Početkom tjedna, djelovalo je kao da se nazire svjetlo na kraju tunela. Hamas je slavodobitno objavio kako pristaje na kompromis dogovoren u Egiptu, zbog čega su se oči cijeloga svijeta odmah okrenule prema Tel Avivu, od kojeg se očekivala reakcija. No, nije trebalo dugo čekati da izraelski premijer Benjamin Netanyahu jasno da do znanja kako njima dogovoreni uvjeti nisu prihvatljivi, nakon čega je, upozorenju čitave međunarodne zajednice unatoč, inicirao invaziju Rafaha, grada na granici s Egiptom, u kojem se, prema posljednjim procjenama, trenutačno skriva više od milijun palestinskih civila.
Unatoč tome što sve međunarodne organizacije, ali i nevladine udruge, tvrde da bi takav potez prouzročio nezapamćenu humanitarnu katastrofu, izraelska radikalno desna vlada tvrdi da se upravo u Rafahu skrivaju ostaci organizacijske strukture Hamasa, zbog čega taj grad smatraju legitimnom metom u pokušaju ostvarenja glavnog ratnog cilja; potpunog uništenja terorističke organizacije zaslužne za najveći pokolj Židova od Drugog svjetskog rata.
U pokušaju da vrate Tel Aviv za pregovarački stol u Egiptu, Bijela kuća najavila je privremenu obustavu bombi Izraelu.
- Jasno sam dao do znanja, kako Bibiju, tako i cijelom njegovom ratnom kabinetu, da na našu podršku u tom slučaju ne može računati. No, svejedno imam potrebu naglasiti kako ovime ne okrećemo leđa našem ključnom strateškom partneru, već ga pokušavamo spriječiti da poduzme korak koji će ga dugoročno dodatno zakopati u još veći sigurnosni izazov - izjavio je američki predsjednik Joe Biden tijekom nedavnog intervjua za MSNBC, čime je još jednom dao do znanja kako postoji granica tolerancije Washingtona oko ophođenja izraelske vojske prema palestinskim civilima u Gazi.
Međutim, pregovori u Egiptu još uvijek traju, a Washington vrši sve snažniji pritisak na Izrael da pristane na određene ustupke, kako bi rat u Gazi završio što je moguće ranije; što zbog ogromnih ljudskih žrtava, a što i zbog političke štete koju taj rat zadaje rejtingu Joea Bidena u jeku predizborne kampanje za drugi mandat u Bijeloj kući.
Za to vrijeme, američka diplomacija vrlo agresivno lobira u Rijadu za povijesni američko-saudijski sigurnosni sporazum, kojem bi se, nakon završetka rata u Gazi, promptno priključio i Izrael. Riječ je o paktu koji ima sav potencijal iz temelja promijeniti cijelu sigurnosnu strukturu Arapskog poluotoka, a njegov bi nusprodukt bio i podčinjenje Irana u čitavoj regiji.
Posebna zanimljivost cijele priče jest činjenica da je put prema tim pregovorima utabao Donald Trump. Naime, upravo je njegova administracija u rujnu 2020. finalizirala Abrahamov sporazum, u sklopu kojeg je Izrael normalizirao odnose s četiri muslimanske zemlje; Marokom, Sudanom, Bahreinom te Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Već tada postalo je jasno da je sljedeća na redu Saudijska Arabija, zemlja koja zbog svoje geografske, ali i ekonomske snage, u velikoj mjeri diktira tempo čitave regije, zbog čega je finalizacija sporazuma postala neskriveni glavni vanjskopolitički prioritet vlade Benjamina Netanyahua.
Rijad se, s druge strane, tim sporazumom želio dodatno približiti američkoj sferi utjecaja, u nadi da će u sljedećoj fazi i s Washingtonom uspjeti dogovoriti sigurnosnu suradnju koja bi dovela do toga da unosne prihode od nafte reinvestiraju u razvoj vlastitog nuklearnog oružja.
A koji je Bidenov motiv? Sporazum s Rijadom (a time i Izraelom) bio bi ogroman vanjskopolitički uspjeh njegove administracije, koji bi građanima uoči otvaranja birališta mogao predstaviti kao svoj doprinos dugoročnom prekidu vatre na Bliskom istoku.
Stručnjaci za Bliski istok tvrde da je upravo motiviranost kojom su Rijad i Tel Aviv pristupili pregovorima o normalizaciji odnosa, a da za pregovaračkim stolom nisu osigurali mjesto predstavniku Palestinaca, bila kap koja je Hamasu prelila čašu te je poslužila kao motiv nezapamćenog pokolja 7. listopada 2023.
Ako je suditi prema informacijama prestižnih američkih medija, poput New York Timesa i Wall Street Journala, eskalacija rata u Gazi nije ugasila želju (ali ni objektivnu potrebu) za izraelsko-saudijskim sporazumom. Međutim, to su vrlo nezahvalne okolnosti u kojima bi jedna muslimanska zemlja trebala sjesti za stol, i s Izraelom dogovoriti uvjete buduće suradnje, zbog čega od Tel Aviva traži još veće ustupke; stvoriti preduvjete za priznavanje neovisnosti Palestine.
Zahtjev je to koji je, spretno zapakiran u kriptiku diplomatskog rječnika, izašao iz usta i američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena. Šef Bidenove diplomacije od Izraela traži "neopoziv vremenski okvir prema palestinskoj nezavisnosti". Kako će to Netanyahu "konkretno" interpretirati, ostaje na njemu.
Međutim, problem se krije u tome što je taj prijedlog, u bilo kakvom obliku, trenutačno potpuno neprihvatljiv Izraelu; i to ne samo ultradesničarima u Netanyahuovoj vladi, već i običnim građanima, koji smatraju da ratno stanje nije prikladan trenutak za razgovor o palestinskom pitanju, zato što bi bilo kakav ustupak mogao biti interpretiran kao svojevrsna nagrada Hamasu za pokolj koji su izvršili 7. listopada.