Talijanski predsjednik Sergio Mattarella u ponedjeljak uvečer je unio još jednu inovaciju u ionako inventivne interpretacije političkih pravila: od predsjednika Ministarskog vijeća Mattea Renzija, koji je došao u Kvirinalsku palaču podnijeti ostavku Vlade, Mattarella je imperativno zahtijevao i ishodio da ostavku odgodi dok i Senat ne usvoji Zakon o bilanci (s državnim proračunom) za 2017, već usvojen u Zastupničkom domu. Senat ne može usvajati taj zakon bez Vlade u punini ovlasti, osobito ako je potrebno glasanje o povjerenju. Alternativa bi bila donošenje privremenog proračuna. Renzi je tako ostavljen na gradelama, uskraćena mu je čak i mogućnost da sa scene iziđe efektno.
Ostavka je bila neminovna, jer su Talijani u nedjelju na referendumu satrli ustavne reforme usvojene s mukom u Parlamentu i, zajedno s njima, i dosadašnjeg premijera Renzija. Doduše, čini se da su mnogi glasali s nakanom da satru Renzija, pri čemu su ustavne reforme bile kolateralna žrtva.
"Nisam znao da sam se Talijanima toliko popeo na […prijevod prekinut…]", požalio se Renzi suradnicima prije nego je malo nakon ponoći jučer izišao pred mikrofone i kamere u premijerskoj Palači Chigi u centru Rima da bi najavio svoju ostavku na dužnost predsjednika Ministarskog vijeća nakon nešto više od 1000 dana vlasti. "Nisam imao pojma da me baš toliko mrze", rekao je pak aludirajući na postkomunističku ljevicu u vlastitoj Demokratskoj stranci. "Nisam mogao pretpostaviti da su spremni izručiti Italiju [Beppeu] Grillu samo da se mene riješe", pojadao se Renzi, po riječima brbljavih suradnika. Za razliku od prve ocjene, tu baš i nije bio u pravu: po svim anketama Italija bi bila izručena Grillu i njegovu PoKretu 5 zvjezdica i prije referenduma, da se glasa odmah, baš zahvaljujući Renzijevoj vladi: nije postigla dovoljno da bi očarala razočarane, pa se uzdaju da bi nova metla bolje mela, kao što su se bili uzdali u nj.
Najdulja kampanja
To je bio referendum s najživahnijom kampanjom, najduljom (pet intenzivnih mjeseci) i najborbenijom, tako da je izlaznost bila ne samo natprosječna nego, za referendume, zapravo rekordna: 65 posto (za potvrdne referendume nije potreban kvorum); protiv reforme (i protiv Renzija) glasalo je 19,4 milijuna Talijana (59,11 posto), a za 13,4 milijuna (40,89 posto). Za reforme (odnosno za Renzija) glasale su samo dvije oblasti: njegov rodna Toscana te Emilia i Romagna (obje, zapravo, "crvene", što upućuje da su mu postkomunisti bili lojalniji nego on njihovim eksponentima), zatim Autonomna Oblast Južni Tirol, te Talijani u dijaspori. Zgazili su ga na Jugu a još više na otocima Siciliji i Sardiniji.
Ostaje za kasniju, staloženiju procjenu koliko je od tih gubitničkih 40 posto Renzijev osobni glasački kapital (u urednim demokracijama toliko može biti dovoljno za pobjedu na parlamentarnim izborima, u nas "velike stranke" beru bitno manje), a koliko refleks vjernosti stranačkom dresu. Ispitivanje provedeno u sklopu izlaznih anketa pokazuje da su glasači opredijeljeni za pojedine stranke mahom glasali kako su te stranke sugerirale. Da je Forza Italia bivšeg premijera Silvija Berlusconija, iako oslabljena na ispod 15 posto, odlučila glasati za ustavnu reformu (koju je sklopila, ama baš frankensteinski, zajedno s Demokratskom strankom), Renzi bi opstao, Senat bi propao.
Stoga je ovaj referendum pokazatelj da je 80-godišnji Berlusconi još barem "kingmaker". Nema dovoljno glasova da vlada sam, pitanje je može li još biti toliko privlačan da okupi koaliciju, ali je dovoljno snažan da sruši.
Opet Berlusconi
Berlusconi još nije pokopan, ni nakon teške operacije na otvorenom srcu (kamoli poslije sudskih dokaza da je baraba), još manje je pokopan Renzi - koji je ponovo pokazao da zna gubiti.
U govoru poslije ponoći čestitao je pobjednicima, sebi pripisao svu odgovornost za poraz i zato najavio ostavku, podnesenu jučer uvečer nakon sjednice Vlade, ali pomalo otrovno podsjetio da je na pobjednicima i čast i breme: neka sada sami predlože novi izborni zakon. Mattarelli se ni to nije svidjelo.
U prvim komentarima poraza i prolaznici na ulici i novinari po televizijskim studijima znali su primijetiti da je Renziju presudilo što je svoju smjelost olako pretakao u aroganciju. Ta se osobina osvetila i privatno stidljivome Bettinu Craxiju: demokršćani su počinili daleko više svinjarija, ali njegov pad je bio ponižavajući, definitivan i smrtonosan. I Renziju se omaklo da šarenu koaliciju protiv sebe, i u vlastitoj stranci i mimo nje, nazove "bulumentom".
Uostalom, lakše je okupiti koaliciju "protiv" bilo čega, nego za nešto; i Renzi je tako brutalno "bacao na otpad" (baš tako se izražavao) prvake svoje stranke, od Massima D’Aleme do Pier Luigija Bersanija, podlo se riješio svog prethodnika u Palači Chigi i stranačkog druga Enrica Lette. Sada ga čeka obračun u Upravi Demokratske stranke (sazvanoj po noći za utorak, odgođenoj po danu za petak, prebačenoj popodne za srijedu), gdje će se vidjeti hoće li stranka i njega "baciti na otpad", hoće li sazvati kongres (neki vele: već u siječnju), hoće li provesti nov postupak izbora tajnika i vodstva. Vjerojatnije je da će se Renzi baciti u bitku nego da će emigrirati, kao Enrico Letta.
U Vladinoj krizi, otvorenoj Renzijevom ostavkom, kao arbitar u prvi plan izbija predsjednik Republike. Sergio Mattarella je svoju ustavnu funkciju usporedio s nogometnim sucem: dok se igra odvija mirno, fer i u skladu s pravilima, suca se ni ne primjećuje; zviždi i privlači pažnju tek kada nešto pođe po zlu. Prije konsultacija o novom mandataru Mattarella želi imati proračun, a možda i nov izborni zakon.
Sadašnji izborni zakon, "Italicum", izboren glasanjem o povjerenju, mogao bi biti srušen odlukom Ustavnog suda, a od njega je pod pritiskom u međuvremenu odustao i Renzi. To bi mogao biti svjetski unikum: izborni zakon koji nikada nije iskušan u praksi. Ustavni sud je dijelom srušio i prethodni zakon, "Porcellum" (tako nazvan jer ga je i njegov tvorac, legist Roberto Calderoli, nazvao "svinjarijom", namjerno smišljenom da minira Romana Prodija).