni i za to dobio oko 25.000 eura, što i nije neki iznos. A onda se, kako se čini, malo polakomio.
Očito mu je bilo premalo to što je dobivao od Amerikanaca pa se krajem svibnja ove godine odlučio okrenuti još jednom izvoru koji je vjerojatno smatrao puno izdašnijim - ruskom konzulatu u Münchenu.
Naime, bio je zaposlen u uredu BND-a u glavnom bavarskom gradu. No, kad je stupio u kontakt s njima, u BND-u se upalila crvena lampica, pa su u srijedu u zatvor strpali tog svog zaposlenika, pretražili mu kuću i pronašli, navodno, dovoljno dokaza koji potvrđuju njegovo ponašanje u neskladu s poslovima koje obavlja - inače, bavio se pitanjem sigurnosti njemačkih vojnika u međunarodnim misijama. I evo ga sad onkraj brave dok se svi pitaju kako je to moguće i što se zapravo događa.
Priča se odmah pojavila u medijima, iz ureda kancelarke Angele Merkel potvrdili su da je o svemu obaviještena, ali ništa više od toga. Službeni izvori, kako bi smirili njemačko javno mnijenje, ističu kako su Amerikanci od svog špijuna tražili da se dokopa i dokumenata parlamentarnog tijela koje je trebalo istraživati stvarne dosege otkrića bivšeg zaposlenika američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) da je ona opsežno prisluškivala Njemačku, a i samu kancelarku. Edward Snowden je sve to iznio na vidjelo i zatim našao utočište u Rusiji odakle i dalje stižu neki od njegovih uvida u rad američkih tajnih službi.
No, njemački izvori ističu da novouhićeni dvostruki agent nije imao pretjeranog pristupa dokumentima tog parlamentarnog tijela te da njegov rad nije kompromitiran, ali ne kriju da je ipak riječ o velikoj aferi.
Dakle, nastao je novi problem u odnosima Berlina i Washingtona nakon što je nedavno javljeno da je kancelarka Merkel dobila novi, kriptirani mobitel koji, ističu njemački stručnjaci, nije moguće prisluškivati.
No, cijela ova priča ima smisla samo ako se stavi u bitno širi kontekst i tako se pokuša barem donekle objasniti. Današnja obavještajna aktivnost više ni izdaleka ne nalikuje na rad Mate Hari - jedan je bivši vrlo kvalitetni hrvatski, a prije i jugoslavenski diplomat u šali znao pričati kako je godinama čekao da se pojavi neka ljepotica koja bi ga odvukla u krevet i zatim pokušala iskamčiti državne tajne. “E, više toga nema”, znao je, malo s tugom u očima, reći. A sve je manje i Jamesa Bondova, oni su danas zapravo vojni specijalci, rade u skupini, a ciljeve im utvrđuju neki činovnici u središnjicama obavještajnih agencija nakon sati i dana dosadnog kopanja po dokumentima (kao što je to sjajno prikazano u novoj adaptaciji fantastičnog romana Johna Le Carréa “Dečko, dama, kralj, špijun”).
Nedvojbeno je ipak da ima i toga: koliko god smo se svi ismijavali s američkim uhićenjem ruskih špijunki i špijuna koje je kolidiralo s posjetom tadašnjeg predsjednika Dmitrija Medvedeva SAD-u 2009. godine, bilo je signala iz ozbiljnih segmenata globalne obavještajne zajednice da je riječ o uistinu “velikom ulovu” (navodno je zbog toga i Vladimir Putin bio bijesan, i to jako - nevezano za to što se poslije pričalo da mu je lijepa špijunka Anna Chapman postala ljubavnica).
No, ključne se stvari obavljaju sve više na elektroničkoj razini, a sve je manje važno - iako još uvijek jako - što misle pojedini političari. Ključno je pitanje kako doći do poslovnih tajni, do novih tehnoloških procesa koji olakšavaju izradu kvalitetnog oružja ili automobila, mobitela i slično. Kinezi su u jeku napada NATO-ovih snaga na Srbiju 1999. srušili američki “nevidljivi” zrakoplov čiji su dijelovi završili u rukama njihovih znanstvenika - indikativno je da Kina zbog američkog zračnog napada na svoju ambasadu u Beogradu, koja je uslijedila potom, nije pretjerano rogoborila jer - dobila je što je htjela pa se ne tako nedavno pojavio i kineski “nevidljivi” zrakoplov.
Kad je cijeli svijet bio ushićen objavom američkih diplomatskih depeša za koje je zaslužan WikiLeaks, malo preciznija analiza tih tekstova potvrdila je da su objavljeni podaci većini pratitelja međunarodnih odnosa zapravo već poznati. Čak i kad je bila riječ o zatvorenim državama poput Kine ili Libije (dobro, nismo znali za ukrajinsku medicinsku sestru koja je pratila Gadafija, ali to možda ipak nije imalo presudni utjecaj na svjetsku politiku).
