Hans Dietrich Genscher, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i karizmatični čelnik Liberalne stranke, spada među najznačajnije svjetske političare u dramatičnoj završnici 20. stoljeća.
Bio je najdugovječniji ministar vanjskih poslova Njemačke, čak punih 18 godina, od 1974. do 1992., a ostat će zapamćen kao političar koji je “odradio” rušenje Berlinskog zida i ponovno ujedinjenje Njemačke te najzaslužniji što su Hrvatska i Slovenija priznate kao neovisne države u trenucima kada je međunarodna zajednica još dvojila treba li i na taj način zaustaviti osvajačke ambicije Slobodana Miloševića. Nova biografija tog njemačkog političara koju je napisao njegov suradnik i bivši njemački veleposlanik u Washingtonu, Parizu i Moskvi Hans-Dieter Heumann, prikazuje Genschera ne samo kao političara i državnika u delikatnim trenucima krucijalnih promjena, nego i kao čovjeka sa svim manama, slabostima i vrlinama.
Pregovori s Gorbačovom
Pratimo tako napetu karijeru Hansa-Dietricha Genschera koji je preživio dva velika skandala dok je bio ministar unutarnjih poslova SR Njemačke - kada su na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu palestinski teroristi iz skupine Crni rujan napali i ubili izraelske sportaše i kada je izbio špijunski skandal koji ga je zamalo stajao daljnje političke karijere - “afera Guillaume”. U njoj se pokazalo da je jedan od najbližih suradnika tadašnjeg njemačkog kancelara Brandta zapravo bio istočnonjemački špijun iz Stasija.
No, kada je sretno isplivao iz te afere, Genscher preuzima njemačku diplomaciju koja upravo pod njegovim vodstvom postaje jedan od najvažnijih čimbenika svjetske politike, a on čovjek koji “kreira i oblikuje” svjetske političke tokove. Tako krajem 80-ih postaje protagonist kraja hladnog rata, a uzbudljiva su svjedočanstva o pregovorima s Mihailom Gorbačovom, padu Berlinskog zida i konačnom, nakon gotovo 45 godina gledanja kroz nišan, ujedinjenju dviju Njemački.
Njemačka je tada ponovno postala zemljom koja vlada međunarodnom politikom, a njena najznačajnija tadašnja uloga jest pozicija u “jugoslavenskoj krizi”. Njemačka je bila najzaslužnija što su dvije jugoslavenske republike koje su se odlučile za samostalnost - Hrvatska i Slovenija - međunarodno priznate.
Balkanska politika
Heummann piše kako je upravo zbog “balkanske politike” Genscher doživio kritike kao nikada do tada. Upravo je hrvatsko pitanje bilo odskočna daska koju je Njemačka iskoristila da pokaže svoju samostalnost na međunarodnoj sceni i političku jačinu koja konačno počinje pratiti i ekonomsku moć. Heumann piše kako su Francuska i SAD kritizirali Njemačku zbog “preranog priznanja” Hrvatske i Slovenije, što je prema mišljenju tadašnjeg francuskog premijera Dumasa onemogućilo “političko rješenje krize”. Heumann piše da se “mit o preranom priznanju zadržao jako dugo”, ali da je Genscher uspoređivao Miloševića sa Sadamom Huseinom koji je slijedio samo “politiku sile i nije želio političke pregovore”.
No, Njemačka je odabrala put i bila, piše Heumann, spremna ugroziti partnerstvo s Francuskom zbog svoje samostalne politike prema Hrvatskoj kojom je etablirala i vlastitu poziciju u međunarodnim odnosima.