U tom svjetlu treba gledati i ovaj navodni skandal. Naime, ponavljamo, slučaj je razotkriven kad se taj navodno nesmotreni njemački obavještajac obratio Rusima. I Snowden je završio u Rusiji - iz koje bi sada, da može, pobjegao, ali prijeti mu ozbiljna kazna ako dođe u dohvat američkog pravosuđa (a teško je za to naći kritike, koliko se god trudile organizacije za zaštitu ljudskih prava, jer je Snowden prekršio svoj ugovor).
Treba se, dakle, pitati kome u korist ide otkriće ove nove afere pa će možda stvari postati jasnije. Naime, SAD se dao u dva velika ekonomska posla: jedan je stvaranje transpacifičke zone slobodne trgovine koja, jasno, isključuje i Kinu i Rusiju. Ondje su naišli na neke probleme zbog sukoba između Južne Koreje i Japana, pa stvari ne idu očekivanom brzinom. Na prostoru Atlantika već neko vrijeme traju pregovori o zoni slobodne trgovine između SAD-a i EU, koji bi svakoj strani donijeli najmanje po milijun novih radnih mjesta i rast BDP-a na obje strane od oko jedan posto godišnje (za cijelu EU). Dakle, ovaj bi sporazum mogao još jače okrenuti EU od Rusije, pa donekle i od Kine (što bi onaj prvi, pak, izravno napravio), te ojačati ta dva stupa svjetskog gospodarstva i demokracije. Stoga treba na svaki način usporiti te projekte. Jer, europski i američki pregovarači već mjesecima raspravljaju o tretmanu krumpira iz savezne države Idaho i kukuruza iz Ohija na europskom tržištu, te o parmezanu i francuskom vinu vice versa.
No, to su problemi koji ne utječu na ukupni status pregovora. Otvaranje, pak, činjenice da SAD i dalje narušava sigurnost glavne europske ekonomske sile špijunskim aktivnostima sasvim jasno okreće javnost u toj zemlji protiv Washingtona, kao što se dogodilo i nakon Snowdenovih otkrića. A zabiti novi kolac između Berlina i Washingtona nije loše ni kad se uzme u obzir Ukrajina, ali ona se sada ipak možda nekako i smiri (ali neće do kraja, sigurno).
Dakle, da, SAD sasvim sigurno špijunira Njemačku, Francusku, pa i svoje najveće saveznike Izrael i Veliku Britaniju, kao i oni njega (ima izraelskih špijuna u američkim zatvorima). I svakome tko se iole bavi politikom ili gospodarstvom to je više nego jasno - pitanje je samo kad se i zašto te teme otvaraju javnosti. Netko treći ili četvrti ima, sasvim jasno, svoje interese kako bi zaustavio procese koji mu ne idu u korist. I svaka od strana upravo stoga traži slabe točke onih drugih, a to su uvijek slabi ljudi koji su na kraju potrošna roba.
Kinezi - najveća prijetnja sigurnosti njemačkih kompanija
“Mnoge njemačke kompanije srednje veličine lak su plijen kineskim špijunima”, izjavio je Hans Georg Maasen, šef BfV-a, agencije za unutarnju sigurnost te zemlje. Ova izjava, indikativno, dolazi u trenutku kad se njemačka kancelarka Angela Merkel nalazi u svom sedmom posjetu Kini, u nastojanju da ostvari nove poslove između dva najveća svjetska izvozna gospodarstva.
No, jasno je da je riječ o koordiniranoj akciji kojom Berlin poručuje Pekingu da je vrlo dobro upoznat s njegovim aktivnostima. Naime, 90-ih godina prošlog stoljeća Berlin je objavio kako je ruska obavještajna agencija FSB - nasljednica KGB-a - ojačala svoje aktivnosti u toj zemlji prvenstveno na planu industrijske špijunaže. Nakon što je nedavno SAD objavio da kineske tvrtke ozbiljno hakiraju web stranice američkih kompanija, sada je i Berlin odlučio biti otvoren te poručiti da to više neće trpjeti. Posebno budući da je riječ o kompanijama srednje veličine, kralježnici njemačkog ekonomskog sustava, koje ne mogu toliko ulagati u cyber zaštitu kao najveći (Siemens, BMW i sl.), ali koje također imaju u posjedu značajne tehnološke inovacije, nedostupne - bez teškog financijskog ulaganja, a katkad i bez toga - Kinezima.
Massen tako ističe da iza svih napada stoji kineska Agencija za tehnološku obavještajnu službu koja ima više od 100.000 ljudi i ne treba sumnjati da su joj na raspolaganju neograničeni financijski fondovi.
Kinesko-njemačka trgovina iznosi oko 140 milijardi eura godišnje, a ove je godine naglo porastao njemački uvoz. ( Ž. T.